„Crna“ renesansa

Prošle sedmice u glavnom gradu Zambije Lusaki na ruševinama Organizacije afričkog jedinstva (OAJ) postavljeni su temelji Afričke unije. Dvije ličnosti, Kofi Anan i kontroverzni libijski predsjednik Moamer Gadafi, kumovale su ovom historijskom događaju. Oni su potakli viziju o autonomnijoj Africi, sposobnoj da na svoju budućnost gleda sa više optimizma.

Nakon 38 godina iluzija i razočaranja koja su obilježila postkolonijalnu eru u kojoj je djelovao OAJ bez značajnijeg uspjeha, AU kreće u budućnost inspiriran iskustvom Evropske unije (EU): postupna integracija koja bi trebala rezultirati stvaranjem zajedničkih organa 54 zemlje (parlament, vlada, centralna banka) i, naravno, zajedničkog tržišta. Razlika u pristupu afričkoj stvarnosti je ogromna i zato su ovog puta izostale iluzije. Naime, nitko se ne zavarava da na putu Afričke unije ne stoje velike prepreke: siromaštvo, okrutni i krvavi ratovi, ogroman broj izbjeglica, diktature, sida…

Libijski predsjednik je u novoj panafričkoj ulozi dao sve od sebe. Uložio je i milijun dolara kako uspjeh skupa ne bi došao u pitanje. Za skeptike ovo predstavlja, pored već navedenih afričkih problema, dodatnu nepoznanicu. Može li se dobro završiti inicijativa koju tako vatreno zagovara Gadafi?

ODGOVORNOST: Za Afričku uniju zalažu se i afrički lideri nesumnjive reputacije. Tako je generalni tajnik OUN-a Kofi Anan u svom nastupu u Lusaki krizu Crnog kontinenta doveo u vezu sa njegovom cjelokupnom političkom klasom. Po njegovom mišljenju, za aktuelnu situaciju odgovorni su svi afrički lideri, bez izuzetaka. „Afrika se danas nalazi u uvjetima Evrope poslije Drugog svjetskog rata“, rekao je Anan. Cilj da Afrika postane kontinent mira, suradnje, ekonomskog progresa i poštivanja ljudskih prava, zato je vrlo dalek. Ali, što se ranije krene prema njemu, bit će bliži i izvjesniji. Ovo bi bila suština „afričke renesanse“ koja se nalazi u središtu dva plana o kojima se raspravljalo na samitu u Lusaki. Riječ je o Afričkoj inicijativi koja obuhvata program Milenijum južnoafričkog predsjednika Thaboa Mbekia i plana Omega, čiji je tvorac Senegalac Abdoulaie Vade.

Program Milenijum nastao je kao autentičan afrički pokušaj da se napravi akcioni plan koji bi privukao financijsku potporu bogatog svijeta. Južnoafrički predsjednik Mbeki je zajedno sa predsjednicima Nigerije i Alžira, Olusegunom Obasanjom i Abdelazizom Buteflikaom, potakao inicijativu čiji bi cilj bio da inspirira Afriku da izgradi bolju budućnost za sebe, ali i da ubijedi bogate da o njoj ozbiljno razmišljaju. Afrički lideri bi preuzeli obavezu da će u budućnosti težiti ka uspostavljanju demokracije i ljudskih prava, reformirati svoje uništene ekonomije i uhvatiti se u koštac sa bolešću od koje boluje najmanje 20 milijuna Afrikanaca – sidom. Za uzvrat, ostatak svijeta bi Africi ponudio značajne olakšice pri vraćanju dugova i obnovio investicije. Ovaj plan će kao autentičnu afričku inicijativu podržati britanski premijer Bler na samitu G-8 u Đenovi.

Plan senegalskog predsjednika, za razliku od ambicioznog programa Milenijum, predstavlja poziv razvijenom svijetu da pruži veću pomoć Africi nego što je činio do sada. U Africi, naime, mnogi misle da je pomoć neka vrsta duga koji bogati imaju prema njima. Poznato je da, primjerice, predsjednik Mugabe za sve probleme Zimbabvea okrivljuje kolonijalnu prošlost i „neokolonijalizam“. Pomiriti afričke razlike, očito, neće biti lak posao. No, čini se da je historijski trenutak za to povoljniji. „Globalizacija s ljudskim likom“, moto samita G-8 i poziv da na njemu učestvuju i predstavnici siromašnih zemalja svijeta (Nigerija, Južna Afrika, Alžir i Mali, u ime „Crnog kontinenta“, Bangladeš u ime Azije i San Salvador u ime Centralne Amerike), možda su znak boljih vremena.

U ISTOM GRADU: Na samitu u Lusaki izabran je novi generalni tajnik OAJ-a. Riječ je o Amaru Esaju, predsjedniku Obale Slonovače, čiji će glavni zadatak biti preobražaj stare afričke organizacije u novu. Sjedište ostaje u Adis Abebi (Etiopija), dok se za ostale organe ono treba tek odrediti. No, nije ovo jedino otvoreno pitanje. Ono najvažnije vezano je za samu budućnost Afričke unije. Da li je moguće ostvariti ideju o zajedničkom kontinentalnom parlamentu kad u mnogim afričkim zemljama ne postoje ni nacionalni parlamenti? Afričkim diktatorima ova ideja sigurno ne leži na srcu. Da li će se najprije stvoriti „jezgro“, poput onog evropskog, od kojega bi se vremenom, postepenim širenjem i otvaranjem za nove članove stvorila unija? Nevolja je što su zemlje koje bi politički i ekonomski bile sposobne za to, geografski dosta udaljene jedna od druge.

Afrička unija se zato danas više čini snom nego perspektivom. Ali, poznato je da bez snova nema ni njihovog ostvarenja.