“Koliko je sati?”, pitam; “dva iza ponoći”, kaže netko; onda se čuje zvonce za uzbunu: gledam pod oštrim kutom; trka do starca ispalih kostiju, u kutu: umro je, a prije minute bio je živ: vidio sam krajičkom oka kad su ga odvozili; leži na boku i zuri u nepostojeću točku; sijedi čuperak zalijepio mu se za lice; čini se da ga zbog iznenadna dolaska smrti nije stigao pomaknuti rukom.
Kao što je već dokazan kao majstor autofikcije, poput poslovičnog Norvežanina Knausgora, Damir Karakaš je istovremeno i nekovrsni književni Spartanac, skromni, nenamerni učitelj sažetosti. Gde knausgori raspričavaju i detaljišu, Karakaš sažima i sažima, sve dok ne preostane samo ono bez čega se nikako ne može. A toga opet bude u izobilju, samo što to izobilje nije količinske naravi. Sa svojih bezmalo stotinu stranica, Okretište je, je li, jedva roman, barem po izvesnoj vrsti, suvoparnoj, podele na “jeste” i “nije” od koje odavno nema hasne. Jer Okretište, naravno, jeste roman, čist i briljantan u svemu što je važno.
Okretiste…
Prvo poglavlje knjige naizgled nema neposrednu kopču sa ostatkom teksta, nepažljivijem čitaocu moglo bi se čak učiniti da se obrelo između ovih korica iz nekog izvanjskog razloga, možda tek zato da reči i slova bude više, da s njim testo nakvasa do dimenzija samostalnog ukoričenja. U njemu protagonista posećuje roditelje u ličkom selu, a potom i babu i dedu koji žive u drugom selu; reklo bi se, tipična karakaševska postavka likova i mesta. U povratku, međutim, idući kroz gustu šumu na koju pada mrak (imajte u vidu da Karakašev protagonista nije neki urbani fićfirić, nego čovek koji je odrastao u sazvučju sa šumom), on proživljava gotovo katarzično iskustvo neodređenog, a sveprožimajućeg straha.
Taj strah, začet u toj šumi, ili pak u nju unesen iz života na drugom mestu, istinska je i dubinska poveznica sa onim što će uslediti.
A sledi – buđenje iz kome, u bolnici. Autofikcijski junak Karakaševog romana teško je povređen tako što je napadnut na tramvajskom okretištu: ne zna ko ga je napao, ne zna zašto, i neće saznati ništa od toga. Pitanje je želi li to uopšte. Ima dovoljno razloga da pretpostavi da bi to moglo imati neke veze s njegovim “knjigama i intervjuima”, čak sa ozloglašenošću koju je njima stekao u zavičaju, ali to se ne može dokazati, a pitanje je i šta bi se s tim mogućim dokazom moglo učiniti…
Damir, naime, o onome što mu se dogodilo misli kao o napadu zla, čistog, rafinisanog, metafizičkog, upravo demonskog. Što ne znači da ono nije istovremeno i sasvim ovozemaljsko i prizemno, onoliko koliko je prizemna i pusta duša koja je za to sposobna. Čitalac prati postepeni oporavak Damirovog tela, ali i borbu duha sa odviše ljudskim iskušenjima. Prvo je strah, drugo je srdžba, upravo mržnja; uz ovo dvoje, kome još treba treće iskušenje?
Osećanje straha zapravo bi bilo tačnije nazvati osećanjem nesigurnosti, ne tek one obične “nebezbednosti”, nego nesigurnosti u svetu u kojem je takvo zlo moguće u bilo kom trenutku, prema bilo kome. Telo je ranjeno, ali normalno ljudsko samopoimanje još više: iz toga se rađa ljutnja, iz nje se javlja gnev i potreba za osvetom. E sad, ne možeš se tek tako poigravati s idejom o osveti u kulturnom okruženju u kojem se Damir formirao, jer tamo je ritualna osveta deo centralnog kanona “časnog” življenja. Damiru se, u snovima i sa njihovih rubova, javljaju preci i zahtevaju osvetu; u protivnom, on će biti nedostojni potomak jednog sveta koji bi da se i preko groba produži u večnost. U središnjem delu, Okretište je možda ponajviše sažeta hronika Damirove borbe sa tim porivom, koji doživljava kao nešto što mu zapravo ne pripada, ili čemu on ne pripada, ma šta “zakon krvi” o tome rekao.
Junak Okretišta od početka zna, a s vremenom i prihvata, da je srdžba jalova, a osveta nemoguća. Ako bismo se upustili u biblijske komparacije, moglo bi se reći da je ovaj roman kristal jednog nadrastanja starozavetnosti i usvajanja novozavetne paradigme.
Ali, ništa kod Karakaša, dakako, nije ni na koji način pretenciozno niti poučiteljno. Okretište je priča smeštena u svakodnevicu, u lekovit porodični milje (žena i dve male kćeri) koji biofilnom energijom rastače svaki nagon smrti, bio destruktivan ili autodestruktivan. A uz sve to, Damir luta gradom u potrazi za slovima U išaranim po zidovima, koja fotografiše i pakuje ih u jedan naročit herbarijum zla, čija će se praktična svrha ukazati jednog dana, ili neće; unutar romana, ona je isto jedna suptilna naznaka koju treba čitati bez olakih doslovnosti.
Okretište je besprekorno izvedena sonata o ličnoj pobedi nad bezličnim/sveličnim zlom. Naravno, bilo bi bolje da Karakaš nikada nije imao razloga da napiše ovu knjigu, ali kada je već bilo što je bilo… veš, poet, svoj dolg, što bi rekao Oton Župančić.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U projektu “Arheologija sećanja” fotografišem kuće u jednom kraju Beograda, potom ih monohromatski obrađujem, zatim štampam na glinenim pločicama i kasnije preko toga intervenišem crtežom. Proces izgradnje jednog sveta traje dugo, a mi smo skloni da ga u trenutku srušimo i zamenimo. Ja mislim da ima nešto u tome, u tim kućama... Opstati stotine godina, kao tajna. U tom urbanističkom vrtlogu susreću se razni paradoksi gradnje, kao i nemar u ophođenju prema prirodi koja je ranije tu bila dominantna
Za razliku od svoje supruge, nije potpisao glasovitu Havel-Patočkinu “Povelju 77”, zamjerajući joj da nije dovoljno oštra prema komunističkom režimu, što ga je izoliralo od disidentskih kružoka. Istovremeno se i on sve više udaljavao od kolega po peru, smatrajući kako nema smisla gubiti vrijeme na “jalove” političke akcije, već svoje nezadovoljstvo treba jasno kritički artikulirati u knjigama i drugim publicističkim tekstovima, jer im je doseg i veći i širi
Pisac i kustos svetskog glasa Nikola Burio (1965, Francuska) gostovao je u Beogradu povodom saradnje na katalogu srpskog paviljona na nedavno završenom Venecijanskom bijenalu arhitekture. Srpski paviljon u Veneciji je, pod nazivom Rasplitanje: Novi prostori, predstavio kolosalnu višeslojnu ispletenu površinu koja gotovo levitira u prostoru paviljona i koja se tokom trajanja Bijenala, parajući se, vraća u klupka pređe, kao odraz promišljanja odnosa rada ruke i postupka strukturisanja forme. Polazna tačka grupe autora – D. Ereš, J. Mitrović, I. Pantić, S. Krstć, I. Najdanović, P. Laušević – bila je Beogradska šaka (1963, B. Čolak-Antić), prva robotska bionička šaka na svetu koja je projektovana sa protetičkom namenom
Donald Tramp konačno je do pucanja zavrnuo ruku Aleksandru Vučiću, pa naprednjački režim pred rusofilskim biračkim telom pravi sebi alibi da izbaci Ruse iz NIS-a – ako ne može milom, onda silom
Zet Kušner sigurno razmišlja vredi li sa Vučićem, Jovanovim i drugim ćacijima saditi tikve. Prilikom otimačine Generalštaba ispali su smotana banda koja se u toku pljačke banke bez maski krevelji u kamere i ostavlja na pultu ličene karte
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!