Obeležavanjem stogodišnjice Gogenove smrti Francuski kulturni centar je još jednom pokazao dosetljivost, dobar ukus i osećaj za kulturni puls sredine
Pol Gogen: Tahićanka, 1898
Pre sto godina, 8. maja 1903, u selu Atuona na ostrvu Hiva Oa u Markižanskom arhipelagu, umro je Pol Gogen. Stogodišnjica smrti velikog francuskog slikara obeležena je širom sveta, a Francuski kulturni centar u Beogradu učinio je lep gest – iz depoa Narodnog muzeja izvukao je Gogenovu sliku Tahićanka i na dan slikareve smrti izložio je u svom prostoru. Čitav događaj nije bio najavljen ranije, što inače nije praksa, već uoči samog otvaranja izložbe, i za sve je predstavljao malo iznenađenje. Odziv je bio neočekivano velik. Slika je bila izložena u četvrtak od 12 do 18 časova, a petnaest minuta pre zatvaranja Centra Gogenovo platno video je hiljaditi posetilac. Slikarevi Zapisicivilizovanogdivljaka, koje je pre par godina objavio SKC, do sutradan su nestali iz beogradskih knjižara. Ovakvim obeležavanjem stogodišnjice Gogenove smrti Francuski kulturni centar je još jednom pokazao dosetljivost, dobar ukus i osećaj za kulturni puls sredine, što su sve hronični nedostaci domaćih kulturnih institucija, i učinio srpsku prestonicu za trenutak prijatnijim mestom.
O razlozima ovog svojevrsnog slikarskog hodočašća može se nagađati, ali sigurno da jedan od njih nije ekskluzivnost dolaska Gogena u Srbiju, s obzirom na to da se pomenuto platno nalazi u Beogradu nešto manje od sedamdeset godina. Naime, u Narodnom muzeju nalazi se ukupno pet Gogenovih dela – četiri su iz znamenite (i sporne) zbirke Eriha Šlomovića, dok je Tahićanku, najreprezentativnije i najvećeg formata, Beogradu poklonio francuski kolekcionar dr Žorž Vio 1935. godine, odgovarajući na kampanju koju su tridesetih godina XX veka pokrenuli Milan Kašanin i knez Pavle Karađorđević u nameri da osnivanjem Muzeja kneza Pavla u Srbiji sačine relevantnu zbirku evropskog slikarstva. Kao i Šlomovićeva zbirka, i Tahićanka je posle poznate krađe Renoarove Kupačice 1996. godine zbog neodgovarajućeg obezbeđenja i klimatskih uslova sklonjena u depo Narodnog muzeja. Ovih pet Gogenovih radova poslednji put su bili izloženi u Beogradu 1998, na sto pedesetu godišnjicu slikarevog rođenja, zajedno sa Pisaroovim portretom Gogena, takođe iz Šlomovićeve zbirke.
KAMI PČISARO: Portret Pola Gogena, 1880/81.
Ne može se rekonstruisati put Tahićanke od Polinezije do Vioa. Ovo platno je po svemu sudeći bilo jedno od onih koje je sa drugim Gogenovim radovima koje nisu uništili termiti i popovi posle njegove smrti prodato na aukciji u Papeteu, najvećem gradu Tahitija, i to verovatno za beznačajnu sumu. Ali zato o vremenu nastanka slike nema nikakve sumnje – Tahićanka je nastala 1898. godine, za vreme drugog i konačnog Gogenovog boravka u Polineziji, u jednom od najtežih razdoblja njegovog života koje su obeležili stalni konflikti, oskudica, smrt kćeri, pokušaj samoubistva, razvoj sifilisa. Međutim, u ovom periodu Gogen slika svoje monumentalno delo Odakledolazimo? Štasmo? Kudaidemo?, koje predstavlja kvintesenciju njegovog pogleda na život i umetnost. Nakon ove slike nastaje nekoliko manjih parafraza njenih segmenata, a među njima i Tahićanka.
Tahićanka i druge Gogenove slike nastale na južnim morima predstavljaju epicentar celokupnog njegovog opusa. Ali Gogen je više od slikara. Njegov život i beg iz civilizacije postali su egzemplarna sudbina umetnika jednog vremena u kojem je opšte pravo glasa ubrzano sustizala kob opšte vojne obaveze. I ne samo to. Masivni oblici, tamna lepota i misterija „nežnih, oblih Tahićanki sanjarskih očiju“, kako je Melvil opisivao neodoljive vahine, zabeleženi na njegovim slikama, dali su čulnu predstavu jednom široko rasprostranjenom romantičnom mitu o idiličnim polinežanskim ostrvima. „Činilo mi se da hodam rajskim vrtom“, rečenica je kojom je ovaj mit začet, a koju je povodom Tahitija zapisao u svom Putuokosveta iz 1771. francuski moreplovac Luj Antoan de Bugenvil. U građenju zavodljivog imaginarnog pejzaža rajskih, civilizacijom neiskvarenih ostrva učestvovala je naročita vrsta avanturista – od Kuka, La Peruza, Kristijana Flečera, preko Melvila koji je prvi uveo Polineziju u književnost, Lotija, Stivensona, koji je sahranjen na brdu Vaea na Samoi, Konrada, Stakpula, Džeka Londona, Somerseta Moma, do Murnaua i njegovog neodljivog Tabua, Mičenera, Hejerdala, Huga Prata, Marlona Branda, Žaka Brela i Renea Sterna – ali će Gogen zauvek ostati u središtu grupnog portreta ove neobične družine, koja je na atolima južnih mora prepoznala najbližu aproksimaciju zadovoljenja sopstvene čežnje tipa „anywhere out of the world“. Uprkos tome što se nedugo posle Bugenvila slika zemaljskog raja koji je on zatekao raspala, usled paralelnog i paklenog delovanja hrišćanskih misionara, rakije i virusa, u njenim krhotinama se još uvek sačuvala linija senke „zlatnog doba“ koju je Gogen (u)lovio svojom četkicom. U vreme kada je nastajala Tahićanka, u Parizu je objavljen Gogenov rukopis Noa–Noa, u kojem je, između ostalog, pisao: „To je odista život pod vedrim nebom, ali ipak prisan, u čestarima, senovitim potocima, te žene koje šapuću u ogromnoj palati ukrašenoj od prirode same, sa svim divotama koje Tahiti sadrži. Otud sve te bajoslovne boje, taj raspaljen vazduh, ali prigušen, miran… da sve to postoji, kao ekvivalent te veličine, dubine, te tajnovitosti Tahitija, kad to treba izraziti na platnu od jednog kvadratnog metra…“
I, da: poslednja slika koju je Gogen naslikao bio je jedan pejzaž Bretanje pod snegom.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Srbija protiv Nemačke igra za bodove koji bi mogli da joj sačuvaju mesto u Ligi nacija. Pred gotovo praznim tribinama Paunovićev tim dočekuje selekciju koja takođe nema prostora za grešku
Redakciji "Vremena" je stigao zahtev za demanti na tekst "Roditelji OŠ '20. oktobar' večeras traže ostavku direktorke" objavljen 29. oktobra. Prenosimo ga u celosti i bez izmena
Kao nekad Kero Kler Berk je ne samo ogolio lažnu sliku tradicionalne žene u Americi, već i pokazao na kom su nivou ženska prava generalno – tvrde feministkinje. Ovaj roman je direktan napad na tradicionalni način života – ocenjuju konzervativne hrišćanke
Četrdeset godina dlakavog stvorenja koje je preživelo nuklearnu katastrofu na Malmaku, a sve što zna o Americi naučio je iz programa koji se plaća reklamama
Na nerazvijenom jugu gde je nastala izreka Pirova pobeda, gde je 813 muškaraca ubijeno zato što nisu hteli da pređu u islam, gde su stari Rimljani prvi put videli ratne slonove i još mnogo toga neponovljivog
Aleksandar Vučić bi da mu Srbija bude zahvalna što izborni poraz nije pretvorio u nasilje. Pre toga morao bi da objasni čemu su služile pripreme za izbornu noć, pre svega u Pionirskom parku
Kritika koja nije u stanju da položi računa o sebi samoj nije kritika. Razlika između kritike, propagande i laži se, na samom početku Petooktobarske republike, zamaglila. Tu grešku, ovog puta, ne bismo smeli da ponovimo.
U trenutku kada su institucije Republike razorene, kada je Vučićeva hobotnica još uvek živa, kada su ljudi zgađeni nepravdom i smradom koji je esenesovski režim ostavio za sobom, mi imamo, što reče Makijaveli, samo građansku vrlinu kao pogonsko gorivo kojim se možemo vratiti na početak
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.