Što se dešavalo pred Skupštinom grada Beograda 24. decembra čitalac zna. Zato je važnije pitanje – zašto? Odgovor čini više elementa koji proizilaze jedan iz drugog.
Prvi je sam Aleksandar Vučić. On je u predizbornoj kampanji uložio sav svoj politički kapital stečen sistematskim građenjem kulta ličnosti. Međutim, ova lična dominacija mu je podbacila. Ali pošto svi mogu omanuti osim Vučića, proglasio je nergularne izbore čistim kao suza i time zalupio vrata dijalogu i institucionalnom djelovanju.
No, ovaj put su Vučićeve izborne rezultate osporili i evropski posmatrači. Time je situacija počela da stiče potencijal krize pošto je predsjednik Srbije jasno stavio do znanja da od popuštanja, pregovora i, barem, ponavljanja izbora u Beogradu neće biti ništa. Činilo se da je na dobrom putu – krajem nedjelje počeli su jenjavati protesti ispred RIK-a.
Vjerovatno time osokoljen, Vučić je održao prvo obraćanje nacije nakon izbora. Hvalisanjem neprovjerljivim i sumnjivim ekonomskim i svakim drugim uspjesima, te osionim odnosom spram opozicije i međunarodnih promatrača, samo je izirtirao i radikalizirao političke oponente i javnost. Umjesto da omalovažavanjem okonča postizbornu krizu u nastajanju, obraćanje ju je rasplamslao.
Naime, ako je htjela sačuvati kredibilitet, Srbija protiv nasilja morala je nešto uraditi. To su očekivali i građana je 24. decembra bilo više nego ikad na posljednjim protestima. Namjeru opozicionih prvaka da se sa „pobjedničkog“ balkona Skupštine grada obrate okupljenima, Vučić nije mogao dozvoliti, a još manje otrpjeti. On to doživljava kao popuštanje – dakle, slabost – pa je zgradu natrpao policajcima.
Mladići koji su lupali prozore i vrata na Skupštine grada mogu biti i provokatori i oni sa viškom adrenalina – nije važno. Sve to je toliko puta viđeno na sličnim demonstracijama. No, brutalna policijska intervencija razgaćila je režim. Čak i ako na neko vrijeme zastraši građane, u pitanju je Pirova pobjeda. Uz slike Marinike Tepić, drugih poslanica i poslanika koji štrajkuju glađu, iz Srbije je otišla slika obrane neregularnih izbora pendrečenjem i hapšenjima. Time Vučić postaje autokrata nalik na Lukašenku.
Srbija ipak nije Bjelorusija. Mada njen predsjednik sada pokušava mobilizirati pristalice kvazi suverenizmom i obranom zemlje od „dušmana iz inostranstva“, na djelu je jeftina šarada. Koliko zavisi i strepi od Zapada jasno je pokazao slučaj u selu Banjska. Naravno, Vučić može da se iscjenjka za podršku maksimalnom kooperativnošću oko Kosova, ali mu tada završava uloga faktora u regionu. To mu je vjerovatno i najveći strah.
Svakako, Srbiji ne trebaju slike viđene ispred gradske skupštine. Vremena za pregovore i dogovore još ima. Ukoliko istekne, niko neće moći da izmjeri dubinu političke i društvene krize koja čeka iza ugla. Jer u igri su elementarna demokracija, povjerenje u državne institucije i poštovanje zakona.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
