
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Kad već niste bili pametni i odrekli se letnje programske šeme u korist nekih drugih aktivnosti, jedini moguć recept glasi: opružite se na svom neanatomskom dušeku, opustite svoje i inače opuštene stomačne/guzne/butne mišiće, zagrizite voćku koju ste ogulili najobičnijim nožem i iz prizora nekad ukočenih, nekad predebelih, nekad fizički zapuštenih, uopšte nekad faličnih osoba i pojava izvucite filozofske zaključke
Tokom prve sedmice stvar je mogla da se okvalifikuje kao gaf, greška koja će uskoro biti ispravljena. Tokom sledeće, mogla je da se opravda finansijskim razlozima. Ali, treće sedmice konačno je postalo jasno da je pala i poslednja linija odbrane protiv pojave poznate pod nazivom „telešop“ iliti „kupovina iz fotelje“. Ukratko, posle raznih palmi, politika, pinkova, bekaova i inih dugogodišnjih prikazivača raznih čudesa koja „za samo petnaest dana mogu da vam promene život“, svoje gledalište je dotičnom pojavom počeo da mrcvari i TV B92. Zahvaljujući tome, sve ono što je do sada moglo da se izbegne pukom promenom kanala, leta gospodnjeg 2003. postalo je neumitno, neizbežno. Baš kao sudbina, pesnički rečeno.
I baš kao sudbina, to neizbežno, neumitno, stiglo je u trenutku kad mu vreme nije. Gledateljstvo osokoljeno novim serijama, novim obrazovnim programima i novim filmovima, pa dodatno osnaženo prijatnom temperaturom vazduha, još bi i moglo da se opusti i do suza se nasmeje i kupovini i foteljama. Ovako, napaćeni gledalački um, inače do krajnosti isceđen reprizom reprize serije viđene već šesnaest puta, istim vestima na svakih sat vremena, pevaljkama tradicionalno utegnutim u animal dezene ili nešto moderniju military varijantu, ne može bukvalno ništa. Na temperaturi koja se bliži tropskoj, uz bajate afere i još bajatije TV sadržaje, može zapravo samo da se preda i pokuša da uživa u onome što mu se nudi.
Za početak, potrebno je napraviti reviziju svega onoga što ste gledali ranije – prisetiti se svih mogućih shapera, powera, izuma koji otkočuju kičmu, otklanjaju bol u kolenu, pomada uz koje magično nestaju salo/celulit/pege/akne/strije/ fleke, sobnih trenažera, dušeka na naduvavanje, miksera, seckalica, uopšte svega onoga što vam je godinama olakšavalo (uspešno, podrazumeva se) ovozemaljske dane. Revizija će, naravno, pokazati da je toga bilo poprilično, što će naivne uveriti da ništa novo više ne mogu da vide. Oni manje naivni, skloni proveri već stečenog znanja, imaće ipak priliku da se uvere da je telešop filozofija uznapredovala, da se nudi mnogo nepoznatih „revolucionarnih dostignuća“… ukratko, da se, dok se još moglo pobeći u mirnu oazu Devedesetdvojke, kupovina iz fotelje obogatila novim sadržajima. Tako ćete, baš posle izuzetne serije o funkcionisanju ljudskog organizma, moći da se uverite da se neko dosetio kako da u samo nekoliko poteza uplete kosu u afro-pletenice; posle (istina reprizne, ali nema veze) serije o životu australijskih tridesetogodišnjaka postaće vam jasno da je nauka uznapredovala toliko da putem „specijalnog vakuumskog pakovanja“ u prosečan ormar možete da strpate tonu i po posteljine i još toliko zimskih džempera; posle vesti, pak, saznaćete da postoji neki kao mini usisivač koji usisava bukvalno sve. Što se tiče već viđenih revolucionarnih dostignuća, njihova prezentacija je u međuvremenu modernizovana: „proizvod koji je decenijama na domaćem tržištu“, a uz koji bolovi u kičmi „nestaju kao rukom odneseni“, nekad je, recimo, reklamirala starija gospođa koja prikazuje svoju zimnicu i kaže da bez magičnog proizvoda „ove zimnice ne bi bilo ovde“. Ovog puta isti proizvod prezentuje mlađa gospođa koja „nije verovala reklamama, ali je onda videla stariju gospođu koja pokazuje svoju zimnicu i kaže kako te zimnice ne bi bilo ovde…“, pa je poverovala. Za zaboravne, u kadru je opet starija gospođa koja prikazuje svoju zimnicu, pa tako ukrug.
Kad već niste bili pametni i odrekli se letnje programske šeme u korist nekih drugih aktivnosti, jedini moguć recept glasi: opružite se na svom neanatomskom dušeku (staromodni ste, ne pratite dostignuća), opustite svoje i inače opuštene stomačne/guzne/butne mišiće (niste koristili shapere, sram vas bilo), zagrizite voćku koju ste ogulili najobičnijim nožem (dobro, ima li kraja vašem konzervativizmu???) i iz prizora nekad ukočenih, nekad predebelih, nekad fizički zapuštenih, uopšte nekad faličnih osoba i pojava izvucite filozofske zaključke. Kao prvo, da u zemlji Srbiji možete da vratite osmeh na lice za samo 2900/1800/5000 dinara. Kao drugo, da za svaku boljku, falinku i problem postoji lek. Pored toga, da taj lek „možete da vratite u roku od 15 dana, a mi ćemo vam vratiti vaš novac“. I na kraju najvažnije, da od nekad predebelih i nekad fizički zapuštenih ljudi, od nekad pretrpanih, a sada sređenih ormana, od nekad jezivih, a sada nepostojećih bolova u kolenu i kičmi, od nekada ravne, a sada ukovrdžane kose – ne možete pobeći. Baš kao ni od sudbine.
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve