Ćeranje s razumom

U mjesecima u kojima sutkinja Specijalnog suda za organizovani kriminal Nata Mesarević piše prvostepenu presudu osuđenima za atentat na premijera Srbije Zorana Đinđića i u danima u kojima je najavljeno da će pismeni otpravak sudske presude – usmeno objavljene, inače, u maju ove godine – uskoro biti dostavljen strankama, prvostepeno osuđenima i njihovim braniteljima, te specijalnom tužiocu, prvoosuđeni Milorad Ulemek Legija ponovo je „progovorio“. Ovoga puta, doduše bez najava da će „nebo pasti na Srbiju“ kad on otvori usta, novu verziju – u vidu „400 odgovora na 400 pitanja“ – koji predstavljaju najnoviju njegovu istinu, čitamo u jednim dnevnim novinama i u jednom tabloidu koji je vlasništvo tih novina.

Od 19. septembra, kad je taj „megaintervju“ krenuo u „Glasu javnosti“, nakon gromoglasnih višednevnih najava na naslovnoj stranici tog lista, do danas smo od Lukovića saznali da, iako to pravo nije iskoristio u sudnici, u javnosti daje novo objašnjenje po kojem on i suoptuženi nisu ubili premijera Đinđića.

„Pravi ubica Zorana Đinđića evakuisan je iz Beograda 12. marta 2003. privatnim avionom, koji je sa surčinskog aerodroma odleteo za London“, zbori Ulemek u turbo-mega-nastavcima svoga intervjua, i kaže da će „pravdu i za atentat i za ostalo potražiti u Strasburu“, pred Međunarodnim sudom za ljudska prava, čiji su predstavnici koliko jučer bili u Beogradu na skupu čiji je organizator bio Vrhovni sud Srbije, na kojem – vidi čuda – o Ulemeku i njegovoj pravici nije bilo niti riječi.

Svejedno, Ulemek odmah najavljuje: sve do te evropske sudske institucije „imamo ovde još da se ćeramo“, pa kaže: „I bogami, ćeraćemo se.“

BEZ ISTINE DO STRAZBURA: Što smo dosad u tom najnovijem „ćeranju“ saznali novoga? Baš ništa, osim toga da „Srbija nije spremna za pravu istinu“, da je JSO bila zloupotrijebljena, da se s ubijenim premijerom susreo 50-ak puta, da Dušan Mihajlović – osim što je dobio silne uvrede od svog kratkotrajnog činovnika Ulemeka – „radi za istu stranu službu kao i Vladimir Beba Popović“… i još silne razrade bulažnjenja koja smo slušali u sudnici Specijalnog suda u Ustaničkoj ulici, ali i neke nove konstrukcije koje, eto, Ulemek čuva za sud u Strasburu.

Intervjuirani lik s naslovnih strana beogradskih novina, usprkos svom javnom obećanju „ćeraćemo se još“ i posudbi te rečenice od stvarnog književnika, čemu i sam teži, međutim, nije ni književnik, niti slobodan građanin za kojega bi bilo normalno da se ukazuje na naslovnicama. Milorad Ulemek Legija je pripadnik polusvijeta, ubojica u službi države koji je pravomoćno osuđen na 40 godina zatvora (u prvom, drugom i nedavno trećem stepenu) za ubojstvo nekadašnjeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića i pokušaj ubojstva Vuka Draškovića u Budvi 2000. godine, te nepravomoćno na 40 godina zatvora za atentat na premijera Zorana Đinđića 2003. godine i 15 godina za ubojstvo četvorice članova Srpskog pokreta obnove i pokušaj atentata na Draškovića na Ibarskoj magistrali 1999. godine, dok mu se još sudi u Specijalnom sudu kao prvooptuženom u slučaju Zemunskog klana, optuženom za niz ubojstava, otmica i terorističkih napada.

KO JE KURIR: To što neka štampana stvar u ovoj zemlji smatra da takvom liku treba posvetiti toliko prostora, obećanih „400 odgovora na 400 pitanja“ (jer stvar je u toku), najmanje je stvar pravna; činjenica da se to uopće događa najviše govori o stanju u društvu u cjelini, ali i o novinarstvu kao takvom, o dijelu medija koji nikada nisu posvetili ni upola prostora koji prepuštaju Ulemeku i „njegovima“ analizi onoga što se događalo na jedino nadležnom mjestu, u sudnici u kojoj se tom i ostalim ubojicama – pravomoćno uglavljenima u slučaju Ivana Stamobolića, a još nepravomoćnim u slučaju premijera Đinđića – gotovo četiri godine sudilo i izvodilo brojne dokaze.

Pravno je stvar jednostavna: sutkinja Mesarević će uskoro dostaviti svoju pismenu presudu, na koju će i Specijalno tužilaštvo i Ulemek i suoptuženi imati pravo žalbe. O žalbama će odlučivati Vrhovni sud Srbije, a za očekivati je – kao i u slučaju ubojstva Ivana Stambolića i Budve – da ćemo ponovo imati, ako u drugom stepenu bude potvrđena presuda, imati i trećestepenu žalbu, koju Zakon o krivičnom postupku omogućuje onima koji su osuđeni na najtežu zakonsku kaznu, na 40 godina zatvora, što je i razlog iz kojega je žalba dozvoljena.

Pojedini mediji, pak, paralelno uz „megaintervju“ ovih dana, najavljuju (kao da su Ulemekovi pravni savjetnici lično) i mogućnost da republički tužilac u njegovom slučaju uloži zahtjev za zaštitu zakonitosti, čime bi dobio teoretsku šansu za novo suđenje, ili čak suđenja u perspektivi. Tome se nema što prigovoriti: svatko ima pravo na vlastita nadanja, pa makar bio i okorjeli ubojica i zločinac.

Ono, međutim, što govori u prilog tezi da cijela ujdurma s „megaintervjuom“ nije tek hir jednih znatiželjnih novina i njenih pertinencija, niti želja jednog pravno uglavljenog ubojice da ga javnost ne zaboravi, jest činjenica da je je tih „400 odgovora na 400 pitanja“ tako volšebno dospjelo do javnosti. Ulemek, iako ubojica, naime, nema pravo na slobodu, ali ima pravo na vlastito mišljenje, pa i njegovo iznošenje; odatle mu nitko ne spori književničke ambicije, ma što o njima i njemu mislio (o izdavačima ovdje nije riječ). Iako je pravomoćno osuđeni ubojica u jednom, a još nepravomoćno u dva slučaja, on ima pravo i na komunikaciju, sa svojim advokatima i porodicom, pa čak – po dozvoli predsjednice vijeća – i na izvanredne posjete drugih članova obitelji ili bliskih ljudi.

I sa braniteljima i sa članovima porodice optuženici i osuđenici imaju pravo slobodnog razgovora. Naime, razgovori se nadziru isključivo vizualno, ne i slušanjem razgovora, a razgovori s advokatima imaju još veći stupanj zaštite, kao i mogućnost razmjene papira i prepiski koje – u smislu omogućavanja pripremanja obrane – nitko ne kontrolira. Čak i kad bi postojale sumnje da netko od branitelja pokušava napraviti nešto „ispod žita“, advokatski posao pruža zaštitu, privilegiju odnosa advokat-branjenik, koju nitko – niti sud, niti državni organi poput policije, niti bilo tko drugi – nema pravo ograničiti. Na meti nadležnih tek je ostala prepiska optuženog ili osuđenog, kao i pošiljke (i posjetioci, koje se pretresa pri dolasku i odlasku), kako bi se spriječilo unošenje nedozvoljenih predmeta, poput oružja, droge ili mobilnih telefona, ili njihovo iznošenje.

Prema izvještaju Centralnog zatvora koji je dostavljen predsjednici sudskog vijeća Nati Mesarević početkom tjedna, ništa neuobičajenog nije bilo s Ulemekovim posjetama, već se sve zbivalo u skladu s odobrenjem: posjećivali su ga branioci i porodica, te liječnik u nekoliko navrata, a nije ustanovljeno – proizlazi iz izvještaja – niti da je Ulemek kod sebe imao laptop ili mobilni telefon, te i dalje nije jasno kako je „400 odgovora na 400 pitanja“ dospjelo do javnosti. Uprava za izvršenje zavodskih sankcija izvijestila je sud da nema indicija da su zaposleni u Centralnom zatvoru u Beogradu, na bilo koji način, učestvovali u objavljivanju intervjua.

„Utvrđeno je da su pritvorenog Milorada Ulemeka posećivala isključivo lica po odobrenju predsednika postupajućeg veća, a da su zaposleni u Okružnom zatvoru u Beogradu, prilikom realizovanja ovih poseta, u svemu postupali u skladu sa svojom ovlašćenjima“, navodi se u izvještaju.

Mogućnosti je više, od one da je netko od posjetilaca (čitaj: advokata) iznio intervju iz Centralnog zatvora, do toga da Ulemek ipak, usprkos zabrani, ima mobilni telefon i da je „megaintervju“ napravljen telefonom, te posljednja, da tzv. intervju uopće nije autentičan, već da ga je netko drugi napisao, uz naknadno odobrenje Ulemekovo ili bez njega.

Niti jednu od verzija – a svaka ima svoje zagovornike – nije ni potvrdio niti opovrgao Ulemekov advokat Slobodan Milivojević: „Kao njegov branilac ne moram ništa da kažem i neću ništa da kažem. Pa neka oni koji vode postupke utvrde i dokažu da nije, nemam ništa protiv“, izjavio je ovog ponedjeljka „Danasu“.

Ulemekov advokat zna da, kako god bio realiziran „megaintervju“, nadležni mogu njemu i drugima bliskima njegovom branjeniku tek da „pljunu pod prozor“. Priča o „400 odgovora na 400 pitanja“ stvar je mnogo šira i težište nije u Centralnom zatvoru, već na društvu u cjelini.

NOVI PRILOZI: Prije neka dva mjeseca (broj od 21–22. jula), naime, u štampanoj stvari zvanoj „Pravda“, objavljen je intervju sa Zvezdanom Jovanovićem, Ulemekovim sudrugom iz predmeta atentata na premijera Đinđića. Jovanović, osuđen nepravomoćno kao i Ulemek na 40 godina zatvora, predstavljen je kao „visoki oficir elitne Jedinice za specijalne operacije“, u tom intervjuu kaže: „Naravno da pravda pobeđuje. Pa sve da i Boris Tadić sa svom onom bulumentom, što domaćom, što stranom, zajedno sa Čedom, Prijićem, Natom, Dičićkom i svedocima saradnicima, zaigraju Kozaračko kolo ispred suda.“ Povodom objavljivanja tog intervjua oglasili su se tek rijetki i nitko se nije zapitao otkud tih desetak odgovora nepravomoćno osuđenog ubojice na isto toliko pitanja u novinama.

No, bio je to početak ljeta, u kojem su se ionako tek slagale kadrovske kockice i pregovaralo o koječemu, a presudu je Nata Mesarević tek počela pisati. Sredina septembra je ipak nešto drugo, jer uz uobičajeno jesenje zagrijavanje u političkom životu, nastavljena su suđenja u Specijalnom sudu u Beogradu, pa i ono kriminalnom Zemunskom klanu, koje se baš lijepo uklopilo uz „400 odgovora na 400 pitanja“ Ulemeka Legije. Svoju je obranu, naime, danima iznosio Aleksandar Simović, najmanje pričajući o seriji ubojstava, otmica i terorističkih-bombaških napada za koju je optužen.

Simović je, naime, uhapšen u novembru prošle godine, te je „stigao“ taman na vrijeme da se pridruži suoptuženima na optuženičkoj klupi za ubojstvo premijera Đinđića. Njemu je sudsko vijeće „dodijelilo“ 35 godina zatvora u tom postupku, u kojem se baš i nije istakao u iznošenju obrane. Mucavo odbijanje krivnje od prije nekoliko mjeseci je, međutim, u ovom drugom postupku zamijenila uglavnom politička tirada: usprkos tome što i on, kao i Ulemek i Jovanović ranije, tvrde da baš taj trenutak kad mogu reći sve što hoće i braniti se na način koji smatraju najprimjereniji „nije vrijeme“ da kažu sve što znaju, iako je krivnja negdje drugdje. Zato je Simović – kojega se sumnjiči i za brutalno ubojstvo jednog od svjedoka-saradnika u postupcima u kojima je osumnjičen, Zorana Vukojevića Vuka, likvidiranog u ljeto 2006. godine – u svojoj obrani uglavnom „čedabebio“, nabrajao silne političare koji su navodno pripadnici kriminalnog podzemlja i koji su se provodili u čuvenoj Šilerovoj ulici u Zemunu (te su ovjekovječeni kamerom, jedino što snimaka nigdje nema), pa je čak optužio i samog ubijenog premijera da je, zajedno s Miloradom Dodikom i Borislavom Mikelićem švercao cigarete, da o silnim milijunima evra koje je notorni kriminalac Dušan Spasojević davao političarima i ne govorimo.

Među upućenima prevladava uvjerenje da „obranu“ Aleksandra Simovića usmjerava direktno prvooptuženi (i u tom slučaju, kako rekosmo) Milorad Ulemek Legija, upravo ne bi li ishodovao neku šansu za sebe u perspektivi, uz pomoć izvanrednog pravnog lijeka, spomenutog zahtjeva za zaštitu zakonitosti, ali i zbog toga da u mutnu vodu koju on i njegovi uporno proizvode padne još koji kamen smutnje, koji će u javnosti unijeti dodatnu pometnju sve do trenutka kad presuda za ubojstvo premijera izađe iz ruku Nate Mesarević.