Napokon zalutao

Što hoće knjiga Zbogom partije? Najprije ništa. Ništa u smislu revolucionarne promjene svijeta, dokidanja realnoegzistirajuće parlamentarne demokracije, ili, sačuvaj bože, nasrtaja na privatno vlasništvo koje, kao što znamo, još uvijek predstavlja sam temelj kapitalističkog sistema čija apsolutna dominacija danas u potpunosti određuje naš historijski horizont.

Zbogom partije ne probija taj deterministički vidokrug, ne otvara novu viziju u kojoj se ukazuje epohalni kraj kapitalizma i ne najavljuje svijetlu

budućnost njegove historijske negacije. Ono zbogom, izrečeno u lice političkim partijama, odnosno današnjem poretku parlamentarne demokracije, nije riječ oproštaja koju živi izriču nad otvorenim grobom već upokojenog historijskog poretka; ono nije ni borbena proklamacija koja ima performativnu moć neposrednog mijenjanja postojećeg, a ni trijumfalni usklik koji pobjednik dobacuje već poraženom protivniku proglašavajući – i ujedno proizvodeći – njegov skori kraj. Ukratko, Zbogom partije nije riječ revolucionarnog subjekta koji najavljuje i proizvodi novu budućnost s onu stranu demokratskog parlamentarizma i postojećeg kapitalističkog sistema.

Ništa od toga, nikakvu historijsku transcendenciju ne zaziva ova knjiga.

Naprotiv, ona nije ništa drugo i ništa više od zbirke kratkih priča, singularnih iskaza koje povezuje tek jedan jedini motiv – doživljaj politike u dimenziji osobnog, egzistencijalnog iskustva. Ovdje progovara, primjerice, radnik, poraženi borac za prava svoje klase, prevaren jednako od bivših kapitalističkih gazda kao i od birokratiziranog sindikata, izložen progonu pravnog sistema demokratske države koja sankcionira radničku pobunu ne ostavljajući onim bez privilegija gotovo nikakve šanse pred zakonom koji bi trebao važiti jednako za sve. Ta pojedinačna, zapravo sasvim nespektakularna sudbina otkriva istinu političke izdaje, oportunizma, namještenog sudskog procesa, pogaženih prava i uništene egzistencije. Sve to, naravno, na pozadini neoliberalne kapitalističke transformacije koja uništavanje života prikazuje kao objektivni, prirodni proces, prepuštajući svoje žrtve sudbini statističkih podataka i veličina. I ta sudbina također je sasvim banalna. Kapital se odselio nekamo drugdje, onamo naime kamo ga je odvela logika intenziviranja profita, jedina za koju zna. Iza njega su ostali ljudi, bez posla, bez životne perspektive, roba, radna snaga koju više nitko neće. Poput riba na dnu kakvog isušenog rukavca kojeg je matica nepovratno zaobišla i u kojem više nikada nikakav novi život neće uspjeti.

I druge priče pojedinaca u knjizi, bez obzira na to je li riječ o umjetnicima, novinarima, političkim aktivistima, radnicama u industriji seksa, ili pak o takozvanim ljudima bez papira, emigrantima bez službene domovinske afilijacije, ocrtavaju slično granično iskustvo političkog. Njihova socijalna svijest i artikulirana politička volja ne daju se više prevesti u postojeće forme liberalnodemokratskog političkog djelovanja. Njihove sudbine, o kojima glasno progovaraju u knjizi, u stvari su već odavno postale politički nijeme. Kao da ne pripadaju ovome svijetu, premda su na tako banalan način sastavni dio njegove realnosti. Stoga je riječ o iskazima koji tek u perspektivi drugog i drugačijeg svijeta zadobivaju svoj smisao.

Pa ipak, u svjedočanstvima od kojih je sastavljena ova knjiga ne treba tražiti iskustvo tragičnoga. Nitko od ljudi koji su u njoj progovorili o svojim sudbinama ni u jednom trenutku ne doživljava sebe kao žrtvu. Sentiment plačipičke koja moljaka karitativnu solidarnost, da bi ublažila svoju osobnu nesreću, stran im je u potpunosti. Kao što im je i strana iluzija socijalne i političke solidarnosti kakvu nudi postojeći demokratski poredak. Nikakvo „mi“ ne odzvanja u njihovim riječima, nikakvo identitetsko poistovjećenje ne prati njihove iskaze. Upravo ta odsutnost svake svijesti o pripadnosti nekoj identitetskoj zajednici najvrijedniji je manjak njihova govora. Zato taj glas koji se čuje u Zbogom partije nije i nikada ne može postati glas naroda. On ne govori ni u čije ime, niti traži političkog zastupnika koji će na adekvatan način prezentirati njegovu volju i pretvoriti je u moć, bilo kao moć države, bilo kao moć grupne hegemonije. Mi zapravo ne znamo što da danas učinimo s tim glasovima, kako da ih saslušamo, kako da ih prevedemo u kolektivnu političku akciju, kako da im damo povijesni smisao, kako da ih teorijski reflektiramo. Zato su oni osuđeni da u današnjem svijetu ostanu bez odjeka. Dok god egzistencijalna istina koju izgovaraju ne nađe svoj politički izraz. Pronalazak tog izraza, nove politike istine, nije međutim zadaća teorije. Refleksija nema odgovor na pitanja koja su svojim svjedočanstvima postavili ljudi u knjizi. Zbogom partije uostalom i nije ništa drugo nego pitanje bez odgovora. Sretna spoznaja stranputice.

U svom Moskovskom dnevniku, Walter Benjamin je točno opisao taj osjećaj. Tek što se, jedva dočekavši da se oslobodi svojih domaćina, sam upustio u lutanje nepoznatim gradom, on se odmah izgubi. „Napokon zalutao“, zapisao je ushićen u dnevnik. Zbogom partije upravo su to: ushit onoga tko je svoju zalutalost prepoznao kao moment svog oslobođenja.