Godine 1990. Josip Broz u Hrvata je bio izdajnik, koji je cijelu svoju političku karijeru ugradio u to da upropasti Srbe, ali još više Hrvate. Isti Josip Broz, nakon godina rata u Jugoslaviji čiji je on najveći sin bio, u ispitivanjima javnog mnjenja postao je – na iznenađenje vladajućih struktura – nešto sasvim drugo.
Naime, sva dosad provedena istaživanja javnog mišljenja – ma kolika ih ozbiljnost krasila – pokazuju da je Josip Broz Tito najvažnija ličnost u Hrvata. Sasvim je svejedno da li je istraživanje provela respektabilna agencija ili su na pitanje odgovarali gledaoci nacionalne Hrvatske televizije: Broz je uvijek i neprikosnoveno prvi, a nakon njega slijedi Nikola Tesla, kojega i Hrvati i Srbi svojataju kao svoga, usprkos parafrazi koju je svojedobno izrekao mladi hrvatski novinar (zbog njegove sigurnosti ga nećemo imenovati), koja glasi: „Stidim se svog srpskog porijekla i hrvatske domovine“.
Te 1990. godine, najvećeg sina zamijenio je Otac Domovine. Plejada likova koje je Franjo Tuđman doveo iz svoje „norvalske Hrvatske“, komadića franjevačke hercegovačke (ne treba miješati sa franjevačkom Bosnom Srebrenom) zemlje koju su kupili pripadnici hrvatske emigracije, iz sve snage su dokazivali da je Tito Hrvatsku prodao i uništio ekonomski. Rat koji je uslijedio u Hrvatskoj, a potom i Bosni i Hercegovini, tu tezu je lako dokazivao kod običnog čovjeka, bar za neke godine, sve dok neki novi klinci nisu izašli s rečenicom „dok je bilo Tita, bilo je i šita“, a njihovi roditelji sa sentencom „druže Tito, ti si krao, al’ si nama dao, ovi kradu, al’ nama ne dadu“.
Početkom devedesetih prosječni je stanovnik Hrvatske glatko mogao dobiti batine ili još nešto više i gore ako spomene Tita. Prvi su se protiv toga „opasuljili“ Zagorci: od Kumrovca, odakle je Tito rodom i odakle su kretale čuvene štafete mladosti, napravili su pravo hrvatsko etno-selo. U kućama tog sela posjetiocima se pokazuje kako se, u doba ona, živjelo u zagorskim selima, kako se kuhalo, kako se spavalo, kako su mlade odlazile iz roditeljskog doma, u što su bile i one i ostali svati, a i drugi stanovnici, odjeveni. O Titu je svjedočila tek njegova rodna kuća, s eksponatima koji se generacijama nisu mijenjali, kao i spomenik Maršala pred kućom.
A to je počelo stidljivo: najprije su dolazili neki autobusi iz Slovenije, s turistima koji su taj komad povijesti sami živjeli. Onda su počeli stizati autobusi iz Francuske, Njemačke, Italije itd. koji, začudo, nisu dovodili ljude koji su (pre)živjeli jugoslavenski socijalizam, sve do njegova krvavog raspada. U tim novim vremenima, usprkos HDZ-ovskoj stvarnosti, kumrovečki Brozovi – za koje se ispostavilo da su Titovi rođaci lično – napravili su pravo malo ekonomsko čudo s restoranom preko puta, u kojem se i dan-danas jede sjajno ono sve što tom kraju pripada. Purice s mlincima, dakle, i purice na svaki način drugi i dobri, zagorske štrukle sa sirom kuhane ili zapečene u pećnici/rerni i još brdo druge sjajne klope. Usput su, ti Titovi rođaci i vlasnici restorana, sve ponosnije priznavali da jesu u rodu s Njim i da se ponose time, a ne stide, kako je to vladajuća ideologija tražila od njih i drugih. Bivši šef policije u Kumrovcu počeo je u penziji da pravi vino „frankovku“, za koje kažu da danas nije, ali da ima sve šanse da postane nešto; na etiketi je Jakčev portret Broza i prodaje se kao ludo.
Zvanični odnos prema Josipu Brozu u posljednjih 15 godina bio je posve drukčiji. Oni koji su izrasli na njegovim jaslama tvrdili su da su njegov režim „uništavali iznutra“. Tuđman, predsjednik, zaboravio je na vrijeme u kojem je upravo Tito ustanovio Institut za historiju radničkog pokreta, instituciju u kojoj je autor hrvatske države prije devedesetih proveo svoj generalski radni vijek. On je, pak, na političku scenu doveo gomilu istih takvih, koji su svoje karijere počeli u partijskim organizacijama, a završili i obogatili se u novokomponiranim tuđmanovskim pričama.
O njima, međutim, nije riječ.
Ta četiri milijuna građana Hrvatske žive danas onako kako im se može: neki tajkunski bogato, većina hrvatski siromašno. Na užas vladajućih struktura, prosječni stanovnik živi „jugonostalgično“: Tito mu nije zločinac i u njegovo vrijeme živjelo se bolje. Tako kažu istraživanja. Tako kažu građani koji se sjećaju da je školovanje bilo besplatno, a zdravstveno osiguranje dostupno, ma što to u praksi značilo.
Istraživanja imaju i praktičnu potvrdu. Hrvatska je, naime, zemlja u kojoj su se desetak godina nekažnjivo uništavali spomenici iz NOB-a, usprkos tome što bi se trebala dičiti da je zemlja koja je, od španjolskih dobrovoljaca do partizana, dala obol u antifašističkim žrtvama koji ju čini respektabilnom evropskom antifašističkom zemljom. Kad je prije nekoliko mjeseci miniran spomenik Maršalu Titu u Kumrovcu (kao i u ostalim slučajevima, počinilac je nepoznat i danas), digli su „kuku i motiku“ najprije Zagorci, a potom i drugi.
Spomenik, čiji se original i danas čuva u majstorskim radionicama, ponovo je pred Titovom rodnom kućom u Kumrovcu. Čak i najzagriženiji priznat će danas da je valjalo cijeniti tih 50 godina mira među eks-jugoslavenskim narodima, usprkos tome što 4. maja nitko neće stati mirno na zvuk sirena u gradovima bivše nam zemlje.
Kad bi se sirene 4. maja u 15.05 uopće oglasile.
