Vladimir Putin i zavera mediokriteta

Ima samo jedna procjena iz moje novinarske karijere na koju sam ponosan. Nije prošlo ni nekoliko nedjelja od kad se pojavio u političkom životu Rusije, u jesen 1999. godine, a ja sam napisao da je Vladimir Putin izuzetan čovjek. Kako sam znao? Po načinu na koji je dočekan u zapadnim medijima. Odmah su se pojavili editorijalisti i eksperti koji su počeli žestoko da ga napadaju – prije nego je išta uradio. Znajući da su ovi ljudi direktno vezani za kreatore zapadne imperijalne politike iz devedesetih godina, procijenio sam da zapadne tajne službe znaju o kome se radi, što će reći da se radi o nekome ko nije kupljen i ko je spreman da se suprotstavi njihovoj politici u Rusiji. Kad su uslijedili čečenski atentati u samoj Moskvi, kojima je cilj bio da spriječe ovu promjenu u Rusiji koja je bila na koljenima, i kada je Putin pokazao da neće ustuknuti, više sumnje nijesam imao.

foto: reuters

Naravno, nijesam znao da se na svjetskoj sceni pojavljuje državnik kakav se rađa jednom u vijeku, ali eto, prepoznao sam prve tonove.

Od tada do danas uživam posmatrajući rad Majstora. Veliki državnik je isto takva tajna kao veliki umjetnik: radi nešto što svak odmah prepoznaje kao izuzetno, ali niko ne razumije kako mu polazi za rukom da uradi to što niko drugi ne može. A kad on to uradi, sve izgleda lako i jednostavno.

I ovo, već u polju mistike: izgleda kao da mu okolnosti idu naruku, kao da ima sreće, voli ga njegovo vrijeme. Jer političari se najviše žale na nepovoljne okolnosti, stalno ih istorija iznenađuje i iznevjerava, oni su upravo smislili nešto vrlo pametno, ali eto, desi se ovo i ono, i ne može se. Sa velikim državnicima je pravilo: istorija ih ne iznenađuje, naprotiv, izgleda kao da oni znaju kuda će ona sjutra proći i čekaju je tačno gdje treba, kao da imaju ugovoren sastanak. Tako da kad posle gledate šta su uradili, čini vam se da je to bilo lako, maltene se samo tako udesilo.

Jeste li primijetili kako Putin sjedi? Raširenih nogu, prav ali opušteno naslonjen, ili malo povijen naprijed, ukrštenih prstiju na krilu, ili sa jednom šakom na butini, kao fokusiran na svoj zamišljeni centar, ponekad se i objesi preko naslona za ruke, kao tinejdžeri koji nikoga ne izazivaju, ali držanjem pokazuju da nikoga i ne zarezuju. Ostavlja utisak mačke: vrlo opušten, ali spreman brzo da se pokrene (poznavaoci azijskih borbenih vještina mi kažu da je to tipično za majstore ovih vještina). Takvih momaka je bilo u socijalističkim predgrađima. Ja sam ih znao u Titogradu. Nijesu mangupi, ali se ne plaše mangupa i mangupi ih poštuju mimo ikoga. Zapadni političari sjede prekrštenih nogu. To je u ovoj civilizaciji poza vladajuće elite. Kinezi sjede skoro sastavljenih koljena, kao žene, to je u njihovoj civilizaciji znak poštovanja i smjernosti. Sve je to nekakva dugo izgrađivana rafiniranost. Formule po kojima se prepoznaje elita. Nijedan političar ne sjedi kao Putin. On sjedi kako je sjedio u dvorištu između zgrada.

Zapadni političari se stalno smiju i gledaju pravo u kameru, svi na isti način. Reklamni agenti i poznavaoci psihologije masa su zaključili da tako ulivaju najviše povjerenja ljudima, djeluju iskreno i optimistički, i svi strani političari ih u tome imitiraju. Gospodarska poza je zarazna. Kinezi se ne smiju nego na licu drže masku osmijeha, kod njih je to obavezan znak dobronamjernosti, oni ne pokušavaju da budu spontani. Jedino se Putin nikad ne smije, osim što se osmjehne kad se pozdravlja sa ljudima – i pojavi mu se neki djetinjast izraz na licu – ili kad je nešto stvarno duhovito. Nema imidža, nijesu ga obradili reklamni agenti. Prosta duša slovenska.

Jedan francuski diplomata kaže za njega: „Ili je veoma prijateljski, ili veoma tvrd, ali nikad nije mlak.“ Bog ispljuvava mlake.

On ne izigrava nikoga drugoga osim sebe i ne ponaša se po kodovima civilizacija. Sjedi kako mu je prirodno, koncentrisan na ono što se dešava oko njega, običan čovjek među ljudima. Djeluje zabrinuto i zamišljeno. Kažu da ne skriva pesimizam, ni kad je riječ o svijetu ni o Rusiji. Ali ne dâ rđi na sebe. Trudi se, uprkos sudbini. I De Gol je bio pesimista. Kad su ga pred kraj života pitali koje mu je najvažnije iskustvo vlasti, odgovorio je: nemoć, ništa se ne može uraditi.

Ovo možda ima veze sa džudom. Odavno je neko napisao da Putin vodi politiku po pravilima džudoa i cio svijet sad zna šta je tajna toga sporta: džudista je uvijek u defanzivi, čeka napad protivnika, pa kad ovaj napadne koristi njegov zalet i gubitak ravnoteže da ga baci na patos. Zato nikad nije „kriv“, jer nikad nije „počeo“. Pobjeđuje energijom protivnika. Istina je da ima nešto od ovoga u Putinovoj politici. Ne napada, nikad ne upada u klopke, ali se drži tako stabilno kao da je stalno spreman da iskoristi priliku ako se pruži. U zapadnim medijima se povodom Putina sad stalno upotrebljava američki izraz za nekoga ko je pokazao slabost, posumnjao u sebe: je li trepnuo? Kako neko sretne Putina, svi ga skole istim pitanjem: je li trepnuo? Ima se utisak da cijela zapadna elita živi za trenutak kad će konačno Putin trepnuti.

Ja mislim da neće.

Po čemu je neko veliki državnik? Ma koliko bilo čudno, filozofi, istoričari, a još manje političari, na to pitanje nemaju odgovora. I tu se obično priziva poređenje sa velikim umjetnicima: imaju nekog demona u sebi, tj. nešto što ni oni ne znaju šta je. Podjednako su rijetki, jedni i drugi. Poznavaoci skoro jednoglasno smatraju Bizmarka najvećim državnikom modernog vremena. Uglavnom se slažu i da je De Gol najveći državnik dvadesetog vijeka. Već po ovome što je do sada uradio (i kako je uradio) izvjesno je da je Putin dominantna politička

figura dvadeset prvog vijeka. (Ponekad se u ovom kontekstu pominju i Lenjin, Mao Ce Tung ili Gandi, ali oni su svi nešto drugo, i više i manje nego državnici: ideolozi, revolucionari, skoro vjerske vođe. Možda se prije u kategoriju velikih državnika može uključiti Deng, kineski državnik koji je prije tridesetak godina postavio Kinu na ovaj kolosijek zahvaljujući kojem je već postala vodeća svjetska sila.)

Najvažnije u talentu velikog državnika je njegovo osjećanje za realnost, za ono što je realno u istoriji. I vezano za to: lakoća sa kojom odvaja iluzije od onoga što je realno; prolazno od trajnog. Drugim riječima, obični smrtnici stalno trče za iluzijama, ne mogu da odvoje važno od sporednog, želje i ambicije ih vode u svim pravcima, a državnik, zagledajući se u istoriju, na neki misteriozan način zna šta je realno, a šta nije. Opet kao veliki umjetnici, koji posjeduju ukus da lako odvoje kič, ili imitaciju, od djela koje je „pravo“.

Ali šta to znači? Realno? Prava stvar? Lažna stvar? Ovo se ne može objasniti racionalno. Da može, onda bi se posao velikog državnika mogao naučiti, a ne bismo morali čekati da se on rodi kad se uklope božja milost i raspored planeta.

Nešto se može nagovijestiti, iako se ne može objasniti. U istoriji, u ovom životu koji svi živimo, djeluje bezbroj raznih sila. One djeluju kroz pojedince i grupe, hrane se njihovim osjećanjima, ambicijama, željama, temelje se na njihovoj fizičkoj i psihičkoj energiji, na tradicijama, običajima, idejama, religijama, na ludilu i razumnim analizama, na planovima i na slučajnostima, i u tom fantastičnom vrtlogu sve se sudara i potire, sklapaju se savezništva i spremaju izdaje, a svaka sila, i mala i velika, gura u svom pravcu iz sve snage, hoće da postane „realna“, da se pojavi i održi u svijetu. Kako bi rekao najveći istoričar i otac političke misli, Tukidid: svi uvijek idu do kraja svojih mogućnosti.

Veliki državnik je neko ko u ovom vrtlogu istorije šestim čulom osjeća koje su sile realne, tj. koje će se održati i koje će uobličiti budućnost, a koje su osuđene da ostanu iluzije, čak i ako trenutno izgledaju svemoćne. Ali to osjećaju, možda još bolje, i veliki umjetnici. Razilaze se tek u akciji: umjetnik dočarava ono što je trajno, čak i ako je odvratno, u epohi, ili pejzažu, ili čovjeku, i pokazuje ga ljudima kao neku vrstu znaka na putu koji vodi u život, ili u smrt. Državnik okuplja svoje društvo, mijenja ga ili čak lomi, da bi ga poveo putem na kome će ga istorija nositi u dobrom pravcu, tamo gdje je budućnost otvorena, gdje će to društvo dobro živjeti i moći da izrazi ono što nosi u sebi.

Zato se velikim državnicima, kao sad Putinu, dešava da izgleda kao da im okolnosti idu naruku i kao da su srećne ruke. Nije Putin srećne ruke, nego zna gdje treba stati da bi mu talas istorije dao zamah. Možda još više osjeća nego što zna. I umije da uradi šta treba. Jer ako čovjek ne umije da odradi svoj dio, ne pomaže mu ni božja milost.

Po jednoj staroj kineskoj definiciji, politika je umjetnost da se odaberu pravo mjesto i pravi trenutak za akciju. I to, na uvijen način, znači isto: umjetnost da se uđe u realnost. Jer, u principu, sve što hoćete da uradite u životu može biti urađeno ako umijete da odaberete pravi trenutak i pravo mjesto. Onda se kaže: pošto je to nemoguće, neki ljudi prosto imaju ludu sreću, slučajno nešto rade pa se to poklopi sa okolnostima. To je tačno, ne može se odrediti pravi trenutak i pravo mjesto da se nešto uradi, jer ljudski mozak, iako najfantastičniji mehanizam koji postoji, nije toliko moćan da pogodi kad su okolnosti idealne da se nešto uradi. Utoliko prije što se u istoriji – za razliku od umjetnosti, i zato je posao velikog državnika možda najveća od svih umjetnosti – pravi trenutak se ne ponavlja, uvijek je „sad ili nikad“, ne možete sve prefarbati pa sjutra iznova početi sliku. Ako „trepnete“ kad treba djelovati, gotovo je, nijeste dorasli, nema popravnog. Ako probate silom da uđete u nju kad vrijeme nije, sve je uzalud, makar bili najpametniji i najhrabriji čovjek na zemlji.

Čekajući pravi trenutak i pravo mjesto, možete se pripremati. Što veliki državnik i radi: sprema i sebe i svoje društvo da budu u najboljoj formi kad bude trebalo. Strpljenje je njihova najveća vrlina. Pomalo kao vrhunski sportisti, s tim naravno što život nije sport, pa državnik ne zna kad će trenutak doći ni šta će baš tada trebati uraditi, još manje po kakvim će pravilima drugi učesnici igrati.

De Gol je bio velikan bez djela dostojnog njega. Niko kao on nije osjećao realnost „hladnog rata“. Niko, ali baš nijedan mislilac, nije shvatio tako nepogrešivo kao De Gol suštinu Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država, njihovog odnosa snaga kad se svijet vrtio oko njih.

Svi su u De Golu vidjeli velikana, ali romantičnog, nešto kao zanesenjaka koji iz ličnih razloga ne voli Ameriku, a sa druge strane potcjenjuje opasnost od komunizma i Sovjetskog Saveza. Naravno, svi su drugi bili zanesenjaci, a samo je De Gol bio u srcu istorijske realnosti. On je dakle govorio ovako: Sovjetski Savez nije ni opasnost ni sila, komunizam je prolazna stvar (znači iluzija), realna je samo Rusija i ruski narod, sa njim treba da održavamo odnose kao uvijek, čekajući da se okolnosti promijene; a najveća opasnost za čovječanstvo je neuporediva američka moć koja ne osjeća nikakve granice, i moderni liberalni sistem koji može da uništi civilizaciju. Tako je mogao sebi dozvoliti da kaže ono što je bukvalno zvučalo kao ludilo i što su svi otpisivali na De Golove „mušice“: da je Kina možda poslednja nada čovječanstva. Reći to šezdesetih godina, u vrijeme Mao Ce Tunga i kineske kulturne revolucije, mogao je samo neko ko se bavi gatanjem ili prizivanjem duhova. Ili genije.

Pedeset godina kasnije to je banalnost. To je primjer velikog državnika na djelu: osjećanje za duboku realnost, odbacivanje iluzija iako u tom času svi u njih vjeruju, jer on posjeduje hrabrost da slijedi svoj unutrašnji glas koji mu govori gdje je istina. Zato se ponašao kao da su Sovjetski Savez i Kina već ono što će postati nekoliko decenija kasnije.

Sve je uradio kao veliki državnik, ali nije mogao da promijeni okolnosti hladnog rata. Izveo je Francusku iz NATO-a, razvio odnose sa Moskvom i Pekingom, pozvao Njemačku da mu se pridruži i da naprave od Evrope veliku samostalnu silu „od Atlantika do Urala“, ali niko nije mogao da ga prati. Tada je rekao: nema ništa od Evrope, ostaće samo tržište.

Putin je njegov jedini naslednik. Ali ne zato što bi ga imitirao – to se u politici odmah vidi, jer imitatoru fali snaga da ostvari ideje koje je preuzeo od drugih – nego zato što su na istom nivou realnosti, ne mogu se razminuti, moraju se sresti. I naravno prepoznati. De Gol i Putin stoje na istoj tački. Ista im je vizija Evrope, isti pesimizam u odnosu na potrošačko društvo i njegove bezvrijedne vrijednosti, u odnosu na slabosti ljudi pred izazovima koji ih čekaju.

Ova posebna veza sa realnošću čini da veliki državnici liče u nekim crtama koje izgledaju isključivo lične.

Govore uvijek na sličan način. Tj., uvijek govore o realnosti. Zna se da političari vole prazne fraze, laži, laskanje, jednom riječju nepodnošljivi su i kad ćute, a pogotovo kad govore. I pravdaju se svojim poslom: to, navodno, traži politika.

To traži sramotna politika, politika klovnova i halapljivih bonvivana i lopova, a ne politika državnika. Naprotiv, veliki državnici nikad ne lažu, oni više nego iko govore o „tvrdoj“ realnosti. Svaku Putinovu izjavu, intervju, konferenciju za štampu, treba čitati pomno. Nigdje drugo danas ne možete naučiti o svijetu toliko kao slušajući Putina. Ako se vratite na De Golove govore od prije šezdeset godina, i dalje je isti šok: svaka riječ stoji, nema muljanja, nema foliranja, sve je jasno i stvarno, čvrsto ukorijenjeno u realnosti. Putin nikad ne frazira, uvijek je jednostavan i direktan, stoji iza svake riječi.

Zato slušaocima, koji su navikli na diplomatsko uvijanje, govor pravih državnika često zvuči nepristojno, sirovo, skoro prostački. Istovremeno, takav govor ljude privlači, jer osjećaju prisustvo istine, ali ih i plaši: ovdje se otkriva nešto suviše živo, ovo remeti uobičajeni tok stvari, ovo svakako dovodi u pitanje karijere mediokriteta i privilegije elite.

Tako govori Putin. Tako je govorio De Gol, iako je on odrastao u ceremonijama elite. I u njegovom držanju, kao i u riječima, bilo je nečeg napetog i prostačkog, skoro prijetećeg – onako povijen naprijed kad sjedi, a kad stoji prav i dignute glave, sa cigaretom koja mu visi između usana. Bizmark je takođe tako govorio, kažu da je na diplomatskim susretima psovao kao kočijaš.

Putina je uživanje slušati. Bez ikakvih bilježaka, smišljenih formula i savjetnika, može satima da razgovara sa stotinama poznavalaca politike i Rusije iz cijelog svijeta, koncentrisan i precizan, i uvijek dobronamjeran.

Jer i to je čudo: veliki državnici su uvijek dobronamjerni i moralni. Možda zato što znaju kakve opasnosti čekaju ljude, pa ih žale. Oni mogu da urade nešto surovo, da bi spasili društvo, kao na primjer Deng u Pekingu u vrijeme pobune na Trgu Tjenanmen, ali Deng je ne samo u pravu politički, nego je i duboko moralan kad silom smiri pobunu: da je tada dozvolio da se Kina destabilizuje, prošla bi kao Rusija u vrijeme Jeljcina, a ovako… U tome se vidi državnik: mora se na strašnom mjestu postojati; mora se braniti država mimo trenutnih moda i pritiska javnog mnjenja.

Svi uvijek imaju jako osjećanje časti. Ili zato što su svjesni svoje izuzetnosti, ili zato što se njihova čast poistovjećuje sa čašću naroda, države. Zato ni u najvećim sukobima nijesu „sitne duše“. Poštuju ljude i kad su jadni, ljudi su materijal njihovog djela.

Moralni su upravo zato što su realni. Put iluzija, koji je put lakoće, samozavaravanja i laskanja, neizostavno, na dužu stazu, vodi u velike tragedije. I oni naravno znaju, kao svaki pripravnik vlasti, da je laž važno sredstvo u politici. Ali oni znaju i nešto dublje: da su vrlo rijetke situacije kad je laž zaista korisna, i da je korist od laži najčešće kratkotrajna, a šteta može da bude trajna. Postoji kod velikih državnika još nešto što imaju i veliki umjetnici, čak i kad su neshvaćeni: suviše su ponosni da bi lagali, imaju veliko samopoštovanje, laganje je ponižavanje, kao da čovjek nema snage da podnese istinu; uvijek više vole ono što jeste, nego ono što nije.

Ova vrsta moralne snage njima dolazi od suštinske crte – i najteže za shvatiti – koja prati svakog velikog državnika: oni se poistovjećuju sa kolektivnom sviješću naroda kojoj žrtvuju svoju individualnu svijest. To duboko i potpuno iskreno poricanje ličnih želja i ambicija u ime vitalnih potreba kolektivne svijesti njima daje osjećanje slobode i prava da rade ono što se obični smrtnici ne usuđuju. Oni su već sebe žrtvovali. De Gol je otvoreno govorio, čak ponekad žaleći što mora da nosi takav teret koji ga sprečava da ima lični život: on inkarnira Francusku. Isto je i sa Putinom. (Kad su ga pitali da li bi Rusija mogla bez njega da preživi, on je odgovorio: „Rusija bi mogla bez mene, ali ja sigurno ne bih bez Rusije.“) Isto je bilo i sa Bizmarkom, čak i sa Julijem Cezarem.

Ovo poistovjećivanje sa kolektivnom sviješću čini da se između velikih državnika i „naroda“ uvijek uspostavlja jaka, misteriozna veza. Nije u pitanju uobičajeni zanos masa „vođama“, nego istinsko prepoznavanje duboke duhovne veze. I to je karakteristika velikih državnika: oni nikad ne predstavljaju interese elite (čak ni intelektualne), nego narod skoro u mističnom smislu: neku nepromjenljivu cjelinu koja, sa svojim običajima i tradicijama, traje kroz beskrajno vrijeme. Elita ih po pravilu mrzi, ali im je poslušna, što zbog straha od naroda, što zato što vidi da veliki državnik uspostavlja, uvijek, stabilnost i mir. Državnici, sa svoje strane, preziru elitu kojoj formalno pripadaju, ali je tolerišu – zato što nikad nijesu revolucionari.

Revolucionari mogu biti izuzetne ličnosti, ali onda su više ideolozi, vizionari, skoro proroci.

foto: reuters

Državnik je bukvalno ono što ta riječ kazuje: „čovjek-država“. On hoće red i mir. To je jedino realno, ostali ideali su ptice na grani. Država je jedina zaštita narodu od oluja istorije, a sa druge strane to je uslov i sredstvo – bar u dosadašnjoj istoriji – za očuvanje mira, razvoj privrede, njegovanje tradicija, i za duhovno stvaralaštvo. Svaki od njih može reći ono što je rekao njihov najveći učitelj, Makijaveli: „Volim svoju domovinu više nego sebe.“

U ovome je jedna od bitnih razlika između političara i državnika: političari su poslušni vladajućoj eliti i stavljaju državu u funkciju svojih interesa i interesa elite; državnici, obratno, uvijek stavljaju sebe u funkciju države i preziru elitu upravo zato što znaju da ona državu zloupotrebljava. A narod, bar ponekad, hoće da se žrtvuje za državu. Zato i narod, uvijek i svuda, mrzi političare i – zbog njih – samu umjetnost politike. Ali zato bezrezervno voli „svoje“ državnike i prašta im sve slabosti, ako ih imaju, čak i surovosti ili zločine. Državnici rijetko imaju velike karakterne slabosti, ali mogu biti ženskaroši, ili skloni alkoholu, ili laki na pare. Ali kod njih to nije isto kao kod mangupa. Kod njih narod prepoznaje da su oni prije svega žrtvovali sebe za državu i društvo, i slabosti, ako ih imaju, onda nijesu slika njihove nemoralnosti, nego nešto što im je potrebno da bi izdržali izazove sa kojima se suočavaju. Moralni instinkt naroda je u ovim slučajevima vrlo precizan: taj državnik, koji za nas obavlja istorijski posao, može da uzima i traži šta god hoće, i pare i provode (u stvari, svi mu nude šta god hoće), može da bude i surov, to ne umanjuje ni njegovu državničku ni moralnu veličinu: za njega su kriterijumi drukčiji. Običnim političarima su grehovi neoprostivi zato što su oni to, i samo to. A „to“ je svakome odvratno.

Zato što predstavljaju kolektivnu svijest, veliki državnici su uvijek konzervativni. U politici, običajima i kulturi. Ali nikad nijesu uskoga duha, jer ne brane ni svoje interese ni interese elite. Iako je za njih stabilnost države prva vrijednost, znaju da se uspjeh države, kao i vitalnost naroda, na kraju krajeva, mjere u kulturi. Ako duhovna veličina ne prati snagu države, oni znaju bolje nego iko da ta država nema budućnost. Zato je De Gol bio toliki pesimista, iako je vladao Francuskom u vrijeme ekonomskog buma. (Kad ga je Alber Kami pitao: „Šta jedan pisac danas može da uradi za svoju zemlju?“, De Gol je odgovorio: „Da napiše veliku knjigu.“) Zato je i Putin pesimista. Ti ljudi se ne zavaravaju. Zato znaju još bolje od drugih ono što znaju svi srednjoškolci, da je problem modernih vremena „obeznačavanje“ ljudi, razaranje njihove psihe, kolektivne i individualne, tradicija i karaktera, i da bez duhovne obnove ništa ne znače ni jake države ni ekonomski uspjesi. De Gol je negdje rekao: „Jedina bitka koja još vrijedi borbe je ona za čovjeka.“ Može se reći da je ovo moto Putinove politike.

Kad je došao na vlast, suočen sa „Herkulovim radovima“ u zemlji koja odumire, išao je ovim redom: centralizacija i stabilizacija države (onoga što je od nje tada ostalo), uspostavljanje političke vlasti nad ekonomijom (borba protiv oligarha), obnova vitalnih državnih institucija, stabilizacija neposrednog susjedstva Rusije (Evroazijska carinska unija), uspostavljanje strateškog partnerstva sa Evropskom unijom (čime Evropa i Rusija postaju centar globalizovanog svijeta) i preuređenje svjetskog poretka na pravednijim i trajno stabilnim osnovama (osnivanje BRIKS-a). Ali u svemu slijedi jednu ideju vodilju (i inkarnira je svojim ponašanjem): borba za dostojanstvo čovjeka. Putin podiže poniženo stvorenje. Možda je zbog ovoga uspio u skoro nadljudskim izazovima? To je razlog što ga Rusi toliko vole. Što ga obični ljudi svuda vole. Dvanaest godina posle njegovog dolaska na vlast desila se u Rusiji i ključna promjena: Rusija je postala zemlja pozitivnog nataliteta. Kao da im je vratio želju za životom.

Nerazumljivo je, za mene bar, i ovo: veliki državnici su odmah veliki, čim stupe na javnu scenu. Kod njih nema perioda učenja. Kad stupe na dužnost, ima se utisak da je država za njih bila spremna, samo je njih čekala. A opet, dok ne stupe na tu dužnost, za koju su pozvani, po pravilu su neuspješni ljudi, lutaju lijevo-desno, ne znaju šta da rade, često ih njihova sredina vidi kao ljude koji su već promašili život. Putin tavori u malim državnim službama, imate utisak da iz nekog ugla nijemo posmatra kako njegovu Rusiju rasprodaju mangupi devedesetih godina. Takvi „gubitnici“ i „bezveznjaci“ su bili i De Gol (vojno lice u miru i već na zalasku karijere kad je izbio Drugi svjetski rat), i Bizmark i Cezar, prije nego što ih je tajna ruka postavila na pravi put. A onda, smjesta neuporedivi. Kao da su do tada živjeli maskirani.

Čudno je da gotovo nikad nijesu intelektualci. Oni misle u izrazima neke sirove mudrosti. One mudrosti koja se zasniva na iskustvu egzistencijalnih borbi, borbi u kojima se ljudi otkrivaju do kraja, na preuzimanju teških rizika, od kojih ljudi po pravilu bježe. To su oni ljudi koji s pravom mogu na kraju da kažu: „Upoznao sam ljude, takvi su i takvi…“

Posledica ove vrste mudrosti jeste da su ovi ljudi jako usamljeni. I na vlasti i kad odu sa vlasti. Stekli su znanje sa kojim nije lako živjeti: upoznali su ljude takve kakvi su. A istovremeno: život su im posvetili. I tu poštuju zakon realnosti: drugih ljudi nema, samo ovakvih.

Zbog toga iz ovih ljudi zrači neka posebna vrsta šarma. Ništa manjkavo, sitničavo, naprotiv: snaga karaktera i duševna širina. Iako su čvrsto privrženi svojoj državi i svome narodu – jer je to realnost koju im je sudbina dodijelila – tako da ih često i površno kritičari zovu nacionalistima, njih vole svi narodi. Prava je misterija kako su širom svijeta narodi voljeli De Gola, ili kako danas vole Putina, iako su i jedan i drugi u sukobu sa vladajućim modama i silama, i žrtve zvanične propagande (nijedan čovjek u ovoj generaciji nije tako podmuklo napadan, ogovaran, vrijeđan, kao Putin). Može li se iz ovoga izvesti zaključak vrlo povoljan za ljudski rod: da ljudi, na kraju krajeva, bezrezervno slave „pravog“ čovjeka, hrabrog i širokogrudog, ma kome narodu pripadao? Može se odgovoriti i da slave svakoga klovna koga im podmetne reklamna mašina. Ali upravo u tome i jeste stvar: ove ljude ne podržava reklamna mašina, niti oni skrivaju svoj prezir prema modama. Oni u istoriji stoje onakvi kakvi jesu. To je, opet, pitanje časti.

U Putinovom slučaju dešava se danas nešto posebno, što nije važilo ni za jednog državnika do sada (ali ne njegovom zaslugom, nego kao posledica epohalnih promjena). On je vjerovatno prvi, u bukvalnom smislu, svjetski državnik. Prvi veliki državnik u vremenu globalizacije. I drugi državnici su imali svjetsku viziju, ali je Putin prvi koji ostvaruje tu viziju: mora da vodi ne samo politiku svoje države, nego donekle i politiku drugih država. Mora i predstavnicima drugih država da savjetuje šta je najbolje za njihove države, prosto zato što je svijet postao tako povezana mreža, da je svakoj državi, da bi ostvarila ono što je za nju dobro, potrebno da istovremeno i druge države vode najbolju politiku za sebe. To je ono što američka, i uopšte zapadna elita nije shvatila na kraju hladnog rata: u ovakvom procesu globalizacije imperijalizam postaje nemoguć. Za njih, iako su sami pokrenuli proces globalizacije, taj proces nije značio ništa drugo do pravljenje još jedne – svjetske – zapadne imperije. U prvoj kolonizaciji, narodi svijeta su se prostirali pred bijelim osvajačima kao pred bogovima, nijesu znali šta ovi traže; sad su sve životinje u džungli shvatile da se u ovom sistemu svak bije za svoje interese, niko nikome neće da služi. Uzalud bombardovanja neposlušnih: neće se pokoriti. Samo raste haos. Tako se Zapad za samo nekoliko godina našao u potpunom raskoraku, zatim i u sukobu, sa ostatkom čovječanstva. Putin stoji na čelu toga ostatka. U tome je možda suština njihovog sukoba.

To je ono što je Putin shvatio prije drugih: moraju se poštovati interesi svih da bi izbjegli haos, u ovakvom svijetu ne pomaže mnogo što si jači. Svi ratovi koje vodi Zapad po svijetu su neuspješni. Putin kaže: „Zapad ratuje protiv posledica sopstvene politike“ (prvo stvara teroriste, pa ih hvata). Zato predlaže preuređenje svjetskog poretka u pravcu uvažavanja interesa, ako ne svih država, ono bar svih važnih. Iz Vašingtona gledano, to izgleda kao antiamerički scenario, ali to je samo zato što je Vašington na kraju hladnog rata prihvatio viziju svijeta kao svoje imperije, i sad tu viziju ne može da napusti bez osjećanja da mu neko oduzima ono što je već uknjižio kao svoje. To je porodilo varku da bi sve opet bilo kako treba samo kad bi se otarasili Putina. Putin je samo shvatio tok događaja. On tim tokom ne upravlja.

Pa, hoće li Putin uspjeti da promijeni svijet? On je već uspio, u smislu da će ga istorija, kao i De Gola, smjestiti na veliko mjesto koje zaslužuje. Ali, neće uspjeti da „spasi“ svijet od sila raspadanja koje sad upravljaju njime. To je od njega jače, kao što je bilo jače od De Gola. Putin je suočen sa zavjerom moćnih mediokriteta. Veliki državnik tu bitku dobija tek posle smrti. Nemoguće je dobiti za života.

Veliki državnik postane dio istorije i njegov uticaj u njoj dugo traje. Čas izgleda kao da ništa nije uspio, kao da je sve bilo uzaludno, čas kao da mu se istorija konačno pokorila. Putin je, između ostalog, trijumf De Golovog nasleđa. Opet će i jednog i drugog savladati inercija raspadanja. I opet će njihov primjer nekoga privući.

foto: reuters

Nema novinara, pa čak sve češće ni običnog čovjeka koga ne zanima posebno politika, koji ne zna da velike zapadne države nikad nijesu imale ovako nesposobnu elitu. Kad god se povede razgovor o ovim temama, u nekom trenutku se čuje fraza: „Šta bolje možeš i očekivati, pogledaj ko nas vodi…“ Ljudi bez karaktera, bez ideja, bez uvjerenja, bez iskustva, sujetni do neba, halapljivi na pare i brza zadovoljstva – takvi ljudi nijesu dobri ni za jedan posao, ali onaj koji ih najviše privlači, politika, za njih je koban. Nigdje njihov profil ne izgleda tako djetinjasto i beznadežno. Nasuprot njima se našao Putin, za koga, uprkos javnoj propagandi, već svi znaju da je velikan politike. Ima zapadnih političara koji jedva čekaju da sretnu Putina, i odmah posle susreta bilježe svoja zapažanja, jer misle da će od toga moći da se napišu „Memoari“. On jeste neprijatelj, kako im je rečeno, ali zahvaljujući tome neprijatelju oni će i u starosti imati čime da se hvale. Po mom uvjerenju, njemačka kancelarka Angela Merkel će ostati upamćena zato što je bila kancelarka u vrijeme Vladimira Putina i što je u jednom trenutku izjavila da Putin živi izvan realnosti, u paralelnom svijetu. Smijaće joj se, ali je bar sretala Putina.

Čovjek dugo ne vjeruje očima: nije moguće da hiljade odlično obrazovanih eksperata, savjetnika iz moćnih država sa velikom kulturnom i političkom tradicijom, budu toliko inferiorni pred jednim „običnim“ tipom koji je iskrsnuo niotkuda, iz siromašne porodice, ne umije ni da sjedi kako treba, došao je na vlast u raspaloj državi kad je zapadna elita bila zasjela na Olimpu. Za petnaest godina od kada je on na vlasti doživjeli smo bukvalno vaskrsenje Rusije; za istih petnaest godina desio se na Zapadu raspad sistema, pređen je put od „najveće imperije u istoriji“ do „kraja zapadne dominacije“. Nigdje ova promjena nije bila tako vidljiva kao u krizi oko Ukrajine: Amerika i Evropa izoluju Rusiju i demonizuju Putina, a Kina, Turska i Indija primaju Putina sa posebnim počastima i sklapaju sa Rusijom faraonske ugovore od neprocjenjive strateške važnosti! Ko tu kome zapovijeda?

Niko nije mogao zamisliti da se za petnaest godina Rusija može ovako povratiti, niti je iko mogao zamisliti da se za tako kratko vrijeme može izgubiti skoro totalna dominacija svijetom, kakvu je imao Zapad na kraju prošlog vijeka.

Oni, Putin i ovako infantilizovana zapadna vladajuća klasa, možda i služe kao ogledalo jedno drugom: oni podvlače veličinu čovjeka koji je dostojan svoga poziva, a on je mjera njihove beznačajnosti.

Gledano iz dubljeg ugla, treba razumjeti njihovu zavist i mržnju i želju da ubiju onoga ko ih ovako razotkriva. Ova situacija ponavlja šemu iz legende o Mocartu i Salijeriju. Strašna je tragedija mediokriteta sa velikim ambicijama. Naročito kad moraju da gledaju na djelu Majstora.

Problem povrijeđene taštine možda je glavni razlog za ovako žestok napad na Putina koji je organizovala zapadna elita. To što on njima radi, samim svojim prisustvom, nedopustivo je. Cio svijet im se smije. Ukrajinska kriza je izgovor, napali bi ga bilo šta da radi, zato što je takav kakav je, što je živ.

Plašim se da će napadi i trajati – sve dok bude živ.

Dok oni bjesomučno vrijeđaju i omalovažavaju malog „kagebejca“ što živi „izvan realnosti“, i ne zna kako se živi u dvadeset prvom vijeku, on svuda podvlači koliko ih poštuje, svoje „kolege“ i „partnere“ i „prijatelje“, ne radi im ništa što oni sami ne iznude, čak ih upozorava po sto puta da paze na to i to jer neće biti dobro, pa tek onda, kad nema druge… Jako liči na odnos djece i učitelja u zabavištu. U nekom trenutku neki odrasli čovjek mora da podvikne. Ništa gore od neodraslih ljudi. Naročito u politici. Lakomisleni kao djeca, ali sujetni kao odrasli.

Tri je mjeseca trajao rušilački karneval u Kijevu, na Majdanu, a da se Putin praktično nijednom javno nije oglasio da protestuje, ili da se požali na ono što je očigledno bila uvertira za napad na njega lično i na Rusiju. U zapadnim medijima, punim trijumfalizma, otvoreno je govoreno o velikom geopolitičkom porazu Putina, i nagađalo se – bolje reći, sugerisalo se Rusima da misle u tom pravcu – da li on može politički da preživi takav poraz. Jer – opet se sugerisalo – sad će i Rusi ustati protiv kagebejskog tiranina kad vide sa kolikom lakoćom ga je Zapad porazio.

A šta je za to vrijeme radio Putin?

Bavio se pripremom Olimpijskih igara u Sočiju. I za to su ga napadali: kao, eto koliko je neodgovoran, bavi se Olimpijadom, a dešavaju se ovako krupni događaji na granici njegove države. Je li taj čovjek uopšte svjestan realnosti? Ili se pomirio sa porazom?

Bila je to genijalna idejica velikih stratega: završiti posao u Ukrajini dok traje Olimpijada u Rusiji! Kako li su se samo sjetili.

Povremeno bi procurile vijesti o tome šta poručuje svojim „zapadnim prijateljima“, ali to nije bilo javno, nije htio da izazove sukobe koje bi posle bilo teško izgladiti. Diskretno je poručivao da bi sa Ukrajinom trebalo biti oprezan. Odgovarali su mu: ovo je naša stvar, ti ni u šta ne možeš da se miješaš.

To što je Zapad uradio u Ukrajini spada u najružnije primjere imperijalne politike koje sam vidio od kad se zabavljam posmatranjem politike, evo skoro pedeset godina.

Ukrajina je uništena već u prvoj „obojenoj revoluciji“, 2004. godine. Tada je Ukrajina imala spektakularan ekonomski rast, preko 12 odsto, jedan od najvećih u svijetu. Uzrok je bio što je tada Rusija, koju je Putin podigao na noge, imala otprilike takav razvoj, a Ukrajina je slijedila jer je njena ekonomija vezana za rusku. Posle toga državnog udara Ukrajina se bukvalno raspala, za manje od godinu dana njen ekonomski rast se sveo na nulu. Rusija se otkačila i nastavila sa brzim razvojem u toku cijele sledeće decenije. Ukrajina je izgubila tu dragocjenu deceniju.

Povod za ovaj prvi državni udar je bio sličan današnjem: borba zapadne Evrope, prije svega Njemačke, da uz pomoć Rusije obezbijedi svoju energetsku stabilnost, i želja Rusije da u Evropi nađe strateškog partnera. Prije državnog udara, tadašnja ukrajinska vlada (koju je vodio ovaj isti Janukovič koji je kasnije postao predsjednik) već je bila sklopila ugovor sa Njemačkom i Rusijom o zajedničkoj kontroli protoka ruskog gasa kroz Ukrajinu. To pitanje je bilo riješeno, preko Ukrajine su se vezivale Rusija i Evropa, a sama Ukrajina je dobila savršenu poziciju države koja može da se razvija u oba pravca, ka Evropi i Rusiji. I to je ono što Amerika nije mogla da dozvoli. Jer vezivanje Evrope i Rusije, van američke kontrole, čini suvišnom američku dominaciju u Evropi. Pokrenuta je mašina tajnih službi, medija i nevladinih organizacija, i tadašnja ukrajinska vlada je srušena. Na jednoj komediji od izbora, u potpuno neregularnim uslovima, proglašena je pobjeda Juščenka, tadašnjeg američkog kandidata. Onaj ugovor sa Rusijom i Njemačkom je odmah poništen, a počela je priča o iskonskoj želji Ukrajine da uđe u NATO. Rusija i Njemačka su odlučile da prave novi gasovod, Sjeverni tok, a Ukrajina se zaglibila u bespuću.

Kao cijela ukrajinska elita, tada je budući ukrajinski predsjednik, Janukovič, inače slabić, razumio da, ako hoće da bude na vlasti, ne može da vodi politiku koja se kosi sa američkim interesima. On je dobio izbore kao proruski kandidat (kako je napisao jedan poznavalac Ukrajine: „U Ukrajini se dobijaju izbori na proruskim obećanjima, ali politiku morate da vodite protiv proruske većine“), ali se odmah posle izbora okrenuo ka Zapadu gdje je od tada hvaljen njegov prozapadni „realizam“.

Prihvatio je da se vode pregovori o nekoj „asocijaciji“ sa Evropskom unijom koja je trebalo da odvoji Ukrajinu od Rusije, ali ne dajući joj nikakvu perspektivu ulaska u Evropsku uniju. Koliko sam informisan, izgleda da taj sporazum nije ni postojao na ukrajinskom nego samo na engleskom jeziku. Ukrajinski predsjednik je otkrio šta je u njemu tek pred potpisivanje sporazuma. Svi ekonomisti koji su posle toga vidjeli ovaj sporazum kažu da je bio katastrofalan za ukrajinsku ekonomiju. Prikriveno, sporazum je uključivao i vojnu saradnju, tj. usklađivanje ukrajinske armije sa evropskim vojnim strukturama. To znači stavljanje ukrajinske vojske pod kontrolu NATO-a.

Janukovič je shvatio da je ovo ne samo debakl Ukrajine, nego će biti i kraj njegove političke karijere. Izbori su bili za godinu dana, do tada nije imao podršku zapadne Ukrajine, a sad će izgubiti i podršku proruske Ukrajine. Odbio je da potpiše sporazum. Kako je rekao američki imperijalni strateg Bžežinski: „On je toliko glup da ne može da razumije šta ga čeka!“

Deset godina posle prve „obojene revolucije“, u novim okolnostima ponovila se ista operacija. Nijedna država ne može da preživi ovakve lomove ako dolaze tako često i to spolja.

Uvjeren sam da je namjerno planirano da potpisivanje ove tragične „asocijacije“ Ukrajine i Evropske unije bude nekoliko mjeseci pred Olimpijske igre u Rusiji. Svi su znali da ovako loš sporazum, loš za Ukrajinu i usmjeren protiv Rusije, do poslednjeg trenutka može da bude doveden u pitanje. Zato je odabran trenutak kad će Putinu, kako se smatralo, ruke biti vezane olimpijskim obavezama. (I za rat koji je izazvala Gruzija, 2008, odabrano je otvaranje Olimpijade u Kini, kad je Putin bio u Pekingu sa ostalim predsjednicima, jer se smatralo da se neće usuditi da pokvari olimpijsku atmosferu da bi vodio rat u Gruziji. Tada su ga skolili zapadni političari objašnjavajući mu da su Gruzijci neuračunjivi, „ali nije strašno, nećemo se oko toga svađati, daj sad da uživamo u sportu…“. Na šta je Putin rekao: ne može tako, objavljen nam je rat. Napustio je Olimpijadu i pokazao Zapadu da postoje granice koje se ne mogu prelaziti.)

U tom periodu, još prije datuma kad je trebalo da bude potpisan sporazum o „asocijaciji“ Ukrajine i Evrope, pokrenuta je propagandna kampanja fantastičnih razmjera protiv Putina i Rusije. Izvan ratnih uslova, nikad nijesam vidio tako žestoku propagandu protiv jedne države.

Ciljevi su bili mnogostruki: da se provuče sporazum sa Ukrajinom tako što će se unaprijed optužiti Rusija za agresivnost prema njoj, da se spriječi da Rusija na Olimpijskim igrama pokaže svijetu svoje najbolje lice, i da se Putin diskredituje kao agresivni tiranin (bar dok mi dovršimo agresiju na Ukrajinu). Pokušalo se i sa bojkotom Olimpijade.

Putin je ćutao. Je li ostao bez teksta? Je li se slomio? Je li bar trepnuo?

I dalje je diskretno poručivao „zapadnim prijateljima“ da bi bilo bolje da zajednički potraže rješenje i za Ukrajinu i za Evropu i za Rusiju. Neka Ukrajina ostane vojno neutralna, neka ekonomski sarađuje sa kim hoće, po svojim interesima, i neka se povezuje sa Evropskom unijom i Evroazijskim bescarinskim savezom. Sve se to može riješiti na svačiju korist.

To nijesu htjeli „zapadni prijatelji“, prije svega američki i njemački, mada su oni djelovali iz pozadine, u prvim redovima su bili poljski i baltički prijatelji.

Na Majdanu je opet krenula „obojena revolucija“. Dešavalo se nešto po čemu su i djeca mogla shvatiti da Ukrajina više ne postoji kao država. Okupile su se prve grupe ljudi koje su nevladine organizacije pozivale, organizovale i dovozile iz zapadne Ukrajine, da brane „našu evropsku budućnost“. Predstavnici zapadnih vlada su odmah počeli da im obećavaju tu evropsku budućnost, čim sruše svoju vlast. Ali to nije bilo dosta. Da bi ljudi shvatili da revolucija mora uspjeti, jer je takva odluka donijeta u Vašingtonu i Berlinu, među demonstrantima na Majdanu su počeli otvoreno da se pojavljuju zvaničnici zapadnih vlada i da pozivaju narod, u „suverenoj i nezavisnoj Ukrajini“, da sruši legalno izabranu vlast! Počelo je sa njemačkim ministrom inostranih poslova Vesterveleom, pa se nastavilo, skoro svakodnevno, da bi se održala dinamika, sa gostima iz Amerike, Evropske komisije i raznih evropskih vlada. Za drugi primjer ovako otvorenog rušenja jedne legalne vlasti, akcijom zvaničnih predstavnika iz stranih država, nikad nijesam čuo. To se moglo samo zato što se podrazumijevalo: Ukrajina nije država, prema tome i nema vladu, ni legalnu ni ilegalnu.

Ovi zapadni predstavnici su po pravilu sa Majdana odlazili u posjetu ukrajinskom tobožnjem predsjedniku, ili ministrima, ili uticajnim oligarsima, i prijetili sankcijama i tužbama ukoliko „vlada“ uobrazi da može da zavodi red, ili interveniše protiv demonstranata koji samo brane svoje demokratske vrijednosti. A demonstranti su blokirali grad, zauzimali ministarstva i zgradu opštine, razapeli šatore na glavnom trgu, organizovali priredbe, snabdijevanje hiljada ljudi, sve sa parama naroda koji pomaže svoju djecu, kako se govorilo. Pa su demonstranti počeli da tuku policiju čim su stigli, a policajci su se samo pokrivali štitovima. To je valjda tako u Evropi i Americi. Probajte, pa ćete vidjeti.

Vašington i Berlin su imali svoje pulene među vođama „revolucije“, pa su se utrkivali ko će svoga jače podržati. Berlin je imao Klička, a Vašington Jacenjuka. Klička u Njemačkoj „obrazuju“, pripremaju za predsjednika Ukrajine. Amerikanci više vole Jacenjuka koji je već obrazovan. U razgovoru između američkih zvaničnika koji je procurio u medijima, kažu: „Postavićemo Jaca za predsjednika, Klič neka još radi domaće zadatke.“ Možda će doći njegovih pet minuta u sledećoj revoluciji. Teško je nositi breme odgovornosti, čak i ako ste bokserski šampion, pogotovo u demokratiji u dvadeset i prvom vijeku. Kasnije, i Obama i Merkel će optuživati Putina da vodi politiku iz prošlog vijeka, „a ovo je, molim vas, dvadeset i prvi vijek“, u kome se velike sile ne miješaju u unutrašnje stvari manjih država.

Šta je ovo? Kako se ovo zove? Ovakav prezir prema jednom narodu, šta god mislili o njemu – to je ipak skoro pedeset miliona ljudi koji bi htjeli da žive – to se može objasniti samo potpunom bezosjećajnošću zapadne elite, političke i medijske. Mora da je u osnovi toga rasizam, stav da život te stoke inače ne vrijedi ništa, pa šta ima veze šta im radimo. Uostalom, oni ne shvataju šta im se dešava, a i ako shvate, zaboraviće koliko sjutra.

Ali, ima gore. Kad se doda da nikome na Zapadu ne pada na pamet da bilo šta ponudi Ukrajini, ni članstvo u Uniji ni finansijsku pomoć (osim one koja Ukrajinu gura u dužničko ropstvo), onda se ova politika pretvara o lukavu zamisao apsolutnog zla. Kao da nekoga nagovarate da skoči u provaliju ubjeđujući ga da ste vi tamo postavili mrežu koja će ga spasiti, a skok će ga pretvoriti u slavnog i bogatog heroja. A znate, potpuno sigurno, da mreže nema. „Skoči, junače! Svi ti se dive!“ Možda je nekome duhovito, ali to je đavolov smisao za humor.

Putin je bio na Olimpijadi. Išao je od jedne sportske ekipe do druge, nije davao nikakve političke izjave, osim da „u sport ne treba miješati politiku“. Sportisti su bili oduševljeni Olimpijadom, čak su se neki počeli sami miješati u politiku izjavljujući da ne razumiju zašto zapadni mediji napadaju Igre i Rusiju.

Drugi ruski zvaničnici su prenosili njegove ideje. Upozoravali su da rušenje legalne vlasti za Ukrajinu nije dobro, da bi trebalo sačekati izbore pa ko pobijedi neka donosi odluke kakve hoće, da će ukrajinska ekonomija biti potpuno uništena, da postoji opasnost sukoba između zapadne i istočne Ukrajine, da je opasno što pokret na Majdanu predvode neonacistički ekstremisti…

Drugi svjetski rat je u Ukrajini bio užasan. Bar Nijemci bi mogli toga da se sjećaju. Šta znači ova činjenica: da Njemačka ničim ne pokazuje da joj smeta ovoliko prisustvo ekstremista u vlasti i oko vlasti u Ukrajini koji se otvoreno pozivaju na svoje idole iz vremena nacizma?

Kažu, Njemačka više nije takva država. I nije. Baš zato: šta znači ova činjenica?

U Putinovom ponašanju tokom cijele ove krize vidi se možda najveća – i najteža za nositi – vrlina velikih državnika: strpljenje. Čekanje pravog trenutka, vrebanje pravog mjesta.

Mjesecima, i prije krize i u toku krize, on je nudio samo saradnju zapadnim diplomatama, prvo da se izbjegne, pa onda, ako se već desila, da se bezbolno riješi kriza. Čak i pred sami državni udar, pristao je da pošalje svoga poslanika u Kijev da učestvuje u pregovorima koje su sa Janukovičem vodili opozicionari uz podršku njemačkog, francuskog i poljskog ministra inostranih poslova. To je trajalo cijelu noć. Prinudili su Janukoviča na kapitulaciju: da se formira vlada zajedno sa opozicijom i da se održe izbori prije kraja godine. I to je Moskva podržala. Iako je znala (njihov poslanik je otišao prije kraja noći, očito znajući šta se dešava) da su i ti pregovori namješteni samo da blokiraju ukrajinsku legalnu vlast dok se izvrši državni udar (ekstremisti su zauzimali državne zgrade, jer je Janukovič povukao policiju sa ulica) – podržala je, samo da se izbjegnu sukobi. Ipak je sjutradan izvršen državni udar, a evropski ministri, koji su upravo sklopili dogovor o mirnom rješenju krize, pozdravili su taj udar. U novoj vlasti, ministarstva vojske i policije su uzeli nacistički ekstremisti koji su otvoreno izjavljivali da im je životni poziv da ratuju protiv Rusa. Širom su otvorena vrata za ulazak NATO-a u Ukrajinu. Pravac Krim. Došlo je vrijeme čestitki i šampanjca.

Sve je bilo savršeno. Kakav geopolitički poraz Putina! Da li se on može održati na vlasti posle ovakvog šamara? Hoće li mu Rusi oprostiti ovakvu slabost?

Dotle je bio miran i strpljiv. I nije imao unaprijed plan šta da radi. Podržavao je bilo kakvo rješenje, samo da se održi mir. I nikome od posmatrača nije padalo na pamet šta bi uopšte mogao da uradi.

Onda je uslijedio jedan od najljepših poteza za koje znam u politici. Znam i da nijesam u ovome stavu usamljen. Kažu da se u krugovima oko vlasti na Zapadu, i diplomatski i vojno, ono što je onda uradio Putin, stavlja u kategoriju „operacija koje će se generacijama izučavati u udžbenicima“.

Krim jeste ruska sveta zemlja. Jeste i velika ljubav svih Rusa. Ali nije samo to, nego oblast od neprocjenjive strateške važnosti. Nešto kao džinovski nosač aviona u Crnom moru. Cijela ogromna oblast od Turske preko Irana pa duboko u centralnu Aziju vojno se kontroliše sa Krima. To je dragulj u svemu onome što su Amerikanci dobili na kraju hladnog rata. Sa malo pretjerivanja se može reći da su mislili na Krim kad su izmanipulisali Jeljcina da se odrekne Ukrajine i Bjelorusije. Od tada, svaki neokonzervativac u Vašingtonu sanja dan kad će NATO stići na Krim.

Budući da je realnost takva kakva je, niko u Moskvi, najmanje realista kao Putin, nije mislio da Rusija može povratiti Krim u doglednoj budućnosti. Ali, ono što nije mogao uraditi ni Putin, uradili su veliki zapadni stratezi: zapeli su iz sve snage da razvale Ukrajinu, da dovedu na vlast antiruske ekstremiste i tako izazovu ustanak u ruskom dijelu Ukrajine. Tigar je samo vrebao pokrete protivnika. U bankrotiranoj državi, gdje su ekstremisti srušili legalnu vlast, moglo je da se uradi ono što inače nikad ne bi moglo: da ustanu Rusi sa Krima, zatraže otcjepljenje od Ukrajine i prisajedine se Rusiji. Kad je već tako, trebalo je, u pravom trenutku na pravom mjestu, da se nađe veliki državnik: munjevito je reagovao, munjevito sve organizovao, i završio posao prije nego što su zblenuti veliki stratezi stigli da se okrenu.

To je bio potez džudiste: trpio je napade protivnika mjesecima, oni su postajali sve agresivniji, sve više uvjereni da je gotov, i kad su već počeli da slave Putin je napravio jedan pokret, takoreći malim prstom, i svi su se našli na patosu nošeni sopstvenom težinom i zaslijepljeni svojom taštinom.

foto: ap photo

Na tanjiru su mu servirali Krim. Šta im je posle toga ostalo nego da ga optuže za agresiju? Jer, ili si ti strašni agresor, ili sam ja najveća budala na svijetu! Pa, bolje prvo, koliko god je očigledno da je u pitanju drugo. Neće valjda Obama i Merkel biti najveće budale na svijetu?

Pravedno je što je Rusija vratila Krim, uvijek je bio ruski. Pravedno je što je to Putin uradio posle ovakvih napada na Rusiju i pravog osvajačkog pohoda Zapada na Ukrajinu. Branio se i ima pravo da se brani. Ali ima nešto još važnije: stavljanje Krima pod rusku kontrolu, konačno i bez pogovora, na dugi rok smanjuje tenzije u Evropi i obesmišljava vojne avanture koje bi mogle da postanu apokaliptične. Jer Krim, onakav kakav je bio u Ukrajini, koja niti je stabilna država, niti ima prava na Krim, takav Krim budi opasne apetite kod drugih velikih sila, u ovom slučaju Amerike. Krim je u stvari bio povjeren Ukrajini na čuvanje dok Vašington ne pripremi teren da ga uzme. Nemoguće je da nadobudni stratezi svjetske imperije ne maštaju o Krimu. Takvo iskušenje je moglo da bude vrlo opasno za mir u svijetu. Od sada taj kolač nije više na meniju.

Od ovoga trenutka je ukrajinska kriza, i uopšte kriza između Zapada i Rusije, suštinski promijenila prirodu. Postala je mnogo ozbiljnija – na ivici pravog rata, bar u toku nekoliko sedmica – a istovremeno više lična nego politička. Politički razlozi su naravno ostali – to da treba spriječiti Rusiju da postane ekonomska sila i da treba zaustaviti Putinovu politiku koja mijenja svjetski poredak – ali, privremeno, i to je postalo sporedno.

Francuski sociolog Rejmon Aron volio je da podsjeća da ne treba zanemariti ulogu gluposti u istoriji. Ljudi su skloni da vjeruju da se politika vodi u nekim nadljudskim sferama, gdje ljudske slabosti nemaju značaja. To je posledica mistike kojom se namjerno okružuju centri moći: velike ceremonije, počasti i privilegije, kojima je cilj da se ljudima ulije strahopoštovanje. Aron je u pravu, često je glupost presudna. A još češće od gluposti: povrijeđena sujeta. Kad se sve sabere i oduzme, tragedija ljudske istorije se svodi na taštinu. Ali, kad je riječ o politici, ima jedna nijansa u odnosu na ono biblijsko „sve je taština“, jedna nijansa zbog koje se obična ljudska taština, kad osvoji prestole moćnih država, pretvara u oružje za masovno uništavanje. A nijansa je to što su ovdje na djelu „uobražene veličine“. Na vlast tako često (naročito u demokratijama u fazi dekadencije) dolaze nesposobni mediokriteti koji ne mogu sami sebi da se načude kad se probude u raskoši i privilegijama, u laskanju dvorjana, u poniznosti novinara, a sve pred kamerama i mikrofonima koji prenose širom svijeta eho njihove slave… U tome vremenu mi živimo. Zato Putin izgleda tako grandiozno: jer je suočen sa zavjerom mediokriteta. On nije iz „svoga vremena“. Najveće krize u društvu se dešavaju kad obični smrtnici shvate ko i kako vlada iza veličanstvenih fasada. To se na Zapadu danas zove „kriza autoriteta“. Svaki čas neko vikne „car je go“ i prolomi se smijeh gomile iz priče Carevo novo ruho.

A kad se udruže glupost i povrijeđena taština uobraženih veličina, dobije se koktel koji može da dovede do svjetskih ratova. To se desilo pošto je Krim ušao u sastav Rusije, a gospodari svijeta shvatili da su postali predmet planetarnog podsmijeha. Opet su sami krivi. Ne bi tako bilo da se prethodno nijesu onoliko falili „strateškom pobjedom“ nad Putinom. Car je go. Ali, to je najopasniji trenutak za svakoga ko mu se nađe na dohvatu. Jer, u hijerarhiji vlasti, Car ne može biti go. Ako i jeste go, niko ne smije pokazati da to vidi. Može i najkrvavija pobuna, ali da se ljudi zacene od smijeha kad se Car pojavi u javnosti – to ne može.

Tako se ukrajinska kriza pretvorila u osvetu. Više nije bilo ni politike, ni diplomatije, ni obzira prema nesrećnom ukrajinskom narodu, sve je ušlo u funkciju želje zapadne elite da se osveti Putinu koji ju je izložio javnom podsmijehu. Histerične uvrede, rat, sankcije…

To je i više i manje od politike. Kad ovako strasti navru u racionalne oblasti života, kao što su politika i ekonomija, one nose sve pred sobom, tu više nema racionalnih kalkulacija, ponašanje ljudi je nepredvidivo, tada se politika ukida. Ovo više nije tema za Makijavelija, nego za Šekspira. Strah, mržnja, povrijeđena sujeta, odlučuju o sudbini miliona. Kraljevstvo za konja.

Čovjek zamisli da je važna svjetska ličnost, da je ušao u istoriju, da mu se mase dive, i onda mu neko šapne da je to sve komična iluzija, da je on klovn, a mase mu se smiju. Šta je sudbina svijeta prema mojoj sramoti? Ko će da kaže sebi: sâm sam za sve kriv? Kriv je onaj ko je dozvolio da se ovo otkrije.

Uslijedilo je ono što je u stanju da smisli svaki ulični siledžija: sankcije, pokolj u Odesi, pa slanje vojske i paravojnih nacističkih jedinica na istok Ukrajine da nasumično udaraju po stanovništvu. Lekcija Putinu. Ali i svijetu. Cilj je bio uvlačenje Rusije u rat, ali je bezrazložno nasilje još važnije. Da se pokaže ko je ko, pa ćete vidjeti kome se vi smijete, ko je go, ko je budala, i sl. Kome je sad do smijeha?! Kad ginu hiljade civila, a na Zapadu samo ponavljaju: ništa nas ne tiče, sve je to Putinova krivica! Uvode se ekonomske sankcije, mobiliše vojska NATO-a, širom svijeta se vodi antiruska kampanja, Putin se proglašava za Hitlera – sve je dozvoljeno, najprovidnije laži, najsurovije zlo. Jedno je sigurno: više nikome nije do smijeha.

Glavni protagonisti ove krvave komedije su bili Barak Obama i Angela Merkel. Njih dvoje su se uživjeli u ulogu „najuticajnijih ljudi“ na svijetu i oni su predvodili operaciju osvajanja Ukrajine.

Vrlo nepopularan u Americi, kritikovan od američkih jastrebova kao slabić, Obama je htio da učini nešto veliko što će mu svi priznati. Da sredi Putina. A Merkel se naslušala komplimenata kao rijetko koji političar. Ima sreću da vlada Njemačkom u najboljim okolnostima, kad njemačkoj ekonomiji sve ide od ruke (iako ona za to nema nikakve zasluge), uspješna je u onoj mjeri u kojoj se ne miješa u svoj posao i pušta njemačku ekonomsku mašinu da rješava probleme. Vidjelo se odavno da je vrlo ponosna na specijalne veze sa Putinom (za koje takođe nije ona zaslužna, nego prethodni kancelari i njemački poslovni krugovi), ona je, kao, jedina koja može da se nosi sa njim, oni su isti nivo, među njima se vode razgovori u kojima se odlučuje o epohalnim pitanjima. Putin je njoj sredstvo za ulazak u društvo velikih državnika. Tako je ušla u projekat osvajanja Ukrajine sa ciljem da ga nadigra. (Poništavajući, u nekoliko sedmica, diplomatske napore svih njemačkih kancelara od Vilija Branta do nje u pravcu jačanja veza sa Rusijom!)

Ovako pretenciozni političari su preokret u Ukrajini, sa gubitkom Krima, doživjeli kao šamar na javnom mjestu. Od prvog trenutka se vidjelo da su spremni na bilo šta samo da izbrišu tu brljotinu. Sve što je uslijedilo u Ukrajini svodi se na poruku razdražene djece: ti si možda pametniji, ali zato ja mogu sve da polomim!

Mobilisane su sve sile kojima raspolaže imperija. Naročito mediji, kojima je uloga u ovakvim situacijama da na brzinu iskonstruišu novu realnost, u kojoj smo mi pozitivni junaci, a naši protivnici budale, nasilnici, tirani, ljudi iz dvadesetog a ne dvadeset prvog vijeka. Tako se danonoćno ponavlja, u očekivanju da holivudski filmovi objave konačnu istorijsku verziju koju niko ne može dovesti u pitanje. Onda ćete vidjeti šta će ostati od Putina. Prešli su u akciju svi aktivni i „spavajući“ agenti imperije. Svi su pozvani da se izjasne o Putinu i Rusiji. Provalilo je u javnost sve zavidljivo, pohlepno, potkupljeno, lažno, podmuklo, sitno, zgrčeno i nakrivo nasađeno, da sakrije ono što su zapadne sile već mjesecima radile u Ukrajini, i da prebaci odgovornost za agresiju na Putina. Putin je preko noći postao Hitler koji ugrožava mir u Evropi, pa i svijetu, pritiska male države na Baltiku i Balkanu (pitajte u Atini, Beogradu, Sofiji, ko ih pritiska, ako vam budu smjeli reći), sanja o ruskoj imperiji, ne poštuje međunarodni poredak i koristi našu dobronamjernost da bi uzeo Krim. I što je najgore, najpopularniji je političar na svijetu! Ne, ovo je gore: mirno i učtivo i dalje ih zove „naši zapadni prijatelji“.

Javno mnjenje na Zapadu, koje se još sjećalo ko je koliko juče organizovao državni udar u Ukrajini, u početku nije slijedilo. Naročito je Merkel imala problema sa njemačkim javnim mnjenjem. Ali, gle čuda: baš tada, da bi mobilisali to javno mnjenje protiv Rusije, sami Rusi oboriše jedan malezijski civilni avion iznad Ukrajine. Da, srećnog slučaja! Napravi se ogromna medijska kampanja protiv ruskog varvarstva i javno mnjenje konačno podrži Obamu i Merkel. Uzalud Rusi od tada jedini traže da se povede ozbiljna istraga o toj nesreći i da sve vlade, kao što je uradila samo ruska, saopšte sve što znaju: istraga je na Zapadu povjerena državama članicama NATO-a uz učešće Ukrajine, Vašington nije dao nijednu informaciju o incidentu, a u medijima je afera naglo i potpuno sklonjena. Posao je završen.

Zvijer se izduvala i neće biti pravog rata. Zahvaljujući Putinovom strpljenju. Još je manja mogućnost za hladni rat, iako se o tome puno govori. Hladni rat nastaje kad neke države imaju velike razloge za sukob, ali ne mogu da zarate, pa se onda takmiče u svim oblastima. To nije moguće u uslovima globalizacije: previše je nezavisnih sila koje će iskoristiti situaciju „dok dvojica ratuju“. Komično djeluje kad Vašington i Brisel, dok prijete Rusiji hladnim ratom, idu okolo i mole druge zemlje da ne „koriste situaciju“. Po mome mišljenju, stvari će se bar prividno vratiti u stari tok brže nego što se misli – ali stalno sa velikom opasnošću pravog rata.

Ipak, imam utisak da se desilo nešto od trajne i velike važnosti. Negdje u danima između sastanka G-20 u Brizbejnu i Putinove najave o napuštanju izgradnje gasovoda Južni tok, čini mi se da je Putin „prelomio“ i odlučio se za fundamentalnu promjenu ruske strategije u svijetu. Napustio je glavnu orijentaciju ne samo svoje politike nego ruske politike od vremena Petra Velikog: Rusija neće više tražiti u Evropi strateškog partnera, niti će ulagati sve napore da bude u Evropi prihvaćena kao ravnopravna članica evropskih država.

U tim naporima je Putin bio izvanredno strpljiv i vješt, niko nije tako ubjedljivo kao on objašnjavao svojim evropskim partnerima da je to najbolji put za svakoga: Rusija je za Evropu novi horizont, koji se otvara sve do Pacifika, povezivanje ova dva toka iste civilizacije, ruskog i zapadnoevropskog, može da dâ novi elan civilizaciji koja bi tako, ravnopravno, ušla u takmičenje sa Azijom, gdje se već preselio ekonomski centar svijeta – sve se otvara takoreći samo od sebe. To je vidio De Gol. Ali Evropa je već izdala De Gola kad je odbila da povrati svoju nezavisnost (zato je sad ideja evropskog ujedinjenja mrtva), kao što je Njemačka prethodno iznevjerila Bizmarka (preporuku da Njemačka nikad ne smije ući u sukob sa Rusijom) i zato upala u dva svjetska rata. Putin je bio poslednja šansa Evrope da se vrati u svjetsku istoriju. Izdajući Putina, opet je izdala samu sebe. Ta šansa je definitivno izgubljena. Uvođenjem sankcija Rusiji, Evropa je pokazala Rusiji da je pretjerano vezivanje za Evropu čini ranjivom. Rusija više neće kucati na evropska vrata.

Govorilo se od početka: Rusija je u Ukrajini upala u klopku. Čak i posle poraza oko Krima, zapadni stratezi su nastavili da prave klopku i fale se njom: Rusija će morati da uđe u rat, pa, i ako nije rat, biće kao zakucana za ovu krizu, u klinču sa Evropom, moraće da stagnira, iscrpljuje se, krvari… Jer, ponavlja se, ukrajinska kriza će trajati godinama, decenijama. Sve ove prognoze su se oslanjale na ideju da Rusija želi po svaku cijeni strateško partnerstvo sa Evropom, pa sad mora da se muči oko toga da je Evropa prihvati, nema drugog puta. Putin se pobrinuo za novi put.

Prvo se okrenuo Kini i tamo su sklopljeni ugovori koji nesumnjivo najavljuju trajno strateško partnerstvo. Pa je onda otišao u Tursku i tamo je uradio isto, usput otkazujući izgradnju Južnog toka sa kojim ga je Evropa takođe ucjenjivala godinama. Na kraju je otišao u Indiju i tamo sklopio velike strateške ugovore, uz obostrano zaklinjanje na vječno indijsko-rusko prijateljstvo. Sad pogledajte geografsku kartu. To su savezi koji trajno mijenjaju odnose na cijelom evroazijskom kopnu: krug velikih sila u kome nedostaje još samo Iran, koji će u kolo brzo ući. Odjednom: Evropa je ispala iz igre, a ona klopka koju je spremala za Rusiju u Ukrajini zatvorila se nad njom. Rusija je izašla iz klinča. Evropa sad neka smisli šta će da radi sa bankrotiranom državom od pedeset miliona stanovnika.

Ali Putin nije ove saveze „izmislio“, nije on nikakav mađioničar. On je samo uočio da globalizacija mijenja odnose u svijetu, da centar nije gdje je bio, da ima puno centara i da im se treba prilagoditi. I svoju viziju objašnjava svojim partnerima. Ako se prave savezi Kine, Rusije, Indije, Turske i Irana, onda to Evropu pretvara u periferiju svijeta. Bolje je bilo i za Rusiju i za Evropu da u ovaj „novi svijet“ uđu zajedno, ali Rusija može – zbog svoje geografije – to da uradi i sama, Evropa ne može. Izdaju Rusije i Putina – jer na to se svodila evropska politika u ukrajinskoj krizi – Evropa plaća svojim izlaskom iz istorije. To je možda logično, s obzirom na ono rečeno o velikom državniku kao o čovjeku koji otkriva, za svoje vrijeme, put u realni tok istorije: ako ga iznevjerite, iznevjerili ste sebe.

Kao sve kukavice, evropska elita će da se trgne kad je prilika prošla, i ne bi me čudilo da sad naiđe period velikog udvaranja Evrope Rusiji. Prvo su htjeli da osvoje Ukrajinu, ali su izgubili Krim; zatim su htjeli da uvuku Rusiju u rat, ali se Rusija nije odazvala na taj poziv; onda su htjeli da vode hladni rat „bar desetak godina“, ali je Putin otputovao u Peking; onda su ga čekali da se bar svađaju oko sankcija, ali je on otišao u Istambul; onda su se nadali da se bar dogovore o sudbini Ukrajine, ali je on bio u Delhiju; na kraju, kad su shvatili da on uopšte neće doći, neko je upitao: šta mi uopšte radimo u Ukrajini? Jer od trenutka kad se Rusija okrenula od Evrope Aziji, Ukrajina je izgubila svaku stratešku važnost za Zapad.

Zbog svega ovoga ja mislim da je u Rusiji donijeta odluka da se više sa evropskim partnerstvom ne računa. To se javno nikad neće reći, sve će da teče normalno, naročito ekonomska saradnja. Ali bez velikog političkog nacrta koji prati tu saradnju. Biće kao u paru koji nastavlja da živi po svakodnevnoj inerciji i kad su prošli ljubav, povjerenje, čak i radoznalost. Sve liči, ali ništa više nije.

Putin nije htio ovaj sukob, nije počeo rat, nije dozvolio da ga uvuku u rat – ali je dobio rat. Stara kineska mudrost kaže: pravi vođa dobija rat neratujući.

Ovo bi značilo da su Amerikanci pobijedili u Ukrajini: oni su htjeli da spriječe savez Evrope i Rusije i to je obavljeno. Ali, ako Rusija pravi savez sa Kinom i Turskom i Indijom, onda je to Pirova pobjeda, jer ovaj drugi savez je mnogo važniji od prvog. Rusiji će biti teško. Velike države sporo prave istorijske zaokrete. Prevelika masa, zemlje, ljudi, istorije. Ali kad se zaokret jednom napravi, povratka nema.

A za Evropu je ovakav razvoj događaja prava katastrofa. Ako joj se zatvori put u Rusiju, pretvoriće se u slijepo crijevo Azije. Više neće moći ni da sanja da se osamostali u odnosu na Ameriku i zato će za Ameriku postati nevažna (vazal, ali nevažan). Njemačka će morati svoju moć da okrene unutar Evrope što će izazvati antinjemačke frustracije. Šta god da se dalje dešava u Evropi, neće biti ni lijepo ni važno. Možda se sve to najbolje vidi na aferi sa Južnim tokom. Taj projekat je bio nebeski poklon za balkanske države, njihov put u ekonomsku i političku emancipaciju. Vašington i Brisel su im bukvalno ukrali budućnost. Za utjehu će dobiti bombone. Trebaće vremena da se shvati na Balkanu u kakav su ćorsokak gurnuti tamošnji narodi „izbacivanjem“ Rusije sa Balkana. Ostaće samo frustracije nemoći i jedna (ali velika) nada: povezivanje Rusije i Turske. Ako se to potvrdi, sljedeća generacija ljudi na Balkanu će dobiti još jednu istorijsku šansu.

Ovaj tekst ništa ne sugeriše – ni direktno ni indirektno – o tome kakvu bi politiku trebalo da vode balkanske države prema Evropskoj uniji i Rusiji. To je druga priča. Ali sugeriše kako bi ljudi kao individue trebalo da se drže prema ljudima Putinovog kova kad se pojave u istoriji. Treba ih podržavati iz sve snage kako ko može, makar samo dobrim željama u tišini i samoći prije spavanja. Ovaj čovjek pokušava da uradi nešto dobro i važno ne samo za Rusiju i za Evropu, nego za cio svijet. Za čovjeka prije svega. I s obzirom na to kakve su se sile zavjerile protiv njega, rizikuje život svakog dana. Jedan mi prijatelj kaže: „Nemoj pretjerivati u podršci Putinu, jer on je još na vlasti, ko zna šta može uraditi sjutra.“ To ne bi bilo fer. Putin je uradio više nego što treba da bi mu se moglo vjerovati. Ako pretjeram, lako ću grijeh maći na svoju dušu. Kad bih podbacio, nikad ne bih sebi oprostio.