Na žalost, knjige Muharema Bazdulja, jednog od najboljih mladih pripovedača na štokavskom govornom području, još nije moguće naći u knjižarama u Srbiji. Rođen 1977. u Travniku, Bazdulj je do sada objavio četiri knjige – zbirke priča One like a Song (1999), Druga knjiga (2000) i Travničko trojstvo (2002) i, nedavno, roman Koncert, u kom mu je sarajevski koncert grupe U2 održan septembra 1997. poslužio kao povod da ispriča jednu priču posle koje vam neće biti svejedno. A za to, uostalom, literatura i služi.
„VREME„: Četiri godine nakon sarajevskog koncerta grupe U2, 1997. godine, vratili ste se na taj događaj i opisali ga u knjizi Koncert, koja se nedavno pojavila u Hrvatskoj i Bosni. Odakle potreba da se vratite na ovaj događaj?
MUHAREM BAZDUlj: Tu postoji nekoliko razloga, no najprije ću se zadržati na onoj možda najbanalnijoj, na razini pukog povoda. Naime, u proljeće 2001. trebalo je da idem na koncert Nika Kejva u Ljubljanu. Kupio sam ulaznicu i predao pasoš u slovenačku ambasadu, ali zbog nekih administrativnih problema nisam mogao dobiti vizu. Bilo mi je krivo zbog toga. Volim Nik Kejva i želio sam na nisku koncerata grupa i muzičara koje volim staviti i njegov koncert, ali šta se može – viša sila i nisam otišao. Ponukan tim događajem, sjetio sam se koncerta grupe U2 u Sarajavu, održanog 23. septembra 1997, i razmišljajući o kontekstu cijelog događaja, i što se tiče vremena i što se tiče mjesta njegovog održavanja, shvatio sam koliko god dugo da živim i na koliko god još možda i stotina koncerata otišao, taj događaj će ostati potpuno jedinstven, a kao literarna tema je savršen. Čudilo me kako se to još niko nije sjetio da obradi. Što se tiče samog benda, to je neka vrsta fanovske priče. Kao što su ljudi rođeni četrdesetih voljeli The Beatles i Rolling Stones, tako sam ja, pored svih drugih grupa koje sam volio, U2 volio najviše. To je jasno vidljivo i u mojim ranijim knjigama. Time, kao da sam sebi „kupio“ pravo da baš ja o tome napišem knjigu. I treća stvar, takođe vrlo bitna u kontekstu posljeratne Bosne, jeste da je u tom trenutku u Sarajevu održala koncert bilo koja bitna rok grupa našeg vremena, REM, Radiohead ili bilo ko, sigurno je da bih otišao na koncert i bilo bi mi lijepo, i vjerujem da bi i takav koncert imao svoju simboliku. Ali je upravo U2 bila grupa koja je imala najveće pravo da njihov koncert bude momenat koji će simbolički označiti kraj rata i svega što se desilo.
Zašto baš U2? Koliko vas dotiču optužbe na račun Bonovog angažmana, da je trgovac ljudskim nesrećama, etc.? Da li na način na koji je Marko, jedan od junaka Koncerta, u Bonovim pesmama tragao za njegovom lektirom, i vi od čitaoca očekujete da pođe vašim tragom? Ja sam posle čitanja i Travničkog trojstva i Koncerta naprosto morao u CD plejer da stavim U2.
Naravno da u toj priči o Marku U2 ima i onog famoznog podmuklog delovanja biografije. Prva ploča koju sam kupio bila je The Joshua Tree, a CD Achtung Baby, nabavio sam i prije no što sam imao CD plejer. Naime, početkom rata, sestra mog prijatelja radila je kao prevodilac u UNPROFOR-u i bila je u mogućnosti naručivati različite stvari iz inostranstva i ja sam od nje tražio da mi nabavi baš taj CD. Dobro, to su neke, onako, biografske trivijalije, ali se čovjek ponekad upita bira li on svoje pisce, režisere, bendove ili oni biraju njega. Ne znam, ja sam još od početaka dječaštva upravo u muzici U2-a nalazio ono što sam od muzike tražio, a ta se fascinacija nastavila do dana današnjeg. Mislim da je grozna laž nazvati Bona trgovcem ljudskim nesrećama, stvar je posve oprečna: on je danas jedini roker koji ima poziciju moralnog autoriteta. I mislim da im je posljednji album odličan, da pet onako dobrih uvodnih pjesama nisu napravili još od albuma The Joshua Tree, a da pjesma Walk On, recimo, spada u vrhunce cjelokupne njihove diskografije. I raduje me što ste nakon čitanja mojih knjiga morali sebi pustiti U2 jer ja nekako i zamišljam da je to njihov prirodni soundtrack.
Postoje u vašim knjigama dve vrste upadljivih referenci – one koje se tiču literature i one koje se tiču popularne kulture. One u njima imaju istu funkciju, i istu ‘težinu’.
U Travničkom trojstvu, kao i u prethodnim knjigama priča, bio sam više obilježen da upotrebim tu riječ koju inače ne volim previše, postmodernom poetikom u najširem smislu. U Koncertu taj tas se na izvjestan način premješta, što je uvjetovano samom temom. U ovoj knjizi govorim o stvarnom događaju koji je non fiction, i morao sam taj tekst da napišem sa druge tačke gledišta, u odnosu na onu u Travničkom trojstvu. Kao što Markes piše Vest o jednoj otmici na žurnalistički, a Sto godina samoće na potpuno barokni način. Tema diktira formu, a ne obrnuto. Koncert je definitivno prohodnija knjiga, ima širu komunikaciju, a istovremeno se nastavlja na moje prethodne knjige – iz nje proizilazi jedna vrsta metafore koja se ranije samo naslućivala.
Ona jeste prohodnija, ali je i kondenzovanija…
Tačno. Ja sam tu htio u kraćoj formi postići nekakav koncept spojenih posuda koji se obično koristi u mnogo dužim romanima, romanima od četristo ili petsto stranica. Varirati tačku gledišta iz poglavlja u poglavlje, pa i unutar istog poglavlja. U poslednjem Ljosinom romanu Jarčevo slavlje, koju sam pročitao poslije pisanja Koncerta, u najuzbudljivijim poglavljima postoje situacije u kojima se čak i u jednoj jedinoj rečenici mijenjaju vizure. Nešto slično je i kod mene. Semezdin Mehmedinović, bosanski pjesnik koji živi u Americi, rekao mi je da je u Koncertu vidio onaj francuski model romana od stotinjak stranica. Drago mi je ako sam to uspio postići.
Linkovi do vaših omiljenih pisaca i pesama rasuti po vašim pričama zatvaraju jedan krug, mrežu, senzibiliteta do kog vam je stalo. Jedan od važnih pisaca u tom smislu je Ivo Andrić, a jedna od priča u Travničkom trojstvu je i Drugo pismo iz 1920, rođeni ste u Travniku, Andrićeva senka u vašim pričama je veoma upečatljiva.
Samom činjenicom da si rođen u Travniku uspostavlja se specifična relacija prema Andriću, čak iako nisi pisac. A ako si pisac, to sadrži mogućnost da se na bazi Andrićevog literarnog svijeta prave neke igre, kontrapunkti. U centru Travnika postoji rodna kuća Ive Andrića, ona je ograđena jednim velikim zidom i iza tog zida raste valjda jedina jabuka u samom centru grada. Mi smo se kao djeca, skoro kopirajući dječije fascinacije iz one starinske literature Branka Ćopića, penjali preko tog zida i krali jabuke. Krali ‘Andrićeve jabuke’. Kad imaš u ranom djetinjstvu jednu takvu anegdotu, onda moraš uspostaviti lični odnos prema Andriću. Nisam ja sa 15 godina uzeo da čitam Andrića, nobelovca, pa me se to dojmilo, već sam iz njegovog vrta krao jabuke, prije no što sam bilo šta njegovo pročitao. Inače sam na Drugo pismo iz 1920. imao jako mnogo reakcija. Najveći mogući kompliment koji sam dobio je onaj kada je Ivo Žanić rekao da se Andrićevo Pismo iz 1920. više ne može shvatiti bez moje priče i da bi se one morale čitati jedna kraj druge. To mi je mnogo značilo. Na slučaju Andrićeve priče, na jedan simbolički način, pokazuje se šta u ovakvim vremenima može da učini zloupotreba književnosti i ideološko čitanje književnosti.
Koji su razlozi koji su vas naveli da napišete Drugo pismo iz 1920? „Endemična mržnja“ iz Andrićeve priče često se pominjala i koristila da objasni sve ono što se dešavalo u Bosni s kraja XX veka.
Gledajte, stvar s tom pričom je vrlo interesantna. Kažu da je ona dijeljena stranim novinarima u Karadžićevom štabu na Palama kao nekakva potvrda da je rat u Bosni tek vječno vraćanje istog. Takva njezina instrumentalizacija učinila je da ova priča doživi nekoliko postmodernih odjeka. Meni su osim moje priče poznate i one Dževada Karahasana i Baškima Šehua. No vratimo se malo na samu Andrićevu priču. Maks Levenfild bježeći od „endemične bosanske mržnje“ na najstrašniji mogući način skončava u Španiji, u građanskom ratu. Ne mora se biti pretjerano inteligentan da bi se razumjela ona, toliko andrićevski ironična finalna rečenica: „Tako je završio život čoveka koji je pobegao od mržnje.“ Moja priča Drugo Pismo iz 1920. godine jest najprije kulturološki ili postmodernistički dijalog sa Andrićem (kao i sa Agatom Kristi, a ta je caka meni kao autoru strašno draga), to je, kako bi kazao Žanić, svojevrsna resemantizacija Andrićeve novele i neka vrsta književnog (kao jedinog mogućeg) razračunavanja sa dominantnom ideološkom interpretacijom te priče, ali to je također i svojevrstan odgovor na povremenu protutezu koja veli da Bosna ne samo da nije zemlja mržnje nego je, naprotiv, arkadijska zemlja vječite idile. Andrićev junak poginuo je u Španiji, moj je junak poginuo u Bosni, a ubila ih je ista mržnja. Mržnja je ubijala nevine ljude i u Srebrenici i u Njujorku, i u Varšavskom getu i u Jasenovcu, i u Vukovaru i u Sabri i Šatili, i u Vijetnamu i u Čileu, i nema valjda tačke na svijetu netaknute mržnjom.
Rat u vašim pričama pulsira ispod rečenica na jedan čudan način. Bili ste jako mladi kada je rat počeo…
Većinu pisaca muškaraca rat je zatekao u muževnom dobu, i oni su imali svoje „vojničke“ priče. Ja sam sve vrijeme rata bio maloljetan, i izbjegao sam tu vrstu vojničkog iskustva. Ali tu „civilnu adolescenciju“, pubertet u ratu, teško može da shvati neko ko je nije doživio. Mene je rat zatekao u osmom razredu osnovne škole. Izbjeći ću da o tome govorim predirektno i ispričaću dvije slike koje mi prve padaju na pamet. Prva slika je da smo 1993, od početka juna do kraja septembra, bili potpuno bez struje. Kad kažem potpuno hoću reći da struje nije imala ni bolnica ni bilo koji „prioritet“. Mi dečkići i cure igrali smo se onih glupih društvenih igara, tipa monopol, kada je jedna djevojka došla i rekla „došla struja“, i mi joj nismo vjerovali. To je jedna vrsta primordijalnog odnosa prema stvarima, kad ti se takva jedna stvar čini onakvom kakva se činila onima kojima je Tesla tako nešto prikazivao. Kao nešto fantastično, nešto što ne postoji. A postojalo je. Otišao sam kući, upalio televizor i televizija je prikazivala koncert grupe U2 negdje u Italiji, gdje se Bono obraća ljudima i kaže: „Ova pjesma je posvećena ljudima u Bosni.“ To je situacija koja te poslije mora natjerati da taj U2 doživljavaš na neki skoro metafizički način. Druga slika je iskustvo čitanja. Ja volim da čitam, ali posebno iskustvo čitanja je kada se čita pod svijećom kraj koje se, pošto sama svijeća daje premali krug, stavi ogledalo, koje pak daje veći krug koji liči na one oreole koji sveci imaju iznad glava. Te dve, u suštini marginalne scene, čini mi se, najbolje iskazuju, na metaforičan način, moj odnos prema ratu. Vjerovatno se u sebi nisam dovoljno odvažio da neka direktna iskustva rata književno obradim. Vjerujem da će toga biti u nekoj od narednih knjiga.
Ako je centralna tačka vaših priča bosanska tragedija, njihov prostor na više nivoa je prostor ovog jezika. Kakav odnos imate prema Jugoslaviji, državi koje više nema.
Imao sam 15 godina kada je počeo rat, ali sam se i prije i poslije toga trudio da komunikaciju sa prostorom koji je jezički identičan, misaono ostvarujem. Knjige Radomira Konstantinovića, Borisa Budena, Ivana Čolovića, uvijek sam smatrao dijelom sopstvenog „teoretskog emotivnog prtljaga“, ako se tako može reći, a mislim također da je nužno ostvarivanje jedne jedinstvene književne scene od Varaždina do Niša, da ne kažem od Vardara pa do Triglava. Zatvaranje u uske lokalne kontekste odgovara samo mediokritetima. Pisci poput Aleksandra Hemona, Miljenka Jergovića, Igora Štiksa, Saše Ilića, Ognjena Spahića, Biljane Srbljanović, Balše Brkovića, Nenada Veličkovića itd. nadilaze te književnosti kojima, da tako kažem, pripadaju pasoši i tvore jednu zajedničku literarnu scenu. U tom smislu su značajni projekti tipa časopisa „Bal Canis“ i tipa ove edicije u kojoj je izišlo i Travničko trojstvo, edicije koja združuje po jednog pisca iz Bosne, Crne Gore, Srbije i Hrvatske. Tu je, međutim, nužna i svojevrsna „birokratska logistika“ tj. iznalaženje mogućnosti da se, recimo, knjiga štampana u Zagrebu nađe i u novosadskim ili mostarskim knjižarama, knjiga sarajevskog izdavača u Podgorici ili Splitu, a knjiga iz Beograda u Tuzli ili Rijeci.
Na kraju, pitanje smisla pisanja, koje se ne uklapa u savremene strategije, ali moram da ga postavim .
Hermetičnost u literaturi s kraja XX vijeka uvijek sam doživljavao kao vrstu šifre, zaštite od „nedostojnih očiju“. Koliko god izgledalo patetično, literaturu vidim kao vrstu poruke u boci koja treba da dođe „izabranom“. Pisanje shvatam kao vrstu komunikacije, a komunikacija jeste ključna reč, između mene i ljudi koji slično misle, slično osjećaju, i imaju sličan senzibilitet, ljudi koji su nekad u najbližem komšiluku, a nekad na kraju svijeta.
