Mirjana Kalezić

Mira je bila naša sekretarica, nakon što je bila mnogo-puno-toga: i jedna od direktorica ondašnjeg JAT-a i prodavačica u knjižari i korektorka u „Vremenu“, s nevidljive pozicije s koje je – zahvaljujući Njukinoj pragmatičnosti – postala naša sekretarica.

Ima tome skoro deset godina: svi smo ju počeli obožavati – i mi matoriji i oni mnogo mlađi. Kao zmija noge krila je naše telefonske brojeve, ispitivala motive onih koji su te brojeve htjeli znati, zvala nas kad god je sama bila u nedoumici.

Ako postoji nešto kao duša redakcije, to je bila Mira. Svi smo sebe i bliske odlazili ogovarati kod nje: uvijek smo izašli poraženi; nije voljela ogovaranja, voljela je „Vreme“ i sve nas. Ne samo to, otvorila nam je svoj dom, svoju porodicu, blizanca Mišu i njegovu Branku i brata Peđu, njegovu Lanu i njihove potomke, najbolji cheesecake na svijetu… Nema više ni Lane, niti Peđe, nema ni Mire više, valjda su zajedno negdje među zvijezdama…

Nismo vjerovali da je naša Mira smrtna, jer nas je naučila da je besmrtna. Kad smo prije mjesec dana mi iz redakcije bili kod nje, svoje je rečenice započinjala: „Kad sam još bila živa…“; mi smo se smijali, nimalo ne vjerujući da ona misli na Smrt.

Smijala se onim svojim širokim osmijehom svemu – jedino joj je Radojka Šverko ravna u tom osmijehu – i svojim plavim dubokim i velikim očima, koje do kraja – kad smo ih mi iz redakcije zadnji puta vidjeli – nisu pristajale na Smrt: branila se naša Mira i humorom i time što nas je, ama baš, voljela.

I još što je naša Mira voljela: svoj ruž za usne, nikad bez njega nije otišla nigdje, čak niti na terapiju leukemijski propisanu. I lak za nokte. I crvenkastu boju kose i nakon što joj je kosa opala. I još mnogo stvari.

Stvari koje našim čitaocima ne znače ama baš ništa, niste ju znali.

Nama je Mira osoba nezamjenjiva, ona je davala onaj naizgled nevidljivi doprinos svemu što smo radili i što smo htjeli.

Miro, drugarko naša, plovi među zvijezdama za nas iz „Vremena“, dovijeka i za vrijeme dok si još bila živa.

Za nas jesi i dalje.

I, hajdemo na ono tvoje pivo!