
Politika i kultura
Zbog protesta otkazani Filmski susreti u Nišu i Bašta fest
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
John Peel je u istoriju pop muzike ušao kao čovek koji je s uspehom ostvarivao snove. Ne samo svoje, nego i snove drugih – s jedne strane omogućio je neimenovanim hiljadama muzičara da se njihova muzika čuje na radiju, a s druge strane je tokom vremena postao oličenje modela radijskog disk-džokeja kao katalizatora pop kulturnih zbivanja. Voleli su ga podjednako svi muzičari, medijski urednici širom sveta, vlasnici izdavačkih kuća i njegova stalna publika, koja se vezivala za sve što je preporučivao
Do toga nije došlo nimalo slučajno. John Peel se kasnih pedesetih obreo na pravom mestu kad je pop muzika u pitanju – u Americi, u kojoj je u tom trenutku rokenrol ulazio u svoju fazu nezaobilazne medijske prihvaćenosti. U tome je svoju ulogu odigrao čitav naraštaj sada potpuno zaboravljenih disk-džokeja, koji su širom Sjedinjenih Država dizali buku na lokalnim radio-stanicama. Sa početkom Bitlmanije, Peel je i sam počeo da radi kao „puštač muzike“ zahvaljujući svom etničkom poreklu – naime, Britanac sa liverpulskim kontaktima bio je doživljavan kao savršen poznavalac teme, te je brzo stekao mnogo neposrednog iskustva u radu na tadašnjim američkim stanicama, na kojima je disk-džokej bio ravnopravan učesnik kreiranja rokenrola kao i bendovi.
Povratak u Evropu 1967. obeležen je još jednim pravilnim profesionalnim izborom – radom na piratskoj stanici Radio London. U to vreme su piratske radio-stanice bile nezaobilazna sila u oblikovanju novog, slobodoumnijeg shvatanja rok muzike – neki kažu da su i veće stvari bile u igri, ali John Peel svakako ne bi svoj rad smatrao „kulturno revolucionarnim“, čak i da je to bio. U svakom slučaju, sa one strane konzervativnih državnih medija, evropske piratske radio-stanice veoma su lako našle svoj interes i enormnu slušanost u puštanju hitova koje niko drugi nije hteo, a u tom trenutku to je bilo sve što nije bilo umiveno, ljigavo i kraće od tri minuta – odnosno, skoro celokupna rokenrol muzika. Osim nauka da se umetnička beskompromisnost ponekad isplati, odavde je stigao i još jedan bitan impuls za radijske disk-džokeje – otkriće da i mlađa publika voli da čuje svoje pesme bez prekidanja, u celosti, tako da može da ih snimi…
Sve ovo je sa sobom John Peel preneo na BBC, kad je ovaj lansirao pop program pod imenom BBC 1, gde je Peel proveo skoro 40 godina, kao jedini koji je tamo ostao iz originalnog tima. Osim tople neposrednosti i dečijeg oduševljenja za svaku vrstu muzike, Peel je u ovu ustanovu doneo i tamo ostavio jednu neverovatnu erudiciju muzičkog enciklopediste, koji nenametljivo otkriva svakovrsne čari sa one strane prihvatljivih obzora – u jednom trenutku publici je „otkrio“ Davida Bowiea, u drugom Captain Beefhearta, u trećem pank kao takav, u četvrtom afričku muziku, u petom bend The Smiths, u šestom White Stripes… a našlo se vremena i za Disciplinu Kičme. Sva ova imena i pojmovi jednom davno bili su doživljavani kao uvreda za uši, a John Peel ih je puštao usred javnog servisa BBC-ja.
Ne znam da li je za to bila potrebna neka posebna vrsta smelosti – verovatno jeste – ali otkad se trudim da pratim sve promene nečeg što je po definiciji tako prolazno, kao sto je pop muzika, znam da je Peel bio snažan magnetni pol za svakog ko je želeo da se u njoj snađe, a ostane otvorenog duha. Slušajući sažetke njegovih emisija na BBC World Serviceu, mogli smo hvatati beleške za svoje prve novinske tekstove, orijentisati po njemu koju ploču da kupite u inostranstvu, a ponekad i uzbudljivo iščekivati momenat predstavljanja nekog našeg sastava u Peelovom programu. Ipak, momenat kad sam – sa zakašnjenjem od godinu dana – dobio od njega jedno duhovito pismo, kao odgovor na moju pozdravnu razglednicu iz Beograda, u kojoj sam se raspitivao za neke neobjavljene snimke njemu omiljene grupe The Fall, verovatno mi je bio najveće ohrabrenje u momentu u kom sam tek počeo da sastavljam svoj prvi muzički spisateljski poduhvat za časopis „Student“. Odgovor sam po sebi i nije bio važan – bilo je mnogo bitnije što je uopšte došlo do tog čuda da se jedna radijska pop zvezda obraća nepoznatom slušaocu u zemlji Neođiji, sa pitanjem da li je uspeo da nabavi tu muziku do koje mu je stalo…
Taj osećaj muzike kao svakodnevne magije, koji je sa sobom svuda donosio John Peel, nije lako prepričljiv – njegova zarazna, laka dostupnost i neumorno medijsko emitovanje, najvažnija su Peelova kreacija.
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve