
Evropska unija
Da li EU prelazi na „ratnu ekonomiju“?
Evropska unija se nedavno pokrenula zbog slabljenja podrške SAD Ukrajini, NATO-u i Evropi uopšte. Da li se EU okreće ratnoj ekonomiji
Uhapšen, institucionalno diskvalifikovan i ostavljen bez pravne osnove za kandidaturu u ime opozicije na izborima 2028. za predsednika države, gradonačelnik Istanbula je postao centralna figura najdublje političke krize u Turskoj u poslednjoj deceniji
Ekrem Imamoglu je priveden 19. marta 2025. u Istanbulu pod optužbama za korupciju. U sklopu iste akcije, uhapšeno je približno još stotinu osoba, a u saopštenju kancelarije tužioca navedeno je da se svi terete za osnivanje i članstvo u kriminalnoj organizaciji, iznudu, primanje mita, pranje novca i podršku Radničkoj partiji Kurdistana (PKK) i Uniji kurdskih zajednica (KCK), koje Turska zvanično klasifikuje kao terorističke organizacije.
Ubrzo nakon hapšenja Imamoglu je razrešen funkcije gradonačelnika Istanbula. On je sve optužbe odbacio kao politički motivisane i potpuno neosnovane. Hapšenje je usledilo svega nekoliko dana pre nego što je Imamoglu trebalo formalno da bude nominovan za predsedničkog kandidata Republikanske narodne partije (CHP) na izborima 2028. godine. Simboličnim glasanjem, koje je održano u njegovom odsustvu 23. marta, članovi partije su ga ipak potvrdili kao svog kandidata.
Istog dana, Imamoglu je iz privremenog policijskog pritvora prebačen u zatvor Silivri, u kojem su prethodnih decenija pritvarani novinari, opozicioni političari i članovi akademske zajednice u slučajevima koji su široko percipirani kao politički motivisani. Ovaj čin dodatno je učvrstio uverenje da se protiv njega ne vodi nepristrasna pravna istraga, već politički obračun.
POLITIČKA SNAGA EKREMA IMAMOGLUA
Ekrem Imamoglu, član sekularne Republikanske narodne partije, profilisao se kao najopasniji politički protivnik predsedniku Redžepu Tajipu Erdoganu. Nakon što je 2019. godine pobedio na izborima za gradonačelnika Istanbula, Erdogan je tvrdio da je došlo do neregularnosti što je dovelo do poništenja rezultata i raspisivanja novih izbora. Međutim, na ponovljenom glasanju Imamoglu je ostvario još ubedljiviju pobedu, čime je njegova popularnost dodatno porasla i proširila se izvan granica Istanbula. Na lokalnim izborima 2023. godine ponovo potvrđuje političku dominaciju u najvećem gradu Turske osiguravši novi mandat. Unutar opozicije smatran je za predsedničkog kandidata na izborima 2028. godine.
Prema Ustavu Republike Turske, kandidat za predsednika mora imati završen fakultet. Ovo postaje ključno u kontekstu činjenice da je dan pre njegovog privođenja, 18. marta 2025. Univerzitet u Istanbulu doneo odluku o poništenju Imamogulove diplome pozivajući se na “nepravilnosti” u postupku njegovog transfera sa privatnog univerziteta na Kipru. Time je, u pravnom smislu, “izbačen” iz predsedničke trke.
Paralelno s ovim događajima, sve češće se u političkim i medijskim krugovima govori o mogućem ustavnom referendumu kojim bi Erdogan pokušao da zaobiđe ograničenje na dva uzastopna mandata. Naime, prema postojećem Ustavu usvojenom na referendumu 2017. godine, Erdogan je bio biran 2018. i reizabran 2023. godine. Time bi 2028. za njega, prema sadašnjim pravilima, bio kraj predsedničkog ciklusa. Međutim, ustavni referendum koji se pominje, održao bi se s ciljem izmene ključnog člana koji ograničava broj predsedničkih mandata. Erdogan bi tako stekao zakonsko pravo da se kandiduje i treći put.
Takođe, pojedini turski analitičari upozoravaju da aktuelna dinamika može ukazivati na to da vlast razmatra i mogućnost prevremenog održavanja predsedničkih izbora kako bi iskoristila trenutnu poziciju. U tom kontekstu, Imamoglu je percipiran kao najveća prepreka jer bi njegova kandidatura na izborima mogla ozbiljno ugroziti šanse trenutnog predsednika.
PROTESTI ŠIROM TURSKE I RASTUĆI OTPOR REŽIMU
Hapšenje gradonačelnika Istanbula izazvalo je talas nezadovoljstva koji se brzo pretvorio u najširu seriju protesta u Turskoj u protekloj deceniji. Vlast hapšenje Imamoglua prikazuje kao pravosudni postupak, dok ga opozicija i javnost vide kao politički obračun.
Prvi protesti su izbili odmah nakon hapšenja, 19. marta, u Istanbulu. Okupljanja su započela na univerzitetima gde su studenti i omladinski aktivisti bili među prvim organizovanim grupama koje su izašle na ulice. Njihova uloga nije iznenađenje. U Beogradu, Skoplju, a sada u Istanbulu, studenti postaju najglasniji izraz društvenog nezadovoljstva. Uprkos različitim političkim okolnostima, mlade generacije jasno uočavaju zajedničke obrasce: širenje autoritarizma, slabljenje institucija i sužavanje prostora za slobodno izražavanje i delovanje.
Primer studenata ubrzo su sledile šire grupe građana u Istanbulu, a protestni talas se potom prelio i u druge gradove. Već tokom narednih dana demonstracije su organizovane u ključnim gradovima poput Ankare i Izmira, uz rastuće prisustvo građana i parole poput “Nećemo ćutati” i “Tajipe, daj ostavku”.
Uprkos zabranama okupljanja, hiljade ljudi i dalje svakodnevno izlaze na ulice. Policija je brzo reagovala, korišćeni su vodeni topovi, biber sprej i suzavac, a pojedine grupe demonstranata postavljale su barikade i koristile pirotehniku pokušavajući da se odupru. Ministar unutrašnjih poslova Ali Jerlikaja saopštio je da je u periodu od 19. do 23. marta uhapšeno ukupno 1.133 osobe, uključujući najmanje deset novinara.
Zvanični narativ vladajuće strukture bio je od samog početka čvrsto usmeren ka delegitimizaciji protesta. Vlast ih opisuje kao “pokušaj narušavanja ustavnog poretka”, dok su učesnici označeni kao deo šire mreže destabilizacije, pri čemu se posebno naglašava uloga opozicije u “zloupotrebi mladih u političke svrhe”. Sličan obrazac diskreditacije može se uočiti i u aktuelnim protestima u Srbiji, gde vlast takođe pokušava da marginalizuje studentski pokret predstavljajući ga kao politički motivisan i usmeren na “narušavanje stabilnosti”. U oba slučaja, mladi su u centru pobune, a vlast u centru poricanja.
Uprkos tome što su protestna okupljanja klasifikovana kao nezakonita, protesti su se nastavili širom Turske. Istovremeno, režimski mediji gotovo u potpunosti su izbegavali izveštavanje o dešavanjima na ulicama, dok su se nezavisni izvori i društvene mreže pokazali kao ključni kanal informisanja. Društvena mreža Iks postala je primarni prostor za širenje snimaka policijskih intervencija, svedočenja demonstranata i informacija. Zbog toga su turske vlasti zatražile blokiranje čak 700 naloga na pomenutoj platformi, među kojima su se našli profili novinara, opozicionih političara, aktivista i organizacija civilnog društva. Zvanično objašnjenje bilo je da su ti nalozi navodno širili sadržaj koji ugrožava javni poredak.
Postepeno, karakter protesta je počeo da se menja. Iako su započeli kao odgovor na hapšenje gradonačelnika Istanbula, sve više se prepoznaju kao izraz šireg nezadovoljstva. U javnom prostoru se govori o nefunkcionalnim i urušenim institucijama, ekonomskoj krizi i o gubitku nade da izbori mogu dovesti do promene vlasti. Protesti sve jasnije artikulišu zabrinutost i zbog šireg političkog i društvenog pravca u kojem se zemlja kreće, Inače, broj okupljenih iz dana u dan raste, ali zvanična retorika ostaje nepromenjena: demonstracije se i dalje predstavljaju kao bezbednosna pretnja, a opozicija optužuje da podstiče podele u društvu. Nasuprot tome, na ulicama se oblikuje alternativna vizija koja poziva ne samo na oslobađanje Imamoglua, već i na obnovu vere u demokratski proces.
REAKCIJE MEĐUNARODNE ZAJEDNICE I POLOŽAJ OPOZICIJE
Brza reakcija međunarodne zajednice na hapšenje Ekrema Imamoglua ukazala je na važnost njegovog političkog statusa i na rastuću zabrinutost zbog opšteg pravca u kojem se Turska kreće pod aktuelnom vlašću. U evropskim institucijama hapšenje gradonačelnika Istanbula doživljeno je kao ozbiljan udarac političkom pluralizmu, a više zapadnoevropskih centara odmah je izrazilo zabrinutost.
Međutim, komentari evropskih zvaničnika kretali su se u okvirima očekivanih diplomatskih poruka, poziva na poštovanje vladavine prava i političkih sloboda. Uprkos izraženoj retorici, konkretnije diplomatske mere nisu preduzete. Sa druge strane, brojni izveštaji organizacija za ljudska prava i medijske slobode naglašavaju zabrinutost zbog upotrebe pravosuđa kao sredstva za eliminaciju političke konkurencije, privođenja novinara i gušenja izveštavanja o protestima.
Dok međunarodni akteri balansiraju između osude i opreza, domaća opozicija pokušava da artikuliše jedinstven odgovor. Republikanska narodna partija iz koje dolazi Imamoglu nastoji da ga zadrži na mestu kandidata za predsedničke izbore uprkos hapšenju. U tom pravcu, partijsko rukovodstvo insistira da se ne radi samo o pojedincu, već o sistematskom pokušaju eliminacije čitavog opozicionog potencijala iz političkog procesa.
Istovremeno, ostale opozicione partije pružaju podršku i osuđuju hapšenje. Međutim, duboke ideološke razlike i izostanak zajedničke strategije nastavljaju da otežavaju stvaranje istinskog opozicionog fronta koji je donedavno činilo šest partija. Sada se njegova obnova nalazi samo na nivou ideje, a ni blizu organizovane strukture.
U trenutnoj situaciji, opozicija rizikuje dalju fragmentaciju i gubitak mobilizacionog potencijala. Nasuprot tome, politička kriza u Turskoj može postati okidač za novu opozicionu dinamiku, ne nužno vođenu strankama, već pokrenutu iz društva koje više ne pristaje na političku pasivnost.
BUDUĆI RAZVOJ DOGAĐAJA
MOGUĆNOSTI PRED TURSKOM
U narednim mesecima, sudbina Ekrema Imamoglua, ali i političkog sistema u Turskoj, zavisiće od više faktora. Jedan od verovatnijih scenarija podrazumeva da Imamoglu ostane u pritvoru bez određenog datuma suđenja, čime bi faktički bio eliminisan iz političkog života. U slučaju da bude pravosnažno osuđen, njegova kandidatura bila bi onemogućena po važećim izbornim zakonima. Sa druge strane, ovaj potez nosi i rizik jer bi Imamoglu mogao postati simbol otpora koji nadilazi okvire stranke i prerasta u ličnost oko koje se okuplja širi front nezadovoljnih građana i građanki.
Ali ako bi vlast pokrenula ustavni referenduma kojim bi Erdogan dobio osnov za treću kandidaturu, uklanjanje Imamoglua deluje kao strateški potez. Bez istinskog protivkandidata, a sa institucionalnim mehanizmima na svojoj strani, aktuelni predsednik Turske mogao bi i da izađe na prevremene predsedničke izbore čime bi mogao da preduhitri potencijalno okupljanje opozicije.
Postoji i mogućnost da režim odustane od suđenja, ali da onemogući kandidaturu Imamoglua na predsedničkim izborima poništenjem njegove fakultetske diplome. Međutim, efekti takve odluke mogli bi dodatno rasplamsati nezadovoljstvo šire javnosti, naročito među mladima koji već gube veru u mogućnost promene kroz ustanovljene političke mehanizme.
Činjenica je da otpor koji se javio ne dolazi iz vrha partija, već iz društva. Ukoliko se protesti nastave i dobiju kontinuitet, postoji mogućnost stvaranja novog opozicionog fronta koji ne mora biti stranački oblikovan. Naime, postoji šansa da se oblikuje širi društveni pokret zasnovan na principima obnove demokratskih institucija. To bi moglo označiti novu fazu za tursku opoziciju, onu koja se više ne oslanja isključivo na partijsko vođstvo, već na različite društvene grupe, akademsku zajednicu i, pre svega, mlade.
Pokretačka snaga u Turskoj, kao i u Srbiji, leži u mladim ljudima koji prepoznaju istu logiku: ćutanje institucija, odgovornost koja nikad ne stiže i sistem koji reaguje tek kada je prekasno. Atmosfera na ulicama postepeno poprima konture upornog ali disciplinovanog građanskog otpora, pokrenutog konkretnim događajem, ali utemeljenog na dubljem osećaju da je čitav politički okvir izgubio sposobnost da služi onima koji ga biraju. Upravo iz tog osećaja – da više nije reč o izuzetku već o pravilu – otpor dobija svoju snagu.
Evropska unija se nedavno pokrenula zbog slabljenja podrške SAD Ukrajini, NATO-u i Evropi uopšte. Da li se EU okreće ratnoj ekonomiji
Liderki ekstremne desnice u Francuskoj Marin le Pen sud je zabranio da se kandiduje za javnu funkciju. Ima pravo na žalbu, ali to praktično znači da je izbačena iz predsedničke trke 2027. godine
Visoki zvaničnik Hamasa izjavio je da je palestinski pokret prihvatio novi predlog o prekidu vatre u Pojasu Gaze koji su predstavili posrednici, pozivajući i Izrael da ga prihvati
Broj poginulih u snažnom zemljotresu u Mjanmaru porastao je na više od 1.000, pošto je više tela izvučeno iz ruševina zgrada koje su srušene
Bivši predsednik Francuske Nikola Sarkozi optužen je da je njegovu predsedničku kampanju nelegalno finansirao pokojni libijski predsednik Moamer el Gadafi
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve