Andrij Ljubka: Karbid,
preveo Andrij Lavrik;
Arhipelag, Beograd 2021.
A šta da radi, recimo, jedan takav Mihajlo, koji je u familiji imao i Čehe, i Srbe, i Mađare, i Nemce, i Slovake, i Rumune, a on je sam sebe smatrao Ukrajincem? Kad se mač rata podigao nad svima, trebalo je izabrati svoj identitet, što znači i svoju nacionalnost, nacionalne junake i verziju istorije.
Jednom davno, u nekom bivšem, predratnom životu, jedan je zaboravljeni i izgnani pesnik s naših strana rekao: “Nebo je visoko, Bog je daleko, a Libanon tako blizu.” Koju godinu kasnije, “Libanon” je već bio tu. (A pesnik je ostao u nebranom grožđu, samo što se iz jednog parložnog vinograda prebacio u drugi.)
Andrij-Ljubka-Karbid-184×280…
Gledano iz ukrajinskog Zakarpatja, Srbija, Jugoslavija, Balkan, jako su blizu: par sati lagane vožnje kroz prašnjave istočnomađarske pustare, i eto te u Subotici. Ili, ako se otisneš niz Tisu, ubrzo si u Kanjiži. U “Libanonu”, dakle: u zemljama gde se pucalo. Ako ta blizina važi u jednom pravcu, bogme važi i u drugom: odavde, od proverbijalne “Subotice” do prvog ukrajinskog graničara mnogo je bliže nego do Trsta, Beča ili Soluna. A ono što se Ukrajini možda sprema moglo bi biti gore od svakog “Libanona”. Ko misli da je to nešto tamo daleko i da ga se ništa ne tiče, neka bar bolje prouči geografske mape, ako već ne čita knjige.
Andrij Ljubka (1987), ukrajinski romanopisac, pesnik i esejista, kao Ukrajinac i kao čovek zavičajem iz samog zagraničja Evropske unije i političke “Evrope” uopšte, jedan je od verovatno idealnih vodiča čitaocu željnom da razume šta se to dođavola dešava tamo gore desno, to jest zašto? Šta hoće, sto mu gromova, ti Ukrajinci, i šta im to “Rusi” ne daju?
Ali Ljubka, barem kao beletrista, nema ambicije da prosvećuje ni domaće ni strane čitaoce; pre će biti da je rad da inteligentno zabavi one koji se u tom smušenom i smešanom srednjoistočnoevropskom kontekstu već dovoljno razabiru. Zato je roman Karbid satirično ostvarenje, a ne neka poučitelna storija o dobrim i lošim momcima, o Nama i Njima bilo koje fele.
Elem, Mihajlo Oleksijovič Čvak, zvan Karbid a samoprozvan Tis (po reci Tisi koja protiče kroz njegov gradić, pre nego što će ući u Mađarsku i Srbiju i utopiti se u Dunavu kod Titela i Slankamena), nastavnik je istorije, sredovečni luzer pomalo (ili poviše) smotan i izgubljen u svetu praktičnih i materijalnih stvari i poslova, pijanac i grandomanski zanesenjak, a njegovi nešto banalnijim izrazima skloni sugrađani bi rekli: budala. Tis je, kako to već prečesto biva sa pretencioznim provincijskim inteligentima, veeeliki rodoljub, zaljubljenik u ama baš sve mitove i legende “ukrajinstva”, ali i veliki pobornik ulaska Ukrajine u “Evropu”. Pri tome, kako živi na samoj mađarskoj granici, ta “Evropa” mu je nadohvat ruke, a istovremeno mu je sasvim nedostupna: ne može čak ni turistički da otputuje tamo, jer ne bi dobio vizu.
I tako, mada je sasvim lišen smisla za praktične poduhvate, Tis jednog lepog dana dođe na ideju koja mu se odmah objektivno učini genijalnom: trebalo bi u tajnosti prokopati tunel koji bi građane njegovog gradića, ali i sve Evrope željne Ukrajince, odveo na drugu stranu: ako već Ukrajina ne može u Evropu, neka onda tamo stignu svi Ukrajinci! Tako će, uostalom, i sama granica postati besmislena, zar ne?
Tis, razume se, nema sredstava ni načina da ostvari svoj naum. Ideju, međutim, izloži prijatelju iz mladosti koji je prekaljeni švercer preko svih granica, potom je prošire dalje, kod još nekoliko mahera širokog spektra dejstva, uključujući i samog gradonačelnika. I ubrzo Tisova naizgled utopistička ideja počinje da se ostvaruje… Uz sitan detalj da nikome osim njega ne pada na pamet da tunel koristi za nekakvo filantropsko odvođenje Ukrajinaca u Evropu, nego za šverc svih vrsta, koji im je, uostalom, i bez tunela glavni izvor vrlo pozamašnih prihoda. Oni, naravno, odlično žive od granice: ukidanje tvrde granice za njih bi bilo propast. A Tis je, kao i svaki iskreni rodoljub, tek korisna budala u rukama svojih snalažljivijih zemljaka. Rukama koje, bogme, mogu postati i veoma opasne, čak ubistvene…
Naravno da vam neću odati šta se sve oko tunela odigravalo – a tu je tušta i tma čuda i pokora, sve jedna urnebesnija od druge, jer Ljubka se ovde pokazuje kao nekovrsni ukrajinski Ante Tomić, samo gorči i ciničniji – i da li je tunel izgrađen te ima li Tisova priča srećan ili, naprotiv, mučan kraj. Važnije od toga je da pisac Karbida kroz duhovitu i inteligentno vođenu priču ispreda jednu očaravajuće podsticajnu raspravu ne samo o svojoj mučenoj zemlji i jednom njenom specifičnom pograničnom i “multikulti” deliću koji vekovima kao predmet bez sopstvene volje prelazi iz ruku jedne u ruke druge imperije (a koji time i koječime još podseća na neku “istočniju” verziju Vojvodine), nego i o toj famoznoj Srednjoistočnoj Evropi, utrpanoj u sendvič između Zapada koji je frustrirajuće daleko i Istoka koji je preteće blizu. A pri tome ni sama uglavnom ne radi u sopstvenu korist…
Do kraja Karbida saznaćete ima li mala Tisova priča srećan kraj. A što se velike, verovatno sudbonosne ukrajinske priče tiče… Ona je možda tek počela, i čitaćemo je i ako ne budemo želeli.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zgrada Narodnog pozorišta u Subotici, čija rekontrukcija je trajala dve decenije, poredila se sa „Skadrom na Bojani”. Završena je nakon sedamnaest godina, a plaćena je pola milijarde dinara više nego što je predviđeno
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!