Ako su prethodnih, odličnih šest reporterskih kolekcija bile i ostaće svedočanstvo najmutnijih vremena, najgrotesknijih lica i pojava, sedmica s naslovom Nemam pitanja, u svojih pet glava, istovremeno je i to, ali i amarkordovsko iluminisanje dalekog (socijalističkog) doba kada se možda i naivno, al’ svakako iskreno, stremilo boljem životu i srećnijim ljudima, bez imalo svesti o tom da će doći poslednja i “najposlednjija” vremena
Najlepša su slučajna otkrića, da iskoristim jedan Kašaninov lepi naslov. Ono tačno je da sam odavno, negde od posle desetog broja, na poziv Predraga Markovića, pisao za “Vreme” a čitao ga od prvog, ali pre jedno dvadesetak godina otkrio sam prvi put tekst Dragana Todorovića u njemu. Dobro se sećam, bavio se godišnjim okupljanjima SPO-ovaca, na čelu sa Vukom im, na Ravnoj Gori. Privukao me je, a potom i oduševio Todorovićev jezik, sposobnost da se živo, pitoreskno i groteskno, sinestezijski, predoči ono što je gotovo neizrecivo: vašarište, krnjevalizacija, cika i povika, sabornos’ svud oko reportera. Takođe, Todorovićeva veština da nestandardnim jezičkim amalgamom obuhvati zvuke, mirise, folk pesme i parole, da stvori ekspresivnu fresku nečega što je neobjašnjivo ili teško objašnjivo: šenlučenje i “patriotski protokol”, “huškanje na realnost” i realitet prolaznih zabluda, kao i raznoraznih “asni” aparatčika i nadaparatčika. A tom krunskom okupljanju “nacoša” pridružili su se, zahvaljujući Todoru, u narednim brojevima “Vremena”, i opisi pršutijada i kupusijada, tucijada i rakijada…
k7-nasl…
Za njima su usledila otvaranja zaobilaznica i školskih prokota, pristojnih mostogradnjizacija i sverekordnih mitingašenja. Činilo se da je Dragan Todorović Todor kadar stići i dospeti na svako mesto u Srbiji, ali istovremeno i sposoban da svojim fino modelovanim idiomom obuhvati svaku od “čudesnih” manifestacija ovdašnjih vlasti. Svih – da kažem, od Slobe do naovamo i naovde. Jer na vlastima je, lokalnim, a-kud-pre-negoli državnim, da kontinuirano organizuju, tako reći ujdurišu, različite tipove priredbi sa “spontano” dovezenim narodom iz bliže i najdalje okoline, okrom bi sve bilo “prirodno, ali organizovano” do krupnih tančina.
Našao sam se tako u moru čitalaca koji su redovno i s uživanjem čitali Todorove slobodno-duhovite, satiričko-tragikomične izveštaje sa sličnih prikazanija za “dobri puk” i proči kontekst, a sve po gištovima, kako bi možda rekao mnimi literata, koji nas sad gleda sa zvezdanog neba.
Potom su došle knjige u kojima je Todor sabirao i pažljivo organizovao svoje “izveštaje” sa “licinog mesta”, a iz zemlje Srbije, u kojoj je kako jedared odreza: “Svaka vlast, pre svega, bila vlastita”. Šest takvih knjiga, naročiti spomenik višestranačkog doba, a nakon odumiranja države kako su, ne misleći o Srbijici, predviđali i klasici (marksizma). Nemam pitanja je sedma knjiga Dragana Todorovića. Ali, možda i prva u jednom novom nizu – jer i pored sličnosti (stila), ona se dobrano razlikuje od prethodnice. Kako u predgovoru primećuje Luka Tripković, pisac i slikar, tekstovi u knjizi “nisu reportaže nego refleksivni tekstovi”. I autorefleksivni i suzdržano nostalgični, dodao bih. Naime, za knjigu čiji je naslov nastao na podsticaj AV gospodina, Todor je naročito birao tekstove objavljene u “Vremenu” poslednjih dvadesetak godina, mozaički ih komponujući u standardnih pet ciklusa. Većina od njih bavi se našom presnovitom stvarnošću, ali, još jače i bitnije, samim piscem – njegovom novinarskom karijerom; terenskim radom; uspomenama na rano detinjstvo kod baba Nake i odrastanjem; novinarskim i reporterskim putovanjima i druženjima po beogradskim i valjevskim kafanama; ranim i poznim radovima (ukraj lampeka, a pokraj rođaka i dobrih drugara). O toj drugačijosti ovde izabranih i pečatanih radova, od kojih mnogi jesu autofikcionalne priče, svedoči i znatno gušća šaržiranost citatima iz dobrih pesničkih i proznih knjiga, koje Todor čita, pamti i koristi.
Tako dolazimo, kao i uvek kada govorimo o Todoru, do njegovog “iskošenog” jezika. Dok u zapisima jednog “terenca” groteskno i komički modelovan jezik služi da bi se obuhvatila ista takva stvarnost, u kojoj nam je do-suđeno da preživljavamo, u delovima gde se rekonstruišu i prizivaju uspomene taj i sličan, a malo drugačiji jezik, preciznim imenovanjima stvari i pojava služi da bi se što ubedljivije čitaocu predstavio dragoceni, ali sad skoro i nepostojeći svet radničkih baraka, na kraju grada, u kojima se nedeljom popodne sa radija ili iz tranzistora slušao frenetični glas Radivoja Markovića, pilo valjevsko pivo, ljuštile karte, družio širi komšiluk…
Oni fragmenti ovih tekstova koji govore o prošlosti i piščevom ulasku u svet ubedljivo su svedočanstvo dalekog vremena u kojem se verovalo da će budućnost biti bolja, kao što su karnevalizovane montaže savremenih “atrakcija” aktuelne “pristojnosti” potvrda da “nema dana da nemamo najvišu stopu rasta u Evropi”, kako tvrdeći istrajava (na vlastitoj vlasti) AV gospodin, koji je u akutnom sveznalaštvu ustvrdio da je Todor nepismen, a da će jedna mala evropska država nestati do proleća, zbog rata u Ukrajini i krize u svetu. I to, brale, posle najteže zime u poslednjih 70 godina! Videli smo šta je bilo, pa stoga u tekstu Beograd, Todor beleži: “Sećanje je, jelte, selektivna stvar…”.
Dakle: ako su prethodnih, odličnih šest reporterskih kolekcija bile i ostaće svedočanstvo najmutnijih vremena, najgrotesknijih lica i pojava, sedmica s naslovom “Nemam pitanja”, u svojih pet glava, istovremeno je i to, ali i amarkordovsko iluminisanje dalekog (socijalističkog) doba kada se možda i naivno, al’ svakako iskreno, stremilo boljem životu i srećnijim ljudima, bez imalo svesti o tom da će doći poslednja i “najposlednjija” vremena, jer kako reče već pominjani pisac s Lajkovačke pruge RBM, a Todor, njegov pajtos, citira: “Na ovom svetu sve se već desilo, ali se vrane premeštaju s noge na nogu, kao da čekaju još nešto…”
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ne zna se ko je pozvao britansku firmu „Wilkinson Eyre“ da projektuje Halu 1 na Beogradskom sajmu, ko im je rekao šta treba da bude u njoj, ko će sve to da plati i zašto nije organizovan konkurs
Predviđa se da će na globalnom nivou vrednost komercijalnog tržišta algi porasti sa oko 15 milijardi dolara u 2021. godini na skoro 26 milijardi dolara u 2028. godini
Dva meseca je prošlo od požara u fabrici „Bambi“ u Požarevcu, koji je izazvao nestašicu čuvenog Plazma keksa. Ipak, kako svedoče korisnici na društvenim mrežama, Plazma se polako vraća na rafove marketa
Danas je Svetski dan zaštite ozonskog omotača. Ozonski omotač, koji je decenijama bio u središtu ekoloških briga, sada pokazuje znake oporavka zahvaljujući globalnim sporazumima. Kolika je važnost ovog omotača, prosečne debljine od samo tri milimetra
Samo nekoliko dana nakon što je Tejlor Svift podržala Kamalu Haris na predsedničkim izborima, Donald Tramp je krenuo u napad i objavio da „mrzi“ popularnu pevačicu. Zbog čega se kandidat za Belu kuću svađa sa ženom duplo mlađom od njega i šta to govori o njegovom mentalnom stanju
Ako se zaista uvede obavezno služenje vojnog roka najviše će se radovati vlasnici kafana i šatora - eto njima posla oko ispraćaja. Što se svih drugih tiče – isuviše je nedorečenosti u predlogu koji je na stolu, kao da se grupa neukih malo poigrala sa Vojskom Srbije
Od tri koraka koja je ministar kulture Nikola Selaković najavio u cilju vraćanja upotrebe ćiriličkog pisma, jedan je besmislen, drugi štetan, a treći nije ništa novo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!