Festival
Rediteljki Hodi Taheri nije dozvoljen ulazak u Srbiju
Iranska rediteljka Hodi Taheri neće doći u Beograd da predstavi svoj film „Majka je rođena veštica“ zato što joj nije dozvoljen ulazak u Srbiju
"Ako ćemo u 'cosmopolitanskim' kategorijama, Srbi i Hrvati stari su bračni par, stalno se mlate između sebe, razbijaju tanjure po kuhinji, ali se nikada neće razvesti, jer ne mogu jedan bez drugoga. Ako me pitaš, rekao bih da se radi o istospolnom braku"
Možda u okviru književnosti pojedinih država stvari stoje drugačije, ali je Miljenko Jergović sigurno najznačajniji pisac jedne teritorije koja obuhvata veliki deo nekadašnje Jugoslavije, ili područja zapadnog Balkana, ukoliko nekome smetaju reči iz bivšeg života. Knjige su mu prevedene na dvadeset jezika, dobio je mnoga značajna priznanja, a njegov zamašni literarni opus sad već podrazumeva ozbiljan čitalački angažman. Rođen je 1966. godine u Sarajevu, novinske i književne tekstove objavljuje od kraja osamdesetih, ali se na književnoj sceni pojavio najpre kao pesnik s Opservatorijom Varšava (Zagreb, 1988). Od 1993. godine živi i objavljuje u Hrvatskoj, gde postaje poznat zbirkom kratkih priča Sarajevski Marlboro. Njegovi romani Buick Rivera (2002), Dvori od oraha (2003), Gloria in excelsis (2006) i Ruta Tannenbaum (2006) ućutkali su na kraju i one koji su imali bilo kakve rezerve prema vrednostima Jergovićevog dela. Izdavačka kuća Rende objavila je najpre njegovu zbirku priča Mama Leone, a ovih dana i roman Buick Rivera.
„VREME„: Za razliku od publike u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj koja je imala priliku da se susretne sa tvojim knjigama onako kako su se pojavljivale, do čitalaca u Srbiji ti naslovi stižu u aistorijskom sledu. To verovatno nije bila neka posebna strategija za forsiranje Dunava?
MILJENKO JERGOVIĆ: Naravno da nije. Ja sam u stvari htio da se moja hrvatska i bosanska izdanja počnu prodavati u Srbiji kao da su srbijanska, kao što se, recimo, plavi ronhil prodaje kao da ga je napravilo u Nišu. Na kraju sam, ne bez osjećaja nekakvoga ratnog poraza, shvatio da će prije u Beogradu Karađorđeva šnicla postati Zagrebački odrezak, nego što će se hrvatske knjige prodavati u beogradskim knjižarama. Izgubili smo rat od onih koji su krajem osamdesetih tvrdili kako Srbi i Hrvati baštine različite i međusobno jako udaljene kulture. Danas je u Beogradu i Zagrebu neusporedivo lakše kupiti engleske knjige nego one koje bi stizale s druge strane Dunava. Poraz je tim teži što su razlozi za to ekonomske, a ne više ideološke prirode, i opstat će ti razlozi jako dugo. Volio bih da nisam u pravu.
Možda to nije bila namera, ali je približavanje ovdašnjem čitaocu biLo krajnje obazrivo: najpre jedna zbirka priča iz doba nevinosti, onda novela koja se polagano proteže prema romanu…, mada su se mnogi pripremali za tvrđi susret, priželjkujući Dvore od oraha.
Nas puno češće vode slučajnosti, nego razum ili srce. Glavinjamo naokolo, a onda to glavinjanje pokušavamo objasniti kao nešto u čemu je bilo sistema i nekakve pameti. Jednom će, pretpostavljam, i Dvori od oraha izaći u Srbiji, ali bojim se da će i tada to biti rezultat nekakvoga slučaja, a ne strategije.
Stiče se utisak da je objavljivanje tvojih knjiga u ovoj sredini ipak bilo pomalo iznuđeno?
Kako to misliš? Tko je to iznudio?
Oni koji nastoje dokazati da srpska i hrvatska kultura više nemaju šta pružiti jedna drugoj.
Ne znam što mogu pružiti jedna drugoj, ali znam što pružaju meni. Mogu ti nabrojati neke meni važne srpske pisce, koji nisu ni postojali prije raspada Jugoslavije, a bez kojih bih bio slabiji čitatelj, pa onda po nekoj unutrašnjoj logici i slabiji pisac. To su, recimo, Srđan Valjarević, Marko Vidojković, Jasmina Ahmetagić, Teofil Pančić, Zograf, Biljana Srbljanović, Ana Ristović, Vladimir Arsenijević, Milena Marković… Pritom, kada čitam pjesme Milene Marković, nije mi prvo na umu da čitam Srpkinju, niti se, čitajući Teofila, primarno napajam s izvorišta suvremene srpske književnosti, a još manje te pisce čitam da bih se mogao hvaliti svojom tolerancijom i spremnošću na dijalog. Uostalom, i nisam baš jako tolerantan, niti mi je stalo do ceremonijalnih dijaloga s pripadnicima nekoga etnosa, srpskoga ili mongolskoga, svejedno. Ti pisci, pa još neki drugi, uključujući i one koje nosim u jugoslavenskoj poputbini, dio su moga čitateljskog i književnog svijeta. Oni su više moje privatno blago nego što bih o njima mogao govoriti kao o pripadnicima susjedne, meni bliske kulture.
I kako se osećaš kada dolaziš na promocije svojih knjiga u Beograd, kao strani pisac?
U odnosu na srbijansku carinu i policiju, te u odnosu na recepcionere u beogradskim hotelima, ja se izvan svake sumnje osjećam kao stranac. Istina, ponosni stranac, koji perfektno poznaje njihov jezik. Međutim, u odnosu s onima koji nisu vlast, formalna ili neformalna, recimo u odnosu s prodavačicama u samoposluzi i knjižarima, konobarima i taksistima, a da o piscima, drugovima i poznanicima i ne govorim, osjećam se kao sunarodnik, kao domaći. Pritom, to ne znači da su mi ti ljudi nužno miliji nego nekome tko kao i ja dolazi iz Zagreba ili iz Sarajeva, a ima gard, ili unutarnji poticaj, stranca. Biti domaći, biti sunarodnik, podrazumijeva ljubav koliko i mržnju ili ravnodušnost, simpatiju, antipatiju, gađenje… Ali ja ne mogu, osim kada je vlast u pitanju, u Beogradu i u Srbiji biti nešto drugo nego što sam bio prije raspada Jugoslavije. Ako se tada nisam osjećao kao stranac, zašto bih danas baš morao? I opet napominjem da to ne nosi samo pozitivne konotacije. U kulturnom, ili u književnom smislu stvari stoje ovako: Kiš ili Pekić meni nisu strani pisci, što mi je jako drago, ali mi strani nisu ni loši srpski pisci, pa ni hulje među njima, što mi i nije drago. A u skladu s time: u Beogradu nisam i ne mogu biti strani pisac, i to govorim posve opušteno, bez straha od toga kako će moje riječi netko shvatiti, ali i bez imalo potrebe da se borim za pravo na Srbiju kao na domaći teren. Lagodno je biti tamo daleko, u Hrvatskoj, i iz te se daljine osjećati dobro u Srbiji. Ljekovito je to za duh i tijelo, a pogotovo za živce. Naravno, istu relaksaciju Hrvatskom želim i ljudima koji prebivaju u Srbiji. To možeš kada se unutar sebe ne osjećaš kao stranac.
Verovatno će zbog ovakvog stava prema Beogradu dodatno zapenušati oni koji te napadaju zbog, navodno, uvredljivog i sarkastičnog pisanja o Zagrebu koji ti je početkom rata ukazao gostoprimstvo?
Da, čudno je to s gostoprimstvom. Na njega se obično pozivaju oni koji su te kao došljaka već od prvoga dana gledali mrgodno i uz škrgut zuba, bez obzira na to jesu li lijevi ili desni, liberali ili fašisti, ili su naprosto ništa, ali ne vole došljake. U Zagrebu nikada nisam bio izbjeglica, a još manje sam bio gost. Kao gost dolaziš samo u krajnje intimnim okolnostima, osim ako se ne radi o nekome ceremonijalu, a ja sigurno te 1993. nisam došao radi ceremonijala. Dakle, gostom me mogu smatrati samo oni koji me vole i koji me, recimo, pozivaju k sebi na nedjeljni ručak. A takvih je, da kažem i to, u Zagrebu više nego i u jednom drugom gradu. Većina mojih prijatelja i dobrih znanaca, većina ljudi kojima se radujem, živI u Zagrebu, i potpuno sam siguran da nikome od njih neće smetati moj stav prema Beogradu, Londonu, Bukureštu, ili bilo kojem drugom gradu.
Odakle potiče taj zahtev za lojalnošću koji vrlo često ima onu oveštalu formu: ako smo ti već progledali kroz prste kada si došao u kožnoj jaknici i s minđušom u uhu, i dopustili ti da postaneš pisac, to gostoprimstvo se ipak mora platiti prećutkivanjem nekih stvari koje ni nama samima nisu previše po volji?
Zgodno si to formulirao, a ja tome ne bih imao što dodati, osim što – da budem malo i tašt – nisam u Zagrebu postao pisac, jer sam to već bio u Sarajevu. U porodici se štošta treba prešutjeti da bi čovjek živio s mirom u odnosu na bližnje, ali doista ne vjerujem da bi se u društvu išta smjelo prešućivati. Ono što se ne kaže danas, ulica će urlati već sutra. Od žene se možeš i razvesti, od roditelja možeš i pobjeći, možeš prekinuti sa svim rođacima, i da to sve bude posljedica nečega što se prije pedeset godina tek prešutjelo, ali od društva u kojem živiš nema razvoda, nema prekida. Pritom, ja baš i nisam onaj koji bi pričao baš o svemu o čemu drugi šute. Češće sam se branio od napada na sebe, nego što sam remetio društveni mir i tišinu.
Izdržao si na nogama sve te napade akademika, penzionisanih generala i gnevnih izdavača, ali u kakvom je stanju nakon tih sukoba ostao onaj delić unutrašnjosti odakle, na primer, izviru priče iz Mame Leone?
Nisam baš tako lomljiv i krhak, pa da od takvih napada iznutra stradam. Pored ostaloga, morao bih biti i prilično glup pa da mi ti koje spominješ prodru u intimu. Aludiraš, recimo, na Zlatka Crnkovića, znamenitoga izdavača i prevoditelja iz bivše Jugoslavije, koji je u samostalnoj Hrvatskoj ostvario šizofrenu karijeru povremenog suradnika Feral Tribunea i istovremenog urednika i lektora knjiga Ivana Aralice, s naglaskom na fašistoidne rugalice Ambru i Fukaru. Crnković me je u povodu moga novog romana proglasio mrziteljem Zagreba, ali – posredno – i antisemitom. Nisam mu na to odgovorio, niti zapravo imam što odgovoriti, jer je u svojim tekstovima (bilo ih je dva), Crnković pokazao očitu želju da me počisti iz grada na koji polaže nacionalno, rasno, ili ne znam kakvo pravo, budući da je i sam došljak. Pozvao je javnost da mu u čišćenju pomogne, naglašavajući da „Jergović tek desetak godina živi među nama“, kao da sam mungos, antilopa ili neka treća neautohtona vrsta, koju ne bi bilo šteta iskorijeniti radi povratka prirodne ravnoteže unutar hrvatske flore i faune. Ali ja, doista, ne bih sebi nikada dozvolio da „živim među njima“, u Zagrebu ili bilo kojem drugome gradu. A tko su oni, shvatit ćeš ako ti spomenem jedan vrlo ilustrativan detalj iz te velike Crnkovićeve izdavačke karijere. Taj je gospodin, naime, otkrio spisateljski potencijal Mome Kapora, urednički je potpisao sve njegove važne i manje važne knjige do 1990, ali je zato odbio objaviti Kišovu Grobnicu za Borisa Davidoviča. Rekao bih, bez imalo cinizma, da je Crnković do danas ostao dosljedan tom svome estetskom i etičkom izboru, pa i dalje preferira jednostavna rješenja, kako u književnosti tako i u društvenim odnosima. Srećom po Danila Kiša, Grobnica je premijerno, ipak, objavljena u Zagrebu, a urednik knjige je bio Slavko Goldstein. Naglašavam to ne samo zato što mi je doista drago što je taj važni rukopis postao knjigom u gradu u kojem živim, nego i zato što je ta vrsta činjenica, naravno uz sve druge privatne razloge, važna za moj ostanak u Zagrebu. Do moje intime mogu doprijeti razlozi iz kojih Goldstein svojedobno objavljuje Kiša, dok su Crnkovićevi razlozi takvi da pred njima, kao i pred Aralicom i čitavim krdom koje je toptalo oko mene i povremeno mi balegalo oko gležnjeva, ne osjećam baš ništa. Najviše što oni mogu učiniti jest da me razgnjeve kao što me razgnjevi loš nogometni sudac koji krade od siromašnih Afrikanaca da bi dao bogatim Europljanima. Ali zar ću one na koje devedesetak minuta bjesnim puštati unutra?
Čini se da ipak nije stvar izbora da li će neko biti povređen tuđim uvredama, mada ni ti nisi uvek bio nežan prema onima koji ti nisu po volji. Da li je u tim sučeljavanjima bilo više uličnih svađa ili nečega što je zaista pomoglo u raščišćavanju kontroverzi?
U mome slučaju, to mora biti stvar izbora. Kada bih se vrijeđao zbog onoga što je o meni javno izgovoreno ili napisano, već bih odavno bio smješten u neku psihijatrijsku ustanovu, ili bi se energijom moje uvrijeđenosti mogao osvijetliti čitav grad. To, vjerojatno, ne znaš, ali u kulturnim programima državne televizije u Hrvatskoj moje ime se ne može spomenuti u pozitivnom kontekstu, a u udarnoj emisiji četvrtkom, već se deset godina, u gotovo pravilnim vremenskim razmacima, za mnom izdaju potjernice. Pokušaj zamisliti kako te gledaju susjedi u haustoru, nakon što televizija u udarnome terminu, danas, 2006. godine, objavi da mrziš Zagreb i Židove, ili da si sarajevski primitivac. U takvim prilikama nije važno jesi li subjektivno uvrijeđen, nego se radi o tome jesi li objektivno ugrožen onime što je na tvoj račun izrečeno. No, srećom, imam jako dobre susjede, koji više vjeruju svojim očima i ušima, nego televiziji. Općenito, razina građanske svijesti i pameti u Zagrebu, pa i u Hrvatskoj, na neusporedivo su višoj razini od svijesti i pameti u medijima i među kulturnom elitom, u književničkim društvima ili na televiziji. A to što kažeš da ni ja nisam nježan kada, istina sve rjeđe, odlučim odgovoriti na napade, mogu ti samo reći da si u pravu. Bio bih nježniji, ili obzirniji, da se radi o stvarnim raspravama, a ne o tematiziranju nečega što u civiliziranoj zemlji i ne bi smjelo biti temom, recimo nečijega prava na život u Zagrebu, ili nečijega stava da nije u redu vrijeđati muslimane samo zato što su muslimani. U takvim se raspravama nikada ništa ne raščisti, a ja samo na sebe navučem novi bijes uvijek istih ljudi. Zato sve češće šutim. Recimo, šutio sam i kada je nedavno na onaj svijet pošla Oriana Falači, žena koja se proslavila posve nečuvenim opisima islama i muslimana, te prijedlozima da se Evropa očisti od njihove prisutnosti i od njihovih bogomolja. A mogao sam štošta napisati o ponekom hrvatskom književniku, liberalu od formata, koji se od te dame oprostio uz tvrdnje kako je ona bila samo protivnik islamskih ekstremista. Činjenica da su hrvatske novine bile natopljene suzama za Orijanom, a da te suze nisu bile suze prokazanih nacionalista, nego onih koji mrze i preziru na malo finiji način, mogla je biti mojom temom. Šutio sam, jer mi se ne da sutradan o sebi čitati da pišem tako kako pišem zato što sam došao iz Sarajeva, pa sada pokušavam islamizirati i Zagreb. A šutio sam i zato što većina zainteresiranih već ionako zna što bih o tome mogao reći.
Postoji li bilo kakav učinak bavljenja svakodnevicom na tvoju književnost? Naci bontona i Historijske čitanke sigurno ne bi bilo bez remećenja društvenog mira, ali da li je ova vrsta tekstova ostavila bilo kakvog traga na samu prozu, makar što je oslobađa balasta dnevnih aktuelnosti?
Ostavila je takvoga traga što me je zaista oslobodila potrebe da svakodnevicu, ili svakodnevne ideje i ideologije, pripuštam u svoju fikciju. To je, možda, jedina pozitivna posljedica moga bavljenja svakodnevnim fašizmima u svome bližem i daljem okruženju. Sve druge posljedice su, vjerujem, po mene i moju građansku osobu krajnje negativne i obespokojavajuće.
Polemike u Hrvatskoj nisu ništa manje trivijalne i prljave od onih koje se vode u Srbiji, ali spor oko Ulbekovog dela ipak nagoveštava da je dosegnuta neka vrsta društvene normalnosti kada ljudi mogu lepo da se svađaju oko takvih tema, s obzirom da je ovde još uvek aktuelan sukob oko toga da li je Ratko Mladić zločinac ili heroj.
Nema sumnje da je Hrvatska danas normalnija zemlja od Srbije i da je hrvatsko društvo na višem civilizacijskom stadiju od srbijanskoga, ali bojim se da se to ne tiče djelovanja kulturnih elita, a ponajmanje pisaca i njihovoga pisanja, nego je hrvatska prednost u kombinaciji ekonomskih i političkih faktora, koji su ovoj zemlji išli na ruku. Veće društveno bogatstvo, barem na Balkanu, proizvodi i višu društvenu svijest. Osim toga, Hrvatska je imala sreću što se pojavio taj Ivo Sanader i što je u tri godine dotukao i marginalizirao ekstremnu desnicu i njezine kulturne i medijske eksponente, uključujući i Ivana Aralicu. A što je još važnije, on je predstavnike nacionalnih manjina, prije svega Srbe, uključio u svoju vlast, i potpuno je promijenio paradigmu u odnosu prema Drugome koja je vladala u prethodnih desetak godina. Istina, i Srbija je imala svoju Hrvaticu u Vladi, ali znamo kako je ta žena prolazila i šta se o njezinom porijeklu pisalo po beogradskim tabloidima. Recimo, takvo što je u današnjoj Hrvatskoj već nemoguće, ponajviše zahvaljujući Sanaderu. Naglašavam njegovo ime, ne zato što sam njegov ljubitelj, nego upravo suprotno, zato što za njegovu stranku ne mogu i neću glasati, ako ni zbog čega drugog, a ono iz nominalističkih razloga, jer se i dalje zove HDZ. Ali da bi postignuti kvalitet trajao, i da se već sutra društvo ne bi vratilo u Tuđmanova vremena, potrebna je svijest o promjeni te odgovornost i kajanje za ono što je prethodilo. U toj priči zgodna mi je figura ova godišnjica Nikole Tesle. Naime, osjećam nelagodu i pred hrvatskim i pred srpskim slavljenjem tog velikog bezdomnika, koji je umro u nekakvoj hotelskoj sobi. Naime, mislim da bi se Hrvati trebali sjetiti toga da je istome Tesli 1991. u Gospiću spomenik letio u zrak, a da je Tesline rođake i sunarodnike gutala noć. Da bi Nikola Tesla danas bio figurom hrvatskoga ponosa, trebalo bi u duši i srcu biti na strani tih ljudi, a protiv njihovih ubojica. Tesla Hrvatima onoliko pripada koliko Hrvati svojim osjećaju onoga najjadnijega srpskoga starca iz zadarskoga ili šibenskoga zaleđa, ili koliko osjećaju svojim onaj prelijepi i pomalo pusti manastir Krka. Ali ništa više on danas ne pripada ni Srbima. Čak je i manje njihov. Ako su ga stvarno osjećali svojim, zašto su 1990. njegove sunarodnike podsticali na pobunu, premda su dobro znali kako ta pobuna može završiti samo katastrofom? Ako je Tesla figura srpskoga ponosa, zašto barem njegovi zemljaci 1995, nakon Oluje, nisu u Srbiji dočekani s više srca? Je li im se netko možda izvinio, jer ih je pet godina ranije nagovarao na propast? Premda o struji malo znam, zapravo ne znam ništa, osim da struja dobro svijetli, mislim da je Tesla prije moguća figura hrvatskoga i srpskoga pokajanja, nego pijanoga ponosa. Pred njegovom bi slikom i jedni i drugi trebali gorko plakati zbog onoga što su učinili Teslinoj hrvatskoj domovini i Teslinome srpskom porijeklu.
Na koji način Srbija i Hrvatska mogu prevladati tragični sukob iz devedesetih koji i dalje pritiska žitelje u obema državama? Možda bi tvoje kolumnističko iskustvo iz „Cosmopolitana“ dalo neki koristan savet s obzirom na prirodu tog odnosa i uzajamnog razočaranja koje ne manjka nijednoj strani?
Neću reći nešto jako pametno, niti originalno ako primijetim kako se hrvatstvo u velikoj mjeri definira kao ne–srpstvo. Dakle, Hrvatom te čini sve ono što ti je razumljivo i blisko, a nije srpsko, i po tvom dubokom uvjerenju suprotno je od svega srpskog. Da nema Srba kako bi se uopće znalo što je to što čovjeka čini Hrvatom? S druge strane, Srbina čini Srbinom i ono što on nije, recimo Crnogorci, Bošnjaci i, naravno, Hrvati, koji su po njegovome skromnom mišljenju svi odreda također Srbi, ali majku mu, nikako da to priznaju i prihvate. Ali da nije njih, zar bi se po nečemu moglo znati kako je Srbin baš Srbin, a nije, recimo, Bugarin ili nedaj bože Šiptar? Naravno, sve ovo govorim unutar uobičajenih stereotipa, ali na žalost, većina naroda često se i ponaša poput stereotipa o sebi.
Ako ćemo u „cosmopolitanskim“ kategorijama, Srbi i Hrvati stari su bračni par, stalno se mlate između sebe, razbijaju tanjure po kuhinji, ali se nikada neće razvesti, jer ne mogu jedan bez drugoga. Ako me pitaš, rekao bih da se radi o istospolnom braku.
Tvoja pozicija je u svemu tome prilično specifična: dok u publicistici mlatiš protagoniste balkanskih nastranosti, u prozi gladiš po glavi čitatelje sa kojima deliš zajednički doživljaj sveta. S obzirom da ne ličiš na čoveka koji voli da se kači sa drugima, može se pogrešno zaključiti da ti je fikcija draže od publicističkog rada?
Ne gladim ih ni u prozi baš uvijek. Sve, ipak, zavisi od priče koja će biti ispričana. Recimo, u Ruti Tannenbaum nisam bio nježan ni prema svojim likovima, ni prema čitateljima, jer mislim da priču o holokaustu ne treba pisati s utjehom na kraju, jer i ta utjeha može biti samo utočište za nečistu savjest. Ne volim kada se pomoću literature ljude oslobađa one famozne kolektivne odgovornosti, jer oni tada postaju – kolektivno neodgovorni. Naravno da ne volim da se kačim s drugima, ali imam poštovanja prema vlastitoj imaginaciji, pa se trudim da ju ne zloupotrebljavam i ne pokušavam imaginirati čime bih se sve, kojim svojim riječima i rečenicama, mogao nekome zamjeriti.
Stiče se utisak da je tvoje pisanje otvorilo čitav jedan novi svet tamo gde mnogi vide samo zlu kob balkanskog tla; to je velika privilegija za čitaoce, ali koliko tebi pisanje proze pomaže da bolje razumeš neke stvari?
Marcel Reich-Ranicki je u svojoj memoarskoj knjizi rekao da se većina pisaca u literaturu razumije koliko i ptice u ornitologiju. Mislim da se ponešto razumijem u knjige koje pročitam, a da ih nisam prethodno napisao. O onima koje sam napisao nerado i s nekakvih strahom uopće i govorim, te zazirem od pisaca koji će vam izložiti semantiku svoga romana, rasklopiti ga i ponovo ga sklopiti, otkriti što bi pokojni Lukač o tom romanu rekao, a što Adorno ili Tomas Man. Samo mogu reći da bih bio nesretan kada moji likovi ne bi bili pametniji od mene.
Bilo je poezije, priča, romana, drama, eseja… šta je još ostalo, zbirka sevdalinki?
Svašta je ostalo. Većinu svojih priča nikada ne napišem, kao što većinu ideja ne pretvorim makar u najmanji trag na ekranu kompjutora. To je, valjda, normalno. Čovjek uvijek ima neku priču viška. A često to i nije cijela priča, nego atmosfera ili osjećaj, koji bi se trebali ispuniti pričom. Recimo, neka je ljeto, ono šugavo englesko, na nekoj plaži s pogledom na Evropu. Žena i djeca se brčkaju u prohladnoj vodi, a otac sjedi s panama šeširom na glavi i nešto piše u crni rokovnik. Okolo nigdje nikoga. Eto, i to bi bilo sasvim dovoljno za roman o Crnjanskom.
Komentari: 1
Iranska rediteljka Hodi Taheri neće doći u Beograd da predstavi svoj film „Majka je rođena veštica“ zato što joj nije dozvoljen ulazak u Srbiju
Pavle Jerinić je na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu pročitao apel UDUS-a da se oslobode uhapšeni u Novom Sadu, što je upravnik ovog pozorišta, Svetislav Goncić osudio, zaboravljajući da je to tradicija koju je započeo još Voja Brajović u vreme Miloševića
“I tada i sada, kao da pratimo jedni druge. Utoliko je moje pominjanje (pa čak i da je izmišljanje) ‘jugoslovenskog sna’ najkraća, ali prilično tačna definicija ostvarivosti duhovnog stanja pojedinca i nacije tog vremena”
Svetislav Basara: Minority Report (podcast)
Dereta, Beograd, 2024.
U predstavi nije sasvim jasno kakva je veza između položaja poslušnog kulturnog radnika onda i položaja poslušnog kulturnog radnika danas. U romanu je minuciozno analiziran odnos između brutalnog staljinističkog sistema i onih koji pristaju da mu služe svojim intelektualnim radom. U predstavi se ova dimenzija romana izgubila
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve