
Otpor cenzuri
Počinje Ne:Bitef sa predstavama koje je odbio Odbor Bitefa
Sve ono što nije moglo da se vidi na 59. Bitefu, biće prikazano na Ne:Bitefu kao znak nepristajanja na cenzuru i ostale vrste sputavanja slobode
foto: v. veličković
Momčilo Nastasijević: Kod večite slavine; režija Sonja Petrović; Srpsko narodno pozorište i Centar za razvoj vizuelne kulture
Drama Kod večite slavine Momčila Nastasijevića ima odlike njegove poezije: hermetičnost i zauman jezik koji je oblikuje, jezik koji definišu magijski elementi iz narodne poezije. Ono što joj daje posebnu težinu jeste vreme u kojem se odigrava, prepuno inverzija, uronjeno u duboke slojeve nesvesnog – zato ga je zahtevno pratiti i naći ključ za ovu dramu. U atmosferi svakako ima Lorke, ali i Bore Stankovića, a ako govorimo o inverzijama, i Pope. U osnovi priče je incest, zabranjena ljubav između Magdalene i Romana koji su kršteni kao da su blizanci i odgojila ih je jedna majka, dok su zapravo od dve majke, a otac im je isti: Rapa, gazda krčme i nasilnik koji svoj život okončava suicidom. Dok gledate predstavu, imate osećaj da je radnja smeštena negde između svetova i vremenā, sve se dešava u više elipsi koje imaju snagu kovitlaca i kontekst košmarnog sna koji nema jasnu narativnu nit.
Nastasijević govori o ponavljanju sudbe-matrice koja ne može da se razbije, o zloj kobi (podsetiću na kritiku predstave Nečista krv Bore Stankovića objavljenu u “Vremenu” broj 1517). Dramaturškinja Mina Petrić dosledno i delikatno prati strukturu Nastasijevićeve drame interpolirajući njegovu poeziju u dramu, uklapajući je prirodno, pošto proizlazi iz Nastasijevićevog opusa, iz jednog sveta. Rediteljka Sonja Petrović komad postavlja ekspresionistički, s tim da bi ritam koji bi bio brži i lucidniji intenzivnije uveo publiku u srce priče, a narodne magijske simbole prikazao u njihovoj moći (beli luk, voda, jabuka…). Glumačka igra je i suptilna i intenzivna. Sonja Isailović je ubedljiva u liku Magdalene, sva u strasti, fragilnosti i rastrojenosti. Bojana Milanović igra Tinu (koja je Magdalenu i Romana odgajila kao blizance), koja iz obližnjeg sela dolazi u krčmu, gde je siluje gazda Rapa i iz tog se zločina začinje Roman, ali ne i Magdalena (Magdalenina majka Smilja začinje Magdalenu sa Rapom i sklanja se pošto rodi, a dete ostavlja Tini). Teško ranjena silovanjem, Tina s vremenom postaje psihološki rastrojena, pa u svojoj mašti povređene žene “uparuje” Romana i Magdalenu (Tina će Smilji reći: “Nerođene da ih verimo, Magdalenu tvoju, Romana mog”), a Bojana Milanović igra je vanredno verno kao žrtvu, ranjenu životinju koja je u svojoj povređenosti opasna i nepredvidiva. Dva ludila, Magdalenino i Tinino, zrcale se jedno u drugom. Stefan Vukić tumači i Romana i Romanovog (i Magdaleninog) oca Rapu pošto se prokletsvo nasleđuje sa oca na sina. Vukašin Ranđelović tumači Ćopana jasno, suzdržano (kum je na krštenju Romanu i Magdaleni), u Ćopanu se odražava ono što doživljavamo kao mešavinu dobre namere, trpljenja i stradanja. Scenografija Željka Piškorića i dr Mladena Stojanovića naglašava simbole kruga, meseca, dominira ono što je ciklično i magijsko, kako i jeste u Nastasijevićevom opusu….
Muzika (autori i izvođači: Stefan Seethaler, Danijel Seethaler, Filip Grubač, Igor Sakač, Petar Banjac) ekspresivna je sa etno elementima, prati ritam predstave koji definišu inverzije drame, naglašava besomučnost prokletstva koje putuje kroz generacije. Kostim (Jasmina Radujko) je veoma stilizovan, možda bi bio za nijansu ubedljiviji da prati ono smutno u atmosferi drame, jer je to teskoba koja razdire i boli, tiče se suicida, ranjenosti, rajstrojstva i zabranjene ljubavi, neizgovorenog, te samim tim Nastasijevićeve slike samo slute, ne daju konačne odgovore. Pokret (Igor Greksa) upečatljivo reflektuje stanja junaka. Bez obzira u koliko modernom svetu živeli, “neraspakovane tajne” kolaju kroz generacije. A kada je reč o tabuu i njegovom prekoračenju, destruktivna moć te tajne je nemerljiva. Nećemo biti pošteđeni, u ma koliko “oblandi” bili uvijeni, te nas se u tom kontekstu ova priča tiče. Nastasijevićev jezik je teško prohodan, a dobro ispričana priča je ono što neizostavno okupira gledaočevu pažnju. Intenzivniji, a kompresovaniji ritam bolje bi naglasio Nastasijevićevu dramu, a gledaoca snažnije uveo u igru na sceni, pošto ovo nije komad koji se na prvom mestu prima racionalno. “Glava” je poslednja stanica putovanja, Nastasijević nas, pre svega, vodi u hodnike nesvesnog.

Sve ono što nije moglo da se vidi na 59. Bitefu, biće prikazano na Ne:Bitefu kao znak nepristajanja na cenzuru i ostale vrste sputavanja slobode
„Ovo je nov festival, i nema nikakve veze sa Festom, niti je njegova zamena“, kaže Igor Stanković, jedan od inicijatora Beogradskog filmskog festivala koji će od 30. januara do 6. februara prikazati najnovije meinstrim naslove

Debi album Peti Smit jedan je od temelja savremenog rokenrol izraza. Poseban doprinos Peti Smit rok muzici počinje već sa načinom na koji je zavrtala reči, razvlačila ih, uživala u njima i istovremeno im menjala smisao kroz izgovor, uz nezaboravno strasno podvriskivanje prepuklim glasom, kao da se svađa sa samim rečima dok ih izgovara, raspravljajući se sa celim svetom

Dražen Lalić, Dvije kuće iznad mora; TIM press, Zagreb 2025.

Kako je ovde tako zeleno?, režija Nikola Ležaić, igraju Filip Đurić i Izudin Bajrović
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve