
Izložba
Veliki Dejvid Hokni se vraća u Beograd
Muzej savremene umetnosti obeležava izložbom velikog britanskog umetnika Dejvida Hoknija, koji je u Beogradu izlagao još dok su i ovaj muzej i umetnik bili mladi
Režija: Džon Vu; Uloge: Ben Aflek, Uma Turman, Aron Ekhart
Ovo je trebalo da bude fenomenalan film. Isplata je rađena prema kratkoj priči Filipa Dika, sa, hajde da kažemo, dopadljivim Benom Aflekom i Umom Turman u glavnim ulogama, u režiji Džona Vua, prekaljenog majstora spektakularnih akcionih hitova, i snimana u visokobudžetnoj holivudskoj produkciji. Nabrojane činjenice su dovoljne da ljubiteljima SF trilera krene voda na usta. Ali, kao što od dobrog spiska za pijacu ne možeš da skuvaš ručak tako ni ova imena na špici nisu garancija kvalitetnog bioskopskog iskustva. Potrebno je tu još nešto. Upravo to nešto ovom filmu nedostaje.
Po motivima proze Filipa Dika snimljeno je par solidnih filmova i jedan koji će ući u istoriju filmske umetnosti. Reč je, naravno, o Blejd Raneru Ridlija Skota. Zapleti u svim ovim filmovima se, međutim, vrte oko istog modela. Otuđeni pojedinac u borbi protiv totalitarnog, tehnološki zasnovanog i nehumanog režima. Možda zvuči čudno da autor koji je posvetio čitavu svoju karijeru promišljanju uticaja tehnologije na ljudsko društvo i njegov odnos prema pojedincu u dalekoj budućnosti, nikada nije imao ništa lepo da kaže o toj tehnologiji i tom društvu. Otuđeni centri moći, zle korporacije, vladine agencije sa viškom ovlašćenja to su sve sile koje će pokušati da slome kičmu usamljenom junaku ovih antiutopističkih vizija dolazećih svetova. U tom smislu Isplata je klasičan filipdikovski predložak. U centru pažnje je kompjuterski inženjer koji se bavi razvojem nekakvih naprednih tehnologija za privatne firme, s tim što postoji jedna začkoljica u njegovom ugovoru. Zbog opasnosti od industrijske špijunaže njemu brišu sećanje na čitav taj minuli rad. Posle jednog takvog posla, umesto masnog platnog čeka sa dosta nula, naš junak dobije koverat sa nizom najobičnijih sitnica kao što su šibice, naočare za sunce, lak za kosu, spajalica, ručni časovnik itd. Ostatak filma je neka vrsta slagalice u kojoj svaki od tih predmeta dobija svoju svrhu u rasplitanju enigme u vezi sa poslom na kome je radio. Ako vam ovo zvuči zanimljivo to je zato što i jeste. Početna ideja dosta obećava. Međutim, do kraja filma samo se talože nelogičnosti, rupe u scenariju i više nego jasna idejna površnost u korist vizuelne privlačnosti. Da budemo potpuno fer to je, u manjoj ili većoj meri, osobina svih filmova koji se bave putovanjem kroz vreme ili vidovitošću i sličnim, javlja mi se, zavrzlamama. U slučaju Isplate ovaj utisak je pojačan nepotrebnim imperativom da se film završi hepiendom. Na ovom mestu treba pomenuti i da je izbor Bena Afleka za ulogu kompjuterskog inženjera, dakle pametne osobe, primeren koliko i angažovanje Heli Beri za ulogu psihijatra u filmu Gotika. Ovaj polaže toliko samopouzdanja u svoj osmeh da ta komična samozaljubljenost potpuno iritira i smeta pri gledanju.
Trenutak kada film za fanove pametnih SF trilera postane zabava za ljubitelje akcije, nećete ni osetiti. Ali, on će doći, ne sumnjajte u to. A kada se ispostavi da programer vešto upravlja motociklom, kao da celog života nije blenuo u kompjuter, već vozio reli-trke, i kad se ispostavi da isti spretno barata nekakvim drvenim štapom (taj sport ima neko ime), kao da nije vežbao zadatke iz matematike, već borilačke veštine, to već prevrši svaku meru. Ona fina ironija na kraju većine filmova po Filipu Diku, ona epiloška dvosmislenost koja sugeriše da su svi izgubili i da pobednika nema, ovde se pretvara u trijumf volje, fizičke izdržljivosti i psihičke stabilnosti. O moralu da i ne govorimo. Suptilnost dikovskog pesimizma ustuknula je pred homoseksualno samozadovoljnim osmehom akcionog heroja. I za kraj, znate zašto Brus Vilis nije angažovan da glumi u Titaniku? On bi ih sve spasao.
Muzej savremene umetnosti obeležava izložbom velikog britanskog umetnika Dejvida Hoknija, koji je u Beogradu izlagao još dok su i ovaj muzej i umetnik bili mladi
Kod samih plovnih vrata luke, „Kontakt 2025.” prošle subote zakucao je završni udarac za ovaj put, koncert beogradskih Partibrejkersa. Jer, pre tri godine su na Sajmu slavili svoj 40. rođendan, ali sad je pravo vreme za autentični bunt rokenrola u Srbiji
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve