Ne može medijska blokada baš sve da blokira. Gnev je rastao, stvar je pukla, a studenti su hrabrošću probudili hrabrost i kod drugih. Naprednjacima se sveti i činjenica da su ukinuli politiku i javnu debatu, ubili opoziciju i vodili isključivo monolog, samopouzdani verovali da će njihova do zore goreti. A pretis-lonac se sve više zagrevao
Arhiv javnih skupova izašao je pre dvadesetak dana sa podatkom da su od 1. novembra prošle godine, odnosno novosadske tragedije, pa do početka marta, građanski protesti održani u više od 400 mesta Srbije. Broj je možda i veći, kazali su, jer je Arhiv u analizi obuhvatio samo naselja koja se nalaze na spisku Republičkog zavoda za statistiku i za koje je prikupio validirane podatke i snimke.
Kada se pročitaju imena mitingaških toponima, među njima ima i sela neobičnih naziva za koje je retko ko čuo, pogotovo ako ne živi bar u njihovoj relativnoj blizini. Kada se pogleda mapa protesta, ona izgleda kao konfiguracija lokalnih samouprava u kojoj je SNS na vlasti: nema bezmalo niti jedne u kojoj građani nisu demonstrirali podržavajući studentske zahteve, a zapravo tražeći političke i društvene promene. I to ne jednom nego više puta, takoreći kad god su imali povoda.
Organizacija CRTA je, pak, 23. marta saopštila da je samo tog dana održano 95 demonstracija širom zemlje, uz ogradu – toliko su uspeli da pohvataju. Energija bunta, na nesreću naprednjačke vlasti i njenog prilično neuroznog šefa, ne splašnjava nego se, naprotiv, širi. Cela zemlja se trese, ljudi kao da su se probudili iz dubokog sna. O spontanosti masovnog bunta upravo govori činjenica da je nemoguće ni elementarno propratiti šta se i gde dešava, a kamoli sve to organizovati iz jednog ili nekoliko centara.
Novinari nezavisnih medija rade u tri smene da bi izvestili samo o najvažnijim zbivanjima, pa valja razmisliti da im se obezbedi beneficirani radni staž za ovaj period. Da su se udružile sve tajne službe sveta, uključujući i BIA, ne bi mogle sve ovo da “izmenadžerišu”. Toliko o tvrdnji Aleksandra Vučića da je u pitanju spolja organizovana “obojena revolucija”. Ali ko njega više uopšte sluša.
UZROCI I POVODI
U osnovnoj i srednjoj školi naučili smo da razlikujemo pojmove “povod” i “uzrok”. Ono kada su nam objašnjavali zašto se zakuvao Prvi svetski rat. Koliko god bila užasna, novosadska Železnička stanica sigurno da nije uzrok, pogotovo ne duboki uzrok sveopšteg bunta. Studenti Srbije su ovih meseci položili sve ispite sveta i napravili neverovatan društveni preokret. Dobili ili ne dobili Nobelovu nagradu, njihov pokret je zasigurno već sada ušao u istorijske udžbenike budućnosti i to ne samo Srbije i regiona. Ali, realno, ljudi diljem zemlje nisu izašli na ulice i iskazali hrabrost te želju za promenom samo zbog toga što su želeli da podrže neočekivano mudru mladost zemlje.
Odnos režima i njegove propagande prema studentima te fizičko, političko i medijsko nasilje svakako su dodatno ogolili vlast i dolili ulje na vatru, ali ni to ne bismo mogli uvrstiti među uzroke. Drugim rečima, studenti su kolektivnom inteligencijom i žestokim angažmanom, koji je podrazumevao i maratonska pešačenja, uspeli da pokrenu ono što je već postojalo. A bahati režim im je u tome pomogao, na svoju nesreću.
Nije neobično što su protesti masovni, svakodnevni i kontinuirani u velikim gradovima. Postojao je razvojni put – gnev i hrabrost građana koji su imali bolji pristup kvalitetnim informacijama rastao je iz godine u godinu, iz protesta u protest. Na kraju, žitelji većih gradova su i bolje zaštićeni i imaju više alternativa od nekog ko živi u malom mestu u kojem kadija i tuži, i sudi, i zapošljava, i otpušta, i miluje, i ucenjuje.
Duboki uzrok činjenice da su se pobunili, odnosno skupili hrabrost da iskažu gnev i ljudi iz malih mesta i zabačenih sela, zapravo je jednostavan. Nema tu velike mudrosti. On leži u načinu vladavine i džiberski postavljenoj piramidi vlasti naprednjačkog režima. Da bi postao veliki lider koji se pita za sve, Vučić je dozvolio svima u toj piramidi da rade šta hoće, da zloupotrebljavaju položaj koliko god im se ćefne i da budu zaštićeni i sigurni, ali pod uslovom da su ponizni i lojalni, te da pribavljaju, kada treba, određeni kontigent novca za stranačke i privatne sefove, kao i da pazare sigurne glasove i “kvote” čudnih ljudi koji jezde po Srbiji u autobusima i čine publiku za mitinge i druge naprednjačke evente. Uspostavljen je kompetitivni sistem: ko je uspešniji u zijanu, taj bolje prolazi.
Uglavnom, ovakva stuktura vlasti prirodno podrazumeva negativnu selekciju. Oni koji nisu imali stomak za tražena nepočinstva ili su odustajali ili su marginalizovani. I to je postajalo vidljivo svima koji se služe očima i razumom. Ne trebaju vam N1 i “Vreme” da skontate ko vlada vašom opštinom ili mesnom zajednicom.
A i dugo ovo traje, ne može medijska blokada baš sve da blokira. Gnev je rastao, stvar je pukla, a studenti su hrabrošću probudili hrabrost i kod drugih. Kad mogu deca, možemo i mi. Ima u svemu ovome i kolateralne, psihološke koristi: mnogi građani su iz sebe izbacili potisnuti gnev i frustracije, doživeli nešto što se može nazvati katarzom ili ventilacijom emocija. Sebi su tako produžili život, a i bensedini će se manje trošiti.
Naprednjacima se sveti i činjenica da su ukinuli politiku i javnu debatu, ubili opoziciju i vodili isključivo monolog, samopouzdani verovali da će njihova do zore goreti. A pretis-lonac se sve više zagrevao, smučili su se mnogima. Pa i sami sebi.
OKO KRAGUJEVCA
Jovanka Nikolić iz “Glasa Šumadije” prati proteste u kragujevačkom regionu. Iako odlično poznaje političke i društvene prilike u tom delu zemlje, priznaje da je iznenađena impozantnim građanskim buntom koji se iskazuje čak i u nekim opštinama gde, kako kaže, od 1945. godine nije bilo ni omanjih demonstracija.
Bar prema legendi, reč je o Batočini. Ipak, najviše ju je dojmio događaj u Rači, maloj šumadijskoj opštini koja ne broji ni deset hiljada stanovnika, i u kojoj, bar donedavno, nije bilo ni natruhe od opozicije ili od nekakve politički i kritički aktivne grupe građana. Takoreći, mrtva opština. Ispostavilo se da nije tako. Radi se o dočeku srednjoškolaca i studenata koji su krenuli peške iz Kragujevca u Beograd na veliki miting 15. novembra.
“Te večeri, negde oko 22 sata, kao u sceni iz postapokaliptičnih filmova, u malo mesto je ušlo oko 200 kragujevačkih studenata i srednjoškolaca. Ispred je išla grupa poljoprivrednika na traktorima okićenim zastavama, pored puta su žene mahale i plakale, a u centru malog mesta sačekala ih je devojka u narodnoj nošnji, uz pogaču i so. Pa je lokalni folklorni ansambl priredio, kako se to kaže – splet narodnih igara u čast studenata. Pa su studenti i srednjoškolci zaigrali kolo, što je na neki način zaštitni znak akademaca sa Univerziteta u Kragujevcu, jer se uhvate u kolo gde god da zastanu i koliko god da su umorni. Onda je celo mesto igralo kolo”, kaže ona u razgovoru za “Vreme” i dodaje da je sve delovalo kao da je sanjala.
Od tog dana u Rači, u kojoj su na decembarskim izborima 2023. godine učestvovale jedino SNS i SPS, protesti se odvijaju gotovo svakodnevno. Slična situacija je i u Batočini, Lapovu, Topoli i drugim okolnim mestima. Verovatno niko osim mladih ljudi ne bi mogao da probudi ova uspavana mesta, ali sama činjenica da su oni dočekani kao “oslobodioci” – govori šta su ljudi mislili, kako se osećali i kakva su im iskustva sa lokalnim kabadahijama.
STUDENTI POMOGLI DA SE SRUŠI MEDIJSKA BLOKADA
Miloš Bošković, član Opštinskog veća jedine slobodne opštine u zemli, niške Medijane, kaže nam da se bunt u celini ne može sagledati ni na nivou Niša, a kamoli cele zemlje. Građani u Nišu protestuju kada god postoji neki povod, pa čak i ako ne postoji direktan povod, već je recimo samo vikend.
“Ljudi su neverovatno organizovani, spremni, naelektrisani. Energija ne jenjava, u gradu se skoro ni o čem drugom ne priča osim o protestima i situaciji u Nišu i celoj zemlji”, kaže on i dodaje da postoji kombinacija različitih faktora koji su probudili Srbiju, uključujući i mala mesta, ali da u svakom od njih važnu ulogu imaju studenti.
“I u malim selima, ljudi među rodbinom i komšijama imaju studente, i to je jako važno. Njihovo pešačenje po Srbiji pokazalo se kao pun pogodak, jer su dospeli do mnogih mesta u kojima su ostvarili direktan kontakt sa građanima koji su se do tada osećali isključenim. Stekli su njihovo poverenje, pomogli da se probije medijska blokada, pomogli da se ljudi probude i oslobode”, kaže Bošković.
NAPREDNJACI UDARILI NA ELEMENTARNI OSEĆAJ ZA PRAVDU
Vladimir Marović, politikolog i aktivista “Lokalnog fronta” iz Kraljeva, slaže se sa tvrdnjom da su uzroci građanskog bunta direktno povezani sa načinom vladavine Srpske napredne stranke, od vrha države pa do seoske mesne zajednice, ali i da su studenti imali ključnu ulogu u ohrabrivanju i podsticanju ljudi da krenu u borbu za promene.
“Strukturirano samovlašće, učvršćivano korupcijom, pretnjama, silom, organizovanim kriminalom i širenjem straha, svojim je dejstvovanjem udarilo na elementarni osećaj za pravdu i očuvanje života. Takvo postupanje nije moglo ostati bez snažnog i organizovanog odgovora, iako se na njega predugo čekalo. Odgovor te vrste došao je iz studentske populacije, koja predstavlja najslobodniji i najvitalniji sloj jednog društva”, kaže Marović.
Na pitanje u čemu je tajna studentskog uspeha, on kaže da su oni najpre unutrašnjim organizovanjem demokratizovali proces odlučivanja, što se pokazalo pametnim, a potom su pešačkim pohodima po Srbiji, u neposrednom kontaktu sa građanstvom, dopirući i do najpasivnijih krajeva, pružili humaniji vid komunikacije, šireći svoje ideje.
“To je podstaklo solidarnost, empatiju i omasovljenje bunta, što je za sobom povuklo i oslobađanje od straha. Da, strah sada ima drugog adresata, baš onog koji je godinama bio njegov producent. Naravno, nije moguće govoriti o samo jednom pokretačkom faktoru, pa tako i studenti, kojima se mora odati priznanje, nisu jedini generator masovnih protesta širom zemlje. Godinama gaženo dostojanstvo građana osmelilo se da zahteva eminentarno ljudski način opstanka, da povrati pravo na sopstveni život. Iz tog razloga za režimsko održavanje društvene nepravde više nisu dovoljni korupcijom preplaćeni kapitalni projekti, predstavljeni kao istorijski uspesi vođe, ili ucenjivačka radna mesta na kratak rok, sve sa pelenama u toku radnog vremena”, kaže Marović.
Po Maroviću, slika lažne stvarnosti, koja se održava kroz medijski monopol vlasti, snažno je uzdrmana masovnim izlascima ljudi na ulice. “Društvene mreže su tu odigrale važnu ulogu, postale su izuzetno značajan kanal prijema informacija, što je omogućilo da vesti dopru i do najmanjih sredina, onih u kojima čak nije bilo organizovanih političkih grupacija bilo koje vrste. Došlo je do spontane građanske reakcije na dugotrajnu manipulaciju javnim mnenjem. Ova reakcija je okrnjila i dugo građeni imidž bezgrešnog i svemoćnog vođe, kojem sada građani, na skupovima koje organizuje, postavljaju vrlo nezgodna i unapred nepripremljena pitanja. On se sada pokušava održati sredstvom kojim je do sada jedino i upravljao masom – strahom. A strah je zapravo socijalno-psihološki temelj tiranije”, kaže Marović.
foto: oskar mačakGAĐANJE JAJIMA NA ZVEZDARI: Sukob zbog štanda SNS-a
STUDENTSKA POLITIČKA KONTRAKULTURA
Politikolog Milorad Đurić kaže za “Vreme” da je studentsko-građanski aktivistički pokret iznenadio mnoge političke aktere, a ponajviše autoritarni režim, koji nikako ne može da nađe ni pravu strategiju, a ni pravu taktiku kojom bi situaciju vratio u uobičajenu kolotečinu.
“Ekspanzija oslobođene društvene i političke energije obuhvatila je ne samo veće urbane celine, već i mala mesta i sela širom Srbije, sredine koje bi prema autoritarnom klišeu morala biti i dalje duboko anestezirane i uspavane. I ne samo to, studentsko-građanski pokret je integrisao i one društvene, profesionalne i generacijske grupacije koje do sada nismo mogli ni da zamislimo u zajedničkom delovanju – od bajkera, taksista, poljoprivrednika do predstavnika akademske zajednice”, kaže on.
Po njemu, razlog snažnog sinergijskog efekta i ovako širokog obuhvata studentsko-građanskog pokreta leži u najmanje pet elemenata.
“Prvo, relativno nizak profil studentskih zahteva – u normalnom političkom društvu, zahtevi da ‘institucije rade svoj posao’ uopšte ne deluju revolucionarno i svako može da stane iza njih, ali u patologizovanom sistemu kao što je naš oni, sa stanovišta režima, deluju upravo – revolucionarno. Drugo, iz suštine prvog zahteva proizilazi i odsustvo bilo kakvih ideoloških okvira – pokret ne projektuje posebne politike, što obezbeđuje visoku inkluzivnost i omogućava da u proteste budu uključeni svi. Treće, pokret je izrazito antiliderski, što ne samo da otežava autoritarnom režimu primenjivanje oprobanih taktika i mehanizama diskvalifikacije aktera, već predstavlja potpuno novi oblik političke borbe u društvu koje je umorno i prezasićeno liderstvom. Četvrto, studentsko lice pokreta nešto je što lako motiviše sve građane – u srpskom društvu nema legitimnijeg zahteva od onog da se pruži ‘podrška našoj deci’. Peto, pokret je potpuno decentralizovan, a hijerarhijski aspekt je sveden na studentske plenume ili zborove građana, kao oblike jednostavne i direktne demokratije. To omogućava da sve sredine (i one najveće i one najmanje) autonomno biraju probleme i ciljeve u ime kojih će tražiti da institucije rade svoj posao”, kaže Đurić.
Po Đuriću, širenje studentsko-građanskog pokreta po širini i dubini predstavlja političku kontrakulturu koja dovodi u pitanje ne samo postojeći autoritarni poredak, već i dosadašnje oblike i načine društvene i političke borbe.
“I ono što je najvažnije – dovodi do emancipacije ogromne političke energije koja svakog građanina, bilo da živi u Beogradu ili u Bogatiću, bilo da je maturant ili penzioner, pretvara u probuđenog političkog aktera. A to je, za sada, najvažnije”, kaže on.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kako je Srpska pravoslavna crkva oblikovala kulturu sećanja poslednjih decenija? Zašto je Peti oktobar bio praznik za Crkvu i kako je Vučić opet sabio SPC u ćošak? O tome u novoj knjizi piše Karin Roginer Hofmajster
Doskorašnja predsednica REM-a Olivera Zekić Agenciji za sprečavanje korupcije nije prijavila stan i garažu koje je kupila od urednice TV Tanjug Jovane Joksimović. To je bio sukob interesa zbog dodele dozvole za rad ovoj televiziji koja je prethodila kupoprodaji, otkrivaju CINS i BIRN
Na pojedinim fakultetima u Beogradu i Novom Sadu vlast, na različite načine, pokušava da organizuje anketu o nastavku nastave. Aktivirani su režimski studentski parlamenti da se suprotstave studentima u blokadi
Na mestu susreta privida i stvarnosti nalazi se nož u rukama građanke koja je skoknula do prodavnice po konzervu graška, pa onda tu konzervu, onako u mimohodu, hitnula na omraženi lik
Psihički labilna žena u Nišu nije napala slučajnog prolaznika, nego je napala ciljano. A ko je to mesecima crtao metu na čelu Natalije Jovanović i mnogih drugih?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!