Bez brige, neću o ovima što nas dijele na „naše“ i „njihove“, koji bi da nam skidaju glave ako ne uključimo cenzuru prije stavljanja jezika u pogon! Iako, ta riječ – naši, dakle – u upotrebi je u mojoj glavi i okolini praktično oduvijek.
Kad sam s roditeljima dolazila kod bake i djeda – maminih, za tatine to određenje nije vrijedilo; baba Ruskinja je bila vještica, a djed je bio moj – djed Dušan je uvijek rekao: „A, evo i naših.“ S druge strane, taj izraz je u mojoj roditeljskoj kući bio rezerviran tek za bakinu rodbinu iz slovenskog Krškog, sve ostale rođake smo zvali po imenima. Znalo se ponekad dodati i „naši Slovenci“, ali ta etnička oznaka je rijetko bilo korištena.
Podrazumijevalo se da su baš oni ti naši, iako su naši bili i oni iz Pule i iz Gračanice i iz Tuzle, čak i Ljubljane ili Frankfurta, gdje li su se već skrasili u svojim seobama.
Tada bezazlena oznaka po kojoj smo mi kod maminih bili „naši“, a po kojoj su tek bakini kod nas bili isto to, dosta je kasno kod mene poprimila i drugi oblik. Jest da sam krajem osamdesetih godina, kao i svi ostali, slušala o blesavim podjelama na „nas“ i „njih“, „naše“ i „vaše“, ali to je sve do jednom bilo tek u javnoj sferi.
No, desilo se – jer ne bira pamet, nego srce, što bi rekao pjesnik – da je valjalo otići upoznati buduću (pokazalo se, privremenu) tazbinu. Mjesto: Imotski, čudnovat grad čije ljude bije glas da su „tvrdi Hrvati“, usprkos tome što su od tamo i Tin Ujević i u smutnim vremenima časni Stipe Šuvar i moj drug Hrvoje Zovko, na primjer. E, tad sam prvi puta i lično bila suočena s pitanjem: „A je li, jesi ti naša ili njihova?“ Prvo sam rekla, kao onomad Zlob, da ne čujem dobro, onda mi je – kao što bi to rekao Viktor Ivančić – nastupilo tupilo od nekuženja, sve dok nije uslijedio prevod. Pitalo me jesam li Hrvatica ili Srpkinja, naime, na što je otac Živko ispalio: „Ćuti, Kose!“, da bi nakon objašnjenja da sam ja valjda neka Ruskinja (ostalu „nečistu“ krv sam zanemarila) slušala tiradu o tome da su Rusi sjajni ljudi, čudo prirode, maltene braća rođena…
Iako se ispostavilo da su i Kose i Živko i „njihovi“ sjajni, pristojni i topli ljudi (iskreno sam bila tužna kad su umrli), to pitanje jesam li „naša ili njihova“ bilo mi je u glavi svaki puta – a toga je bilo i ima onoliko – kad se razni počnu prepucavati i brojati krvna zrnca.
Onda se, pak, desilo da smo negdje početkom dvehiljaditih Čovjek mog života (Beograđanin) i ja došli u redovno vizitiranje mog rodnog Zagreba. Krenem ja, tako, do obližnjeg dućana po neophodne sitnice poput kruha i mlijeka, kad u kafiću uz pivo sjede moja dva susjeda. Hoćeš sjesti malo, pitaju, neću, hvala, tek s puta, hoću kući, čeka me Čovjek mog života… Treba reći da je Dado moj susjed sa kata, a da je ovaj drugi Rom iz prizemlja kojem smo, na užas nekih susjeda koji su sebe vidjeli kao prave i čiste Purgere (kajgod!), nakon smrti oca Dado i ja jedini svjedočili da je doista tamo živio i da mu je žena (Hrvatica, inače, ako je važno) sa njihova tri preslatka mala djevojčurka svakoga dana dolazila u taj stan. E sad, nakon nekog vremena zvoni Dado na vrata i vrišti od smijeha. Kaže nam: „Znate što mi je rekao – nije si mogla naći nekog našega, morala si je dovesti muža iz Srbije!“
Ta zbrka s time tko u nečijoj glavi jest naš a tko nije i dalje me, svaki puta kad se sjetim te epizode (a bude to prilično često), tjera na neobuzdani smijeh i sprdnju sa ljudskom glupošću.
Pa mi onda ide nova asocijacija: kad su šestogodišnji blizanci, Ona i On, sa neobičnim imenima iz grčke mitologije (bar za naše prilike, eto ih onoliko istoimenih po svijetu) krenuli u prvi razred jedne zagrebačke osnovne škole, učiteljica ih je prozvala – samo njih dvoje – i pitala jesu li oni „naši“, tj. što su po nacionalnosti? Klinci su ustali iz klupe i uglas rekli: „Mi smo djeca.“
Poslije su tatu, jednog od najboljih prevodilaca sa klasičnih jezika na balkanskom prostoru, pitali jesu li dobro odgovorili. Jeste, djeco, rekao im je, ne bez ponosa i gorčine; pritom, ti su klinci već tada govorili hrvatsko-srpski (materinji i taterinji), njemački (tamo su rođeni) i talijanski jezik (kojega im je majka profesorica). Nikad nisam saznala što je drugarica učiteljica osim hrvatskog glagoljala!
Navikne se čovjek na svakakva čuda i pokore, pa danas kad ja kažem „naši“ mislim na sasvim konkretne ljude koje volim, kojima negdje pripadam ili sam pripadala. Tako kad zvonimo Buletu i Đuri da otvore vrata od kapije, vičemo: „Naši!“, naši su nam i u redakciji i naši „Zagrebači“, i oni koji su se rasuli – kao i mi – okolo naokolo po bijelome svijetu.
A ovi „Naši“, o kojima riječi ovdje nije bilo, naši ni moji bogami nisu, pa neka ih usvoje „njihovi“, ma tko da jesu.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve