Rekla sam Jovani: molim te, proveri. Kaže Daca: tačno je. Pita Davor: jesi li sigurna? Javlja se Daša: zašto mi svi pišu o Mašiću? Miloš bez glasa kaže: čućemo se kasnije. Piše Elena: recite mi da nije istina? Zove Dragan: šta se desilo, da li ga je neko napao? Tamarin SMS: nema sam. Marko: opet neka greška? Zove Filip: napiši nam za “Vreme”.
Kaže Veran: tačno je.
Par sati pošto sam čula vest, dok pišem ovaj tekst i dalje ne verujem i znam da se isto osećaju svi koji ga znaju. Gledam mreže, mediji objavljuju vest, ljudi komentarišu, pišu lepe posvete. Ne verujem. Nije moguće.
Mašić i ja se znamo više od 30 godina. Svi ga uvek zovemo po prezimenu: Mašić. Ima te nebesko plave oči, ponekad te gleda tako da ne znaš da li se šali ili čudi nečemu. Što me gledaš tako plavo, kažem mu? Ima urnebesni humor, često je jako zabrinut. O onome što ga peče ne priča. Stalno nosi kockaste košulje i preko ramena torbu. Poslednjih godina torba koju nosi dizajnirana je u obliku starog radio-aparata sa dugmićima i zvučnicima.
Radio je Mašiću velika ljubav. Posle Mimi i Džulije, sigurno najveća. On je taj Radio B92 kojeg se mnogi sećaju sa nostagijom. Izveštavao je i za Glas Amerike, pravio je ANEM, mrežu lokalnih radio-stanica, poslednjih godina je radio za BBC i kao konsultant za medije u regionu. Ipak, bio je i ostao B92.
Fantazirali smo, zajedno, da ponovo pravimo neki novi radio, prepirali se, naravno, jer se sa Mašićem uvek svi prepiremo, uvek ima neku svoju ideju, nešto što hoće da istera; ako ne uspe, krene od početka, ništa ne može da ga obeshrabri. Od onih je ljudi sa jasnom vizijom i uverenjima, temeljan i detaljan i potpuno posvećen.
Mlađi ne znaju kakav je novinar bio. Poslednjih godina radio je kao BBC konsultant, proputovao ceo svet, pravio radio-stanice od Afrike do Pakistana. Posle niza godina života u Londonu, vratio se u Beograd gde je radio na postavljaju BBC portala na srpskom. Istovremeno je radio i sa medijima u regionu, od sarajevskog “Oslobođenja” do prištinske “Kohe”. Nikad nisam čula da je umoran, nikada da ga nešto mrzi. Voleo je medije, voleo je novinarstvo.
Često sam mu prebacivala zbog toga što se ne bavi samo novinarstvom, znam da je bio jedan od najboljih za intervjue. Kada je vodio “Intervju dana” na Radiju B92, uvek smo svi u redakciji slušali te njegove intervjue. Umeo je da postavi neko iznenadno pitanje, da okrene stvari naopačke, zbuni sagovornika i tako otvori neku potpuno novu temu, novi ugao. Retki su novinari koji to umeju, koji tako brzo i lucidno misle.
Jedan od najlepših poslova u novinarskoj karijeri prošli smo zajedno, pravili smo reportaže uoči lokalnih izbora 1996, putovali širom Srbije, on je vozio liht plavi trabant – da, nebo plavi trabant – bila je to avantura u svakom smislu i posao na koji smo na kraju nas dvoje bili ponosni, često smo se toga sećali. I verovali smo tada da je Miloševiću došao kraj, verovali smo svi tada, u toj Devedesetdvjoci da je naša uloga u istoriji neobično važna, bili smo hrabri, prezirali smo kompromise, bili smo neuništivi.
Dok su nad Srbijom padale bombe, a mi svi u B92 ostali bez posla, jer smo tako odlučli i nije nas bilo briga šta ćemo dalje, dali smo svi otkaz i pravili smo planove, maštali smo dok su padale bombe, zajedno sa Mašićem, šta ćemo dalje kada konačno nestane taj zli režim i kada mediji budu potpuno slobodni. Kada mi svi budemo slobodni. Čim su sirene prestale, napravili smo novi radio, na internetu, Mašić je bio glavni urednik. Rad sa Mašićem bio je neprekidan posao i zabava. Nekad manje zabava ali svakako neprekidan posao, bez predaha.
Jedan je od “naših ljudi” koji nije umeo da živi bez Beograda. Iz Londona, gde je živeo i radio od 2002, pratio je događanja u Srbiji, održavao svakodnevno veze sa prijateljima, kolegama, stalno bio prisutan. Osmislio je paljenje sveća 2015. ispred Predsedništva Srbije za godišnjicu sećanja na genocid u Srebrenici, iz komfora Londona je došao u Beograd uprkos pretnjama koje je zbog toga dobijao.
Na kraju se potpuno preselio na Zvezdaru i odatle pravio velike planove, šta sledeće radi. Jer Mašić je uvek imao velike planove. Sigurno nije planirao da stane i zato: ne verujem.
Listam knjigu koju je napisao o Radiju B92 Talasanje Srbije. Svedočenje o jednom vremenu i našem Radiju, svedočenje o upornosti, hrabrosti, o razočaranjima, strahovima, o snovima. Tu su i svi oni koji su sada zajedno sa Mašićem na nekim nebeskim talasima, našli su se, čekaju nas ostale. Sigurna sam da i tu Mašić ima neki plan, znam da ćemo voditi beskrajne razgovore. Pa i sada, dok ovo pišem, pričam sa njim, tu je.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Mi zaista jesmo kolonija, naravno, primerena ekonomskom neokolonijalizmu. I mislim da je to počelo već osamdesetih. Pored naše kleptokratske elite, tu je kapital sa svih strana – od onih direktnih sa istoka i zapada, do onog kojem se u kafkijanskom svetskom finansijskom sistemu često i ne zna pravi vlasnik. Uvek mi je zabavno kada neko iz razvijenijih zemalja kritikuje tzv. poslovni ambijent, naročito po pitanju korupcije i pitam se – pa čekaj, zar sve te kompanije ne sklapaju poslove upravo sa korumpiranom elitom u tim polurazvijenim zemljama sveta? A te kompradroske elite pripremaju zakonodavni i antiradnički ambijent koji pogoduje tom tipu ekonomije. Mislim da Srbiji nedostaje jaka autentična levica, dovoljno nacionalno osvešćena, ali socijalno orijentisana, sa realnim geopolitičkim pregledom na stvari
Jedna od teza koje se često čuju glasi: Vučić nikada ne bi osvojio svevlast i godinama radio šta mu padne na pamet da se u Srbiji nije zbila tzv. izdaja elita, enormne konfiguracije. Šta to znači? Predstavnici raznoraznih elita stavili su svoje lične ili grupne interese daleko iznad interesa građana i zajednice. A ti interesi, u ovom slučaju, ne samo da su različiti nego su potpuno suprotstavljeni. Narodski rečeno, Vučić je igrao na pohlepu i nije pogrešio
“Ako se realizuju planirane javne investicije u ovoj i naredne tri godine od 17,8 milijardi evra, a uz to se ostvari visok rast plata, penzija i drugih tekućih državnih rashoda, onda postoji veliki rizik da deficit bude veći nego što je planirano, što bi impliciralo i veće zaduživanje države. Naravno, država još uvek može da preduzme mere da spreči veliko dodatno povećanje fiskalnog deficita na taj način što bi neke projekte odložila, neke usporila, a od nekih odustala”
Pre bilo kakve odluke o reaktoru, hoće li to biti plod francuske nuklearne kuhinje ili nešto drugo, neophodno je da se uspostavi saradnja između naučnih institucija i nadležnih organa, što nagoveštava i prošlonedeljni Memorandum. No, prvi zadatak za sve igrače, zadatak koji će ih povezati oko istog cilja, jeste rešavanje gorućeg pitanja kadrova
Otkako su počeli investicioni ciklusi javnost se navukla na trošenje miliona i milijardi evra kao na normalnu pojavu. Šta znači kad se milioni izliju u mozak? Da li je 12 miliona evra prevelika suma za obrenovačku pijacu, a 17 miliona evra za ulepšavanje Kalenića gumna? Lako je prevariti lakoverne. Bagatelizacija evra i dolara posledica je aljkavog i nipodaštavajućeg odnosa prema dinaru kao nacionalnoj valuti. Zlatno doba donosi i zlatne bonuse
Hitanje kancelara Olafa Šolca u Beograd pokazuje koliko je litijum vanredno važan Nemačkoj. Stvar je pikantna jer Aleksandar Vučić prvi put otvoreno kreće protiv volje većine naroda
Deluje da je Muzej Nikole Tesle zloupotrebljen zbog interesa Beograda na vodi, da mu je prostor zgrade starog „Jugošpeda“ namenjen ne zato što mu tako odgovara, nego zato što Beogradu na vodi nedostaju turisti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!