Ateizam uzvraća udarac

Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kad je pad komunizma i u ondašnjoj Jugoslaviji najavio povratak religije u javni život, i to na velika vrata, Goran Bregović, čovjek kojega se može optužiti za sve osim za nedostatak osjetila za duh vremena, napisao je pjesmu Ako ima Boga. Naslovni kondicional ponekom je možda mogao djelovati hrabro u kontekstu doskorašnjeg službenog ateizma. Samo koju godinu kasnije, međutim, spomenuti kondicional postaje sumnjiv zarad druge krajnosti. Religioznost je u međuvremenu postala obavezna.

GLOBALNI POVRATAK RELIGIJE: Početkom dvadeset i prvog stoljeća, međutim, religija i na globalnom planu iznova postaje sve uticajnija. Upliv islamskog fundamentalizma na globalnu politiku, nagoviješten iranskom revolucijom i fetvom kojom je Homeini na smrt osudio Salmana Ruždija, kulminirao je terorističkim napadom na Njujork i Vašington jedanaestog septembra 2001. godine. Tek nešto ranije Klintona je u Bijeloj kući smijenio Džordž Buš, a njegov je trijumf i te kako puhnuo u krila američkim kršćanskim fundamentalistima. Uslijedila je i smrt Ivana Pavla II te izbor novog pape. Svi svjetski mediji bili su odjednom prepuni religijskih tema: karikature proroka Muhameda u danskim novinama, rušenje Budinih kipova u Afganistanu, papin govor u Regensburgu itd. Isto tako, od Amerike do Turske sve glasnije se javljaju ideje da se kreacionizam uvrsti u školske progame u najmanju ruku ravnopravno s Darvinovom teorijom evolucije. Dijagnoza koju je u ljeto 2001. godine ispisao Nikola Visković, a glede položaja nevjernika u Hrvatskoj, odjednom je dobila globalnu relevanciju: „Kod nas su ponegdje još živi, osobito izvan gradova, tragovi starih predrasuda o ateizmu kao ‘protuprirodnoj’ i moralno problematičnoj pojavi.“ Vjerski lideri, političari i intelektualci utrkuju se u izražavanju poštovanja svim religijama, u hvaljenju ekumenizma, u isticanju visokih moralnih principa zajedničkih svim abrahamskim religijama. Bog je izvor morala i pravde, misle jednako papa Benedikt XVI i ajatolah Ali Hamnei. Bog je stvorio prvog čovjeka, a poslije je od njegovog rebra načinio prvu ženu, nema govora o teoriji evolucije, Darvin je kriv za sva zla dvadesetog stoljeća, slažu se nekadašnja srpska ministrica obrazovanja Ljiljana Čolić i turski kreacionistički propagandista Harun Jahja. Bog će nas voditi do zasluženog trijumfa, tako misle Džordž Buš i Osama Bin Laden. Ateisti su nužno zli (ne i nužno zlo), lako bi se saglasili svi pobrojani. No što na sve to kažu ateisti?

ATEISTIČKI BESTSELER: Poslušajmo najprije Mišela Onfrea: „Ako bi postojanje Boga, nezavisno od njegovog jevrejskog, hrišćanskog ili muslimanskog oblika, štitilo koliko-toliko od mržnje, laži, nasilja, pljačke, nemorala, globljenja, krivokletstva, prisile, prezira, zloće, zločina, korupcije, nevaljalstva, lažnog svedočenja, pokvarenosti, pedofilije, čedomorstva, pijančenja, izopačenosti, ne bismo videli ateiste – pošto su oni u suštini poročni – nego rabine, sveštenike, pape, biskupe, pastore, imame i sa njima njihove vernike – a to je mnogo sveta – kako čine dobro, odlikuju se vrlinom, daju primer i dokazuju izopačenim bezbožnicima da je moral na njihovoj strani – da oni krajnje savesno poštuju deset božjih zapovedi i pokoravaju se pozivu odabranih sura – dakle ne lažu niti pljačkaju, ne kradu niti siluju, ne svedoče krivo niti ubijaju – a pogotovu ne podbadaju na terorističke atentate na Menhetnu, na kaznene ekspedicije u pojasu Gaze, ne prikrivaju postupke svojih sveštenika pedofila. Videli bismo, prema tome, vernike kako preobraćaju ljude oko sebe svojim sjajnim uzornim ponašanjem! A umesto toga…“

Ove Onfreove tri točke jači su argument od bilo kakvog nabrajanja vjerničkih nedjela. Svatko za sebe ionako može naslutiti kakav bi niz bilo moguće načiniti. U svojoj Ateološkoj raspravi (Traite d’atheologie) Onfre će uostalom na mnogo mjesta jasno i glasno kazati što misli o religiji. Mišel Onfre zasigurno je najzanimljiviji francuski filozof srednje generacije. Rođen je prvog januara 1959. godine u Normandiji. U svojim knjigama Onfre se bavi filozofijom, psihoanalizom, hedonizmom, a pisao je i o slikarstvu Vladimira Veličkovića. Naslovi kakvi su Umjetnost življenja, Vajanje sebe, Politika pobunjenika te Teorija zaljubljenog tijela govore sami za sebe. Sa Ateološkom raspravom je, međutim, postigao dosad najveći uspjeh. Knjiga je objavljena 2005. godine, a samo u Francuskoj je prodana u nekoliko stotina hiljada primjeraka. Ubrzo su došli prevodi na mnoge svjetske jezike, među ostalim i na srpski (izdavač Rad, prevodilac Dana Milošević). Ovih je dana u štampi i prevod na engleski jezik kod uglednog američkog izdavača.

NASTAVA ATEIZMA: Što je tajna uspjeha ove knjige čiji je podnaslov Fizika metafizike? Knjigu otvara moto preuzet iz Ničeovog djela Ecce Homo. Riječ je o onom glasovitom pasusu koji započinje stavom: „Pojam ‘Boga’ smišljen je kao antiteza životu – u njemu je svedeno u strahotnom jedinstvu sve što je štetno, otrovno, klevetničko, sva mržnja prema životu.“ Cijela knjiga i jeste pisana u najboljem ničeanskom duhu. Onfreovo hrabro prvo lice jednine nadahnuto je upravo tvorcem Antikrista. Nakon što rodno mjesto svih abrahamskih religija geopolitički smjesti u pustinje Bliskog istoka, Onfre prelazi na malu povijest ateizma. Religija je danas tek sjećanje na pustinju, kaže Onfre prije poteza koji je uvijek izluđivao teologe, prije, dakle, nego sve religije stavi u kontekst vremena, a ne u kontekst vječnosti. Naši uzori trebaju biti tvorci ateizma, a ne tvorci religija, drži Onfre. U školama treba pod hitno ukinuti vjeronauku, a uvesti nastavu ateizma. Ne treba predavati čak ni „kulturu religija“ kao poseban predmet, i to je tek kukavičije jaje. Svete knjige treba smjestiti u kontekst književnosti, rame uz rame s grčkom mitologijom i sumerskim epovima. Religije treba također izučavati u kontekstu istorije, eventualno antropologije, zajedno sa drugim srodnim temama. Onfre je podjednako kritičan prema judaizmu, kršćanstvu i islamu. Sve su to manje-više jednaki monoteizmi i njihovi trenutni sukobi samo su dimna zavjesa. Ne vodi se bitka između progresivnog i zapadnog judeokršćanstva i orijentalnog mračnjačkog islama, smatra Onfre, ne vodi se bitka između Buša i Bin Ladena; Mojsije, Isus i Muhamed vode zajedničku bitku protiv Fridriha Ničea i radikalnih filozofskih recepata za dekonstrukciju mitova i fikcija. Monoteizmi ne vole znanje i knjige, ne vole tijelo i materiju, a u borbi protiv toga izmislili su svijet „antimaterije“. I još nešto: kao svog glavnog neprijatelja svi monoteizmi vide žene! Svi monoteizmi slave simboličku kastraciju, svi oni žene drže suvišnim, jer žene sa sobom nose suviše želje, suviše uživanja, suviše pretjerivanja, suviše strasti, suviše razuzdanosti, suviše seksa, suviše zanosa. Svi monoteizmi se protive kontroli rađanja i seksualnom hedonizmu, svi žene smatraju nižim bićima. U jevrejskoj jutarnjoj molitvi poziva se svaki čovjek da zahvali Bogu što ga nije stvorio kao ženu; sveti Pavle utkao je u srce kršćanstva bezbrojne mizogine kletve; u islamu jedno žensko svjedočenje ravno je tek polovici muškog.

U nastavku knjige Onfre sumira i porazan učinak religija na dosadašnju istoriju čovječanstva. Religije služe nagonu smrti, a Evropa ima budućnost jedino ako se odupre revival-u religijskog i objeručke prigrli postreligijski laicitet. Onfre emfatički završava svoju knjigu: „Treba li ostati neutralan? Možemo li sebi još dozvoliti taj luksuz? Ne verujem… U vreme kad se približava odsudna bitka – već izgubljena – za obranu prosvetiteljskih vrednosti protiv magijskih stavova, treba unapređivati posthrišćanski laicitet, što će reći ateistički, borbeni i radikalno suprotstavljen tom društvenom opredeljenju između zapadnog judeo-hrišćanstva i islama koji se bori protiv njega. Ni Biblija, ni Kur’an! Među rabinima, sveštenicima, imamima, ajatolasima i ostalim mulama, ja i dalje dajem prednost filozofima. Od svih tih hokus-pokus teologija, radije se pozivam na mišljenja koja predstavljaju alternativu u dominantnoj filozofskoj istoriografiji: mišljenja podsmevala, materijalista, radikalnih cinika, hedonista, ateista, senzualista, sladostrasnika. Oni znaju da postoji samo jedan svet i da nas svako pozivanje na neki drugi navodi da izgubimo uživanje i dobit od ovog jedinog koji postoji. A to je stvarno smrtni greh…“

DARVINOV ROTVAJLER: Biolog Ričard Dokins najpoznatiji je po knjizi Sebični gen. Rođen je 26. marta 1941. godine u Najrobiju, u Keniji. Danas je on definitivno jedan od najvažnih svjetskih prirodoslovaca i najslavniji britanski ateista. U igri riječi mogli bismo ga nazvati ateističkim dominikancem; u medijima Dokinsa, naime, često zovu Darvinov rotvajler. Od Sebičnog gena izvorno objavljenog još prije trideset godina Dokins važi za jednog od najvećih eksperata za evoluciju i genetiku. U kontekstu njegovog strasnog ispoljavanja ateizma britanski su ga novinari znali uspoređivati sa Bertrandom Raselom. U svojim naučnopopularnim knjigama Dokins je nerijetko isticao vlastiti ateizam, kao i u drugim javnim istupima uostalom. Sve donedavno, međutim, Dokins nije tomu posvetio cijelu knjigu, nije na jednom mjestu sjedinio naučne, filozofske i ine razloge koji po njemu govore protiv tačnosti hipoteze o postojanju Boga. Ipak, u septembru 2006. godine Dokins je objavio Zabludu o Bogu (The God Delusion), a knjiga do dana današnjeg nije sišla sa liste najprodavanijih u Americi i Velikoj Britaniji. „Kad jedna osoba uporno vjeruje u neku zabludu – to se zove ludilo, kad to čini mnogo ljudi – to se zove religija“ – misao je Roberta Pirsiga s kojom se slaže i Dokins.

U uvodu se Dokins prisjeća Lenonove pjesme Imagine. Nije to, naravno, u ateističkom kontekstu pretjerano originalno. Lenonova pjesma je i sama po sebi svojevrsna himna ateizma. Zanimljivo je da i Žan-Pol Sartr vlastito otkriće ateizma veže za pogled uvis i ideju da je iznad nas zapravo samo nebo. U jednom svom eseju napisanom u obliku pisma šestmilijarditom stanovniku planete Zemlje Salman Ruždi također kaže Zamisli da nema raja te nastavlja: „Začudo – kao da nas šest milijardi nije dovoljno – gotovo sigurno će te uvjeravati da je za odgovor na pitanje o iskonu nužno vjerovati u postojanje dalekog, nevidljivog, nespoznatljivog Bića ‘negdje gore’, svemoćnog kreatora kojeg mi jadna ograničena stvorenja ne možemo ni vidjeti, a još manje razumjeti. To jest, ohrabrivat će te da zamisliš raj.“ Dokins nas na tragu Lenona i Ruždija na samom početku svoje knjige poziva da zamislimo kako nema raja i kako ne postoje religije. U takvom svijetu, kaže Dokins, ne bi bilo samoubilačkih terorističkih napada poput onih u Njujorku, Vašingtonu i Londonu, ne bi bilo krstaških ratova, ne bi bilo lova na vještice, ne bi bilo podjele Indije, ne bi bilo problema u Sjevernoj Irskoj, ne bi se zbili svi oni silni masakri među Srbima, Hrvatima i Muslimanima.

Dokinsa iritira općeprihvaćen stav da religije ne treba kritički promatrati. Zato će u svojoj Zabludi o Bogu Dokins ponuditi višestruku kritiku religije. Na ponajboljim stranicama knjige Dokins po ko zna koji put briljantno brani teoriju evolucije i efektno ismijava kreacioniste i kreacionizam. Poput detektiva (metafora je upravo Dokinsova) naučnik na svakom koraku pronalazi dokaze evolucije. Evolucija je činjenica, ne puka teorija, izvjesna onoliko koliko i bilo šta drugo šta je nauka definitivno potvrdila. Ovi su argumenti, međutim, uglavnom i otprije poznati Dokinsovim čitaocima. U ovoj knjizi on ipak ide i dalje te se primjerice strastveno suprostavlja vjerskom odgoju djece. Dokins ne slijedi Onfrea i ne zalaže se da se u škole umjesto vjeronauka uvede nastava ateizma, no religijsku indoktrinaciju djece zato uspoređuje sa seksualnim zlostavljanjem. Religija može biti vrlo opasna i njezino nasilno nametanje ranjivim umovima poput dječijih je i pogrešno i žalosno, kaže Dokins.

SANJAM: Dokins analizira i sve „dokaze“ koji su kroz stoljeća nuđeni kao potvrda hipoteze o postojanju Boga. On ih sve smatra nedostatnim i objašnjava zašto tako misli.

Religija podstiče fanatizam, religija šteti nauci, religija nije izvor morala, sve su to teze koje Dokins sistemski dokazuje.

Na kraju knjige Dokins se obračunava i sa onim stavom često pripisivanim Paskalu po kojem je religija društveno korisna i pomaže ljudima u ovozemaljskom životu, pa makar njezina eshatološka obećanja i bila puka iluzija. Po Dokinsu, međutim, taj posao mnogo bolje mogu obavljati filozofija i nauka. Umjesto poze vječitog ispričavanja ateisti trebaju biti ponosni jer je ateizam dokaz zdravog i nezavisnog uma, smatra autor Zablude o Bogu.

Obećanja vječite nagrade i vječite kazne uvijek su bila sredstva za obezvrijeđivanja ovog života, jednog i jedinog. Ako je Lenonova kompozicija Imagine himna globalnog ateizma, pjesma koja u ateizmu vidi put za mir u svijetu i bratstvo među ljudima, onda i mi u svojoj popkulturnoj tradiciji imamo pjesmu koja na izvrstan način sublimira značaj ateizma za život svakog pojedinca. To je ona krasna pjesma Sanjam sarajevske grupe Indexi sa stihom koji može biti intimna maksima svakog ateiste: „Jer je život samo ovaj jedan, nema ništa, ništa izvan njega.“