Nisi sam

Možda u našem detinjstvu nema dana proživljenih s tolikom potpunošću kao onih za koje smo verovali da smo ih propustili bez života, onih koje smo proveli uz omiljenu knjigu.

(Marsel Prust)

Steći naviku čitanja znači izgraditi si utočište zaštićeno od gotovo svih jada života.

(Somerset Mom)

Ljudi kažu da je život prava stvar, ali ja više volim čitanje.

(Logan Persol Smit)

Na samom početku jednog svog eseja Danilo Kiš kaže: „Kada u prvi plan književno-teorijskih razmatranja dospe definisanje žanra, to i takvo stanje najčešće svedoči o njegovoj stagnaciji.“ Možemo li i čitanje promatrati kao svojevrstan žanr? Danas i ovdje, kad kratkoročna najezda knjiga na trafike kao da polako jenjava, kad se na televiziji i u dnevnim novinama knjige i čitanje reklamiraju na uglavnom banalne načine, kad čitanje kao da traži definiciju, kad se objavljuju knjige o istoriji čitanja (a istorije se uglavnom pišu o već prohujalim vremenima) i kad se objavljuju zbornici na temu kako čitati (a takvi se pak naslovi obično odnose na teme o kojima nešto tek treba da naučimo), da li je čitanje u stagnaciji, u krizi?

BIBLIOTEKA – OBLIK RAJA: Fenomen čitanja srž je judeokršćanske civilizacije, srž svih monoteističkih religija nastalih na Bliskom istoku. Jevreji su poznati kao „narod knjige“. U istoriji kršćanstva poznata je često komentirana priča o konačnom preobraćenju svetog Avgustina. Avgustin je, naime, zna to i Mik Džeger, htio postati svetac, ali što je kasnije moguće. Jednom je prilikom, međutim, Avgustin sjedio u vrtu i čuo je glas (dječiji, anđeoski) i riječi tole, lege što je sebi protumačio kao uzmi, čitaj. Uzeo je Bibliju, pročitao neku od poslanica svetog Pavla i napokon postao kršćanin. Kad je riječ o islamskom stavu prema čitanju, izuzetno je znakovita činjenica da je prva riječ objavljena poslaniku Muhamedu bila riječ ikre, a ona znači upravo – čitaj. Počeci čitanja u nekom su smislu, dakle, povezani s religijom i možda baš to i jest razlog da i ateisti u činu čitanja nalaze nešto sveto. Ambivalentno shvatanje fenomena čitanja u srednjovjekovnoj Evropi lijepo je „uhvatio“ Umberto Eko u glasovitom Imenu ruže. In omnibus requiem quasevi, et nusquam inveni nisi in angulo cum libro (U svemu sam tražio mir, ali ga ne nađoh nigdje osim u kutu s knjigom), kaže Eko, neposredno prije no priču preuzme Adson iz Melka. Knjige su zamijenile jednu (svetu) knjigu kao što mnoštvo zvijezda zamijeni sunce. Od jedne knjige koja je trebalo da bude vodič do raja došli smo do biblioteke, a biblioteka je, kao što reče Borhes, jedan od oblika raja. S Don Kihotom čitanje dobiva kvalitativno novu dimenziju. Romanom o vitezu zaluđenom (viteškim) romanima nastaje žanr koji će mnoge zaludjeti. Ričardson, Laklo, Gete, Gogolj nastavljaju ići Servantesovom stazom, istovremeno je utabavajući i proširujući, a likovi poput Lorensa Sterna i Denija Didroa biraju put kojim se rijeđe ide. U vrijeme Dikensa i Dostojevskog čitanje je na vrhuncu slave: čitanje je u isto vrijeme i čitanje, i ono što je danas televizija. No kratko traju dani slave; već s Floberom počinje vrijeme zlatarske dekadencije. Ema Bovari čita kao i Don Kihot, no njezina je pobuna manje uzbudljiva. Čitanje se sa ulice vraća u biblioteku, u raj.

ČITANJE JE ŽIVOT: Istorija čitanja u dvadesetom vijeku preklapa se djelomično sa milijardama privatnih istorija čitanja. Dvadeseto stoljeće u svom stavu prema čitanju često kao da varira davnu religijsku ambivalenciju: čitanje je dobro ako je u svrhu učenja, a loše ako je u svrhu zabave. Kome se nije desilo da u školi pod klupom čita strip u vrijeme dok nastavnica zapravo želi da svi čitaju nekog (obično) dosadnog lektirskog pisca. Takvo kršenje discipline, ako biste bili uhvaćeni, smatralo se dosta ozbiljnim, a moglo je završiti i konfiskacijom dragocjenog stripa. Ni u školi se, dakle, čitanje nije smatralo a priori dobrim. Problem je, naravno, u uživanju, u višku uživanja, u hedonizmu, a bez hedonizma u čitanju ni samo čitanje nema previše smisla. Ima u svim vremenima i onih što čitanje žele predstaviti kao muku, onih vječitih književnika i fariseja koje ponajviše vrijeđa činjenica da neko u tom čitanju – što je za njih patnja i muka – uživa. Obično su smrtno ozbiljni i obično čitanje izjednačavaju sa odricanjem, odricanjem općenito, a posebno sa odricanjem od života. Žele da ih se smatra svecima jer su se života odrekli, no (pravog) života oni zapravo nikad nisu ni imali. Bješe li ono Kami što reče da mnogo čitanja vodi prema životu, a malo čitanja odvodi od života? Jer, čitanje je život! Možda frojdovski zvuči, no sve te dihotomije koje između života i čitanja postavljaju neprelaznu rijeku plod su seksualnih frustracija, plod su izjednačavanja života i seksa, a na fonu one Štulićeve da svako plaća za ono što mu fali. Legendarni Milerov Van Norden kazao bi ovako: „U knjizi se može uvijek nešto naći, čak i u lošoj knjizi… ali pizda je naprosto čisti gubitak vremena…“ Oni koji su čitali Rakovu obratnicu znaju da Van Norden tek nakon što izgovori ovu rečenicu krene za prvom ženom koju vidi.

ZNAKOVI PORED PUTA: Mnoge literarne antiutopije predskazivale su smrt čitanja kroz vizije totalitarnih zabrana i spaljivanja knjiga. Danas, međutim, mnogi veću opasnost vide u demokratskoj nivelaciji svega postojećeg. Koji je efikasniji način da se uništi konkretna kap vode: obrisati ju krpom ili baciti ju u more? Način na koji Oktavio Paz brani poeziju primjenjiv je, međutim, mutatis mutandis i na čitanje. Usprkos svemu, nikad više ljudi nije čitalo nego danas. Dobro, citirajući Štulića mogli bismo kazati „a i to što čitaju – krive stvari čitaju“, ali ipak ima i onih što čitaju prave stvari, one knjige za koje je Kafka pisao – i Mangel ga citira – da su nalik na sjekiru za smrznuto more u nama. A ako antiutopije i jesu pune noćnih mora o spaljivanju knjiga, nama danas trebaju utopije, snovi o bratstvu sanjara. Učitelj bira učenika, a knjiga ne bira čitatelja – rekli bi apologeti usmene kulture; tačno, no tačno je također i da čitatelj bira knjigu, da zapravo bira knjige. Knjige koje volimo su znakovi pored puta, a bliski će se ljudi ravnati po istim znakovima. Čovjek čita u samoći, no svaka mu knjiga, čak i neka šopenhauerovska apoteoza samoće, zapravo govori da nije sam.