Pripovetke i romani – osobito romani! – Zorana Ćirića mahom obitavaju u virtuelnom, paralelnom, u vlastiti autoreferencijalni svet zatvorenom – stripolikom, „filmnoarolikom“… – popkulturnom (mikro)kosmosu nazvanom Nišvil, u kojem njegov serijskijunak (što u ovom kontekstu neminovno asocira na serijskogubicu i slične više žanrovske nego „real-life“ ale) Magični Ćira doživljava i jedva preživljava svoje „kontrakulturne“ avanture. Ako, pak, Nišvil potražite na mapi Ovog Sveta, najbliže ćete mu prići ako svrnete u Niš – grad u kojem građanin Ćirić otaljava svoju građansku egzistenciju – ali Niš je zapravo tačno onoliko Nišvil koliko je i Zoran Ćirić Magični Ćira. Što će reći, ne baš mnogo. Ili opet, s druge strane, u jednom „višem“ smislu – da, u potpunosti. Mada opet… I tako u beskraj.
A Nišvil je, pak, varoš s toliko razrađenom (para)istorijom i mitologijom, s tako „mesnatim“ – a nekako u isto vreme sasvim zdravopapirnatim – junacima i antijunacima da bi, da se nešto naprasno „postvari“, da osvane na nekoj ledini Ovoga Sveta, život u njemu bio „sličan“ onom koji već poznajemo, osim što bi bio zanimljiviji i, jakako, izazovno-pogibeljno zgusnutiji. Hm, nešto kao onaj fon trirovski Dogvil, dakle, čak ništa manje artificijelno, teatralno i brutalno, pa sad voleo Pisac to poređenje ili ne. U svakom slučaju, eto zašto je Ćirićevo pripovedanje tako filmično: ono je ne bolje ili gore nego jednostavno većeodživota. I to uvek, bez izuzetka: Ćirić drugačije „ne ume“ da piše, što ovde nije nikakvo zanatsko-imaginacijsko ograničenje i maler nego stvar jednog spisateljskog (hiper)senzibiliteta. Prateći sistematsku izgradnju ovog nišvilskog humanogZOO–a kroz već sasvim zavidan prozni opus ovog pisca, čovek dođe u iskušenje da zaključi kako je Zoran Ć. zapravo jedinipravisrpskipostmodernista, dakako, kada bi se sama ta reč ovde još uopšte mogla „nevino“ upotrebljavati, ergo lišena svega onoga što se u međuvremenu nakačilo za nju kao školjke za podvodni greben. No, pošto je to nemoguće, onda nikome ništa: i popmodernizam će mu sasvim dobro poslužiti, ako je valjao jednom Dušanu Otaševiću valjaće i njemu.
Novi je Ćirićev roman Slivnik (Narodna knjiga, Beograd 2004) urnebesni „obračun“ pisca sa svojim eponimnim junakom i vascelim prtljagom magičnološke mitologije, realizovan dakako – nemojte ni sumnjati – tako da tu istu mitologiju re-inventira, da pisac Magičnog iznova uzdiže tako što mu prvo nos malo provalja po prašini… Od pukog „prepričavanja“ bi ovde bilo malo hasne, dovoljno je i ovoliko: u Nišvil dolazi ekipa prepredenih prestoničkih tipova premazanih svim mastima (osim, avaj, nišvilskog kajmaka) koja je od Ministarstva za rehabilitaciju omladine (!) dobila lovu za snimanje filma o Magičnom Ćiri, a sve u cilju pokazivanja zabludeloj mladeži kako i jedan duboko posrnuli lik iz južnjačkog popkulturnog podzemlja može učiniti nešto od svog života, recimo postati Ugledni Pisac… Naduveni beogradski fićfirići, naravno, ni ne slute šta ih sve čeka na kaldrmi naizgled levantinski tromog Nišvila, ispod kojeg sto vragova vire… Od kojih će Ćirić u Slivnik ubaciti, brat-bratu, bar jedno osamdeset! Nakon što ih provoza kroz galeriju likova i situacija dostatnih za nekoliko nabudženih filmuština B-produkcije („Moja literatura je porno film sa manjkom glumaca i viškom radnje“, reći će na jednom mestu Magični-lik. Amin.), Magični će im zbrisati i nestati taman kada ih je uvalio duboko u… pa, recimo, nišvilska posla. I oni će, sve tragajući za njim, ispitati pola grada glede njegovog lika i dela – dakle svu onu džukačku faunu koja se Magičnom u životu mota(la)oko nogu, ili on njoj, svejedno – a to je onom Ćiri koji piše Slivnik više nego dobro došlo za temeljito pretresanje ćirologije sa svih strana, za autoironijsko, naizgled gotovo autodestruktivno – a rasterećujuće i u stanovitom smislu gdegde čak intimističko – katalogiziranje svih ćirofobičnih fantazama sredine (nišvilske, a i šire)…
TRAGANJE ZA MAPOM NIŠVILA: Zoran Ćirić
Kao prekaljeni čitalac, dolepotpisani je odavno „izgubio nevinost“ kada je Magični u pitanju, i teško mu je da se uživi u poziciju „rukija“: kako li nekome kome je Slivnik prva Ćirićeva knjiga deluje sav taj autoreferencijalni svet, kako li se probija kroz neraskrčenu, papratnu „šumu označitelja“? Đavo će ga znati (onaj đavo, kanda, kojem je Robert Džonson prodao dušu za bluzersku slavu), ali je fakat da je Ćirić jedan od onih blagoslovenih pisaca-opsesivaca koje ili odmah odbacite, ili terate s njima kroz sve njihove mene i faze. U Slivniku je Ćirić zabavan i duhovit – nikako vickast – i općenito raspoložen za jednu mahom vrlo dobro izbalansiranu promenadu naglavačke izvrnutih ćiroloških Opštih Mesta. A dolepotpisani bi najvoleo – želje su valjda dozvoljene? – da za Slivnikom usledi iznova Ćirić-pripovedač, onaj na tragu „Starinske stvari“, kao jedan dobrodošli, dobro temperovani utišanikontrapunkt. Samo što se to s Magičnim nikad ne zna, to jest to gde će omrknuti, a gde osvanuti; mislim, ni s jednim od njih dvojice, ko god tu kome bio poslodavac!
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
„Da li su samo Selak, Bokan, Baja i njima slični krivi za ovakvu situaciju u pozorištima? Da li je naše dugogodišnje pristajanje na sve lošije uslove rada takođe uticalo na ovako poražavajuće stanje“, pita Željko Hubač povodom našeg teksta „Devet pozorišta u Beogradu realizovalo je 1,7 premijeru ove sezone“
U Beogradu je medijsku i javnu pažnju okupiralo Narodno pozorište, pa se ne primećuje da ostala pozorišta ove sezone imaju po jednu do dve premijere, a to je tačan pokazatelj položaja kulture u ovoj Srbiji
Upravni odbor je odlučio da ne produži ugovore za tri emisije rađene kao inostrane franšize kako bi napravio mesta za nove projekte, dok Vladimir Kecmanović više neće uređivati Kulturno-umetnički program
Pobeda Tise Petera Mađara prevazilazi granice malene Mađarske. Ona se preliva i na susednu Srbiju kao noćna mora za Aleksandra Vučića i motivacija za sve one koji žele da mu vide leđa
Raspiše li Vučić izbore za leto, studentski pokret i zborovi moraju biti spremni. Iskustva stečena u Kuli, Sevojnu ili Aranđelovcu su dragocena, ali ne i dovoljna. Današnji mali propusti, već sutra mogu biti fatalni. U pitanju je budućnost Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!