Pravda za Velikog vezira

Ja sam naučio da plivam na Morači, u Podgorici, na mjestu zvanom Pločice, skoro ispod samog Vezirovog mosta. Tu je poslednji veliki buk divlje planinske rijeke koja posle njega naglo gubi snagu, kao da je na ulasku u prašnjavu ravnicu smrtno ranjena, jedva se dovlači do Skadarskoga jezera. Ko je bio taj vezir? Po svoj prilici Mahmut-paša Bušatlija. Ali se uporno održava legenda da je i taj most gradio Mehmed-paša Sokolović. Vjerovatno je prva verzija istinita. Kad u istoriji postoje dvije verzije, a jedna je mnogo ljepša od druge, po pravilu je istinita ona gora. Ko bi izmišljao goru da je bolja istinita? Da je most gradio Sokolović, kome bi palo na pamet da ga dovodi u vezu sa Bušatlijom ili bilo kim drugim? I Bušatlija je značajna ličnost, ali među vrapcima; kad se na nebu pojavi Sokoli, sve ptice na zemlji izgledaju jednako.

Ali istina o Vezirovom mostu u Podgorici nije važna. Predanja vezuju mnoge mostove iz turskih vremena za Sokolovića i njegovog graditelja Sinana. Tako je ljepše. Ako neki most nije njihovo djelo, zašto bi se o njemu pričalo?

Ovo je, čini mi se, dobra ilustracija prisustva Mehmed-paše Sokolovića u narodu u kome je ponikao (u Istambulu nije tako): to je ime iz legendarnih vremena, svak je za njega čuo, ali, kao što biva u epohi koja ne živi u legendama, ime je mrtvo – kao svaka legenda, preveliko je da bi bilo živo – izvan živih tokova svijesti i osjećanja, traje u svijesti onako kako na zemlji traju zaleđeni primjerci nestalih vrsta.

Ni poznatih spomenika, ni godišnjica, ni nagrada vezanih za njega. Svak ga zna, a nigdje mu nema pomena.

Knjiga Na Drini ćuprija tu ništa nije promijenila. Ili jeste: povećala misteriju legende. I kroz roman se Mehmed-paša provlači kao kroz istoriju: nigdje ga nema, ali nadgleda iz sjenke sve što se dešava.

Odnosi muslimana i hrišćana, toliko puta fatalni za srpski narod, pa i za šire područje Balkana (evo sad opet za islam i anglosaksonsku imperiju), nigdje nijesu tako iskristalisani – istovremeno jasni i zagonetni – kao u životu Mehmed-paše Sokolovića.

Čudne li sudbine! Ovaj čovjek je jednom sjedio na tronu najvećeg svjetskog carstva. Zaista se može reći, ma koliko to zvučalo prazno, da je bio najmoćniji čovjek na svijetu, a u svome narodu se kroz vjekove provlači nečujno i nevidljivo. I život mu je bio nevjerovatna priča, i posmrtna sudbina mu je jedinstvena.

Neke vijesti putuju sporo. Informatička revolucija tu ništa nije promijenila. Čak bi se moglo reći da je brzina putovanja vijesti obrnuto proporcionalna njihovoj važnosti u životu ljudi. Što brže stiže vijest do svijesti, utoliko pliće zadire u nju, neke jedva stignu da je okrznu prije nego ih smijene nove. Spore vijesti su važnije; najvažnije putuju kroz cio čovjekov život, i samo srećni ih čuju i shvate prije smrti. To su one vijesti koje su položene u čovjeka u djetinjstvu, ako ne prije rođenja, pa polako sazrijevaju, putuju kroz mozak ka njegovoj površini, i ako na kraju uđu u svijest prospu se kao kiša svjetlosti po cijelom biću. Mehmed-paša Sokolović je pouzdan svedok ovog fenomena.

Kako samo zagonetno gleda sa zida na ulazu u Pivski manastir! Ja sam posjetio taj manastir prije nego su ga izmjestili zbog gradnje hidrocentrale: čini mi se da je bio na najljepšem mjestu koje se može zamisliti za gradnju manastira. Tada se nije ni kao kuriozitet pominjala freska na kojoj je Mehmed-paša (ili, ako je neko pominjao, moj mozak tu informaciju nije čuo). A sad je manastir na bezbojnom mjestu, ali za mene nezaobilazan, i to samo zbog Mehmed-pašinog lika. Freska je toliko izblijedila da izgleda kao da se lice polako – to je geološko vrijeme! – rađa iz kamena. Tako više dolikuje Mehmed-pašinoj biografiji, njegovoj želji da, bar u pejzažu svoga djetinjstva, ne govori jezikom nego kamenom.

Ovo je na neki način osjećao Ivo Andrić. Kao da ga je napipao u mraku, Andrić je razumio da Veliki vezir neće da izađe iz sjenke. I poštovao je njegovu želju. Most na Žepi je izgleda takođe gradio Mehmed-paša Sokolović. Andrić je to znao. Ali, kad je pisao istoimenu priču, izmislio je velikog vezira Jusuf Ibrahima, da ne bi, pominjući mu ime, uznemirio istinskog graditelja i vladara. I opet, vjeran tajnom zakonu, ili da ne bi prekršio pravilo ukusa pozajmljujući svoje misli jedinom pravom Velikom veziru, pustio je da izmišljeni vezir izrazi stav prema istoriji koji dolikuje samo Mehmed-paši: napravi najljepši most koji možeš, pa nestani bez riječi. Kad su učenici pitali Budu zašto nije zapisao svoje učenje da ga prenesu budućim generacijama, on je odgovorio: neka ostavljaju zapise oni koji misle da mogu uticati na budući život.

Mnogo kasnije, kad je pisao Na Drini ćupriju, Andrić je dodirnuo biografiju „dječaka iz Sokolovića“ koliko je to bilo moguće. Objasnio je i zašto je Veliki vezir nama nedohvatljiv: preveliki je, pripada svjetskoj istoriji, iz balkanske perspektive se njegov život ne može ni zamisliti, kamoli sagledati.

Ja mislim da je Mehmed-paša Sokolović, kao motiv, privlačio Andrića cijelog života, ali ga nije mogao obuhvatiti. Zbio je njegov život na jednu stranicu u Ćupriji, zaključujući da mi „ni mišlju ne možemo da ga pratimo“. Ali je iz toga višegodišnjeg rvanja sa Velikim vezirom rođena genijalna ideja koju je sam Vezir odobrio (ako je nije u snu Andriću prišapnuo): da pričajući o mostu preko Drine, pjesnik ispriča Vezirovu duhovnu, jedino vrijednu, biografiju. Nigdje ga ne pominjući, osim kao slučajno, a živo i detaljno samo onda kad ga Turci odvode preko Drine: desetogodišnji dječak se okreće i baca za sobom pogled na rijeku koja će mu se zauvijek silinom sječiva urezati u grudi i šumiti mu u ušima u svim bitkama i pregovorima sa gospodarima svijeta. Sve dok je ne premosti mostom iz snova. „Tako je on bio prvi koji je u jednom trenutku, iza sklopljenih očnih kapaka ugledao čvrstu i vitku siluetu velikog kamenog mosta koji treba na tom mestu da nastane.“

Ovdje Andrić, ako se ne varam, podrazumijeva da most već postoji u nekoj paralelnoj realnosti, i „crnomanjasti dječak iz visokog sela Sokolovića“ ga ne zamišlja, nego je samo prvi koji vidi most koji treba (valjda po nekoj višoj volji) na tom mjestu da nastane. Uzalud će se odupirati blijedoj slici koja je tada ušla u njega, ona će ga progoniti, postajati sve jasnija i neumoljivija sve do starosti, dok joj se ne pokori. A kad joj se pokori i kad se sjedine, kako će mu most uzvratiti! „Večitom mladošću savršene zamisli.“

Zato most liči na san: nestvarna ljepota u divljini i mraku. Ali san stvarniji od istorije što se valja preko njega: u istoriji se sve unakazuje, truli i umire – trajna je samo vječita mladost ćuprije.

A Mehmed-paša liči na most. Oni poslednji pasusi skoro svake glave u Ćupriji, gdje kroz rugobe istorije odjednom zablista neprolazna ljepota – taj glas mosta je glas Mehmed-pašine duše. Kao što je dječak iz Sokolovića samo prvi vidio most koji je tu trebalo da nastane, tako je Andrić samo prvi čuo riječi koje su trebale da budu zapisane. Tako dakle: iz svijesti izlazi vizija koja hoće da se ureže u pejzaž, a iz svijeta se izdvaja pejzaž koji se urezuje u svijest. Mali Bajo se okreće iz sepeta i gleda majku koja je ostala na drugoj obali Drine – ta slika se usijeca u samo dno duše; onda iz njegove svijesti izlazi vitka bijela građevina koja ih spaja; u Andrićevu svijest se urezuje slika otetog dječaka koji se okreće i gleda majku; iz svijesti se rađa vizija knjige koja urezuje smisao u istoriju. Kamenčić je bačen u rijeku, krugovi na vodi se šire do obala – to metafora mosta u duhu skuplja sve izgubljeno, podijeljeno, zavađeno, širom zemlje u svim narodima. Postaje realnija od istorije. Širi se u beskraj, gdje god se kidaju i spajaju osjećanja i pejzaži… Čudo jedno kakve su, kroz vjekove, posledice ranjenog srca jednog desetogodišnjeg dječaka. (Možda je tačna verzija da je Mehmed-paša otišao u Tursku dobrovoljno, kad je bio malo stariji momak, ali to nije važno; Andrićeva verzija je vjernija kolektivnoj istorijskoj istini, a za svaki detalj iz Mehmed-pašinog života je prirodno da ima puno verzija, jer se njegov stvarni život preliva u bajku.)

Možda su zbog ovoga ljudi na zemlji oživljeni: u neku višu svijest se urezao pusti a lijepi zemaljski pejzaž, pa se u njoj pojavila želja koja je htjela po njemu da hoda, u njemu da se kupa, da ga dodiruje, miriše i gleda, pa, možda, i da ga uništi.

Šta znači ono Andrićevo da Mehmed-pašu Sokolovića „ni mišlju ne možemo da pratimo“?

Na prvi pogled, ne znači ništa. Jer nema ništa što misao ne može da prati. U duhu ne važe zakoni prostora i vremena: ništa nije ni daleko ni brzo ni tako veliko da ga misao ne može istog časa obuhvatiti. Ali pošto Andrić, za razliku od većine pisaca, nije pisao besmislice, čim pročitamo njegovu rečenicu instinktivno znamo ne samo da je tačna, nego da iznosi na vidjelo duboku istinu o Mehmed-paši Sokoloviću.

Ne prati ga čak ni Njegoševa misao, a na Njegoševu misao, o čemu god da govori, kao da je magnet za duhove, lijepe se duboke istine, u njegovim riječima sve je životno i realno. Kad Njegoš u čuvenom pismu Osman-paši Skopljaku, koji je zapazio da Njegoš nešto stalno traži, odgovara da ne može ništa da traži jer nema s kim, pa nabraja one sa kojima bi „potražio nešto veliko“, ovako zavapi: „đe je Crnojević (Bušatlija), đe je Obrenknežević (Mahmutbegović), đe je Kulinović, đe je Skopjak, đe je Vidajić, đe je Filipović, đe je Gradičević, đe je Stočević, đe je Ljubović, đe je Čengić?… da svoju slavu zajedno potražimo…“ A gdje je najveći od svih? Može se reći da nije pomenuo Sokolovića jer nije bilo njegovih živih naslednika, ali ovdje je manje riječ o stvarnim ljudima nego o izgubljenoj eliti srpskog naroda, a Sokolović je najopojnija slika toga gubitka. Pa ipak ga Njegoš ne pominje. I ovdje se podrazumijeva Andrićevo zapažanje: njega ni mišlju ne možemo da pratimo. Sokolović ovdje ne pripada.

Nedavno je Emir Kusturica u Višegradu sagradio Andrićgrad. Nijesam ga još vidio, ali vjerujem da je i taj projekat pun ljepote i najboljih namjera. Neka vrsta riznice istorije ovoga područja. Samo eto, kako izgleda, ni tamo se nije našlo mjesta za Mehmed-pašu Sokolovića. Ni Kusturica ga se nije sjetio. Iz istog razloga: ni mišlju ne možemo da ga pratimo. Ja ipak mislim da bi bar ovdje trebalo ugraditi neki znak da smo svjesni prisustva Mehmed-paše. Neko priznanje duga. Jer i ako on nije dostupan našoj svijesti, ova tačka na Drini je osobena. Ovo je, ako ćemo pravo, nešto kao materijalizovani san Mehmed-paše, ovo parče pejzaža je začarano u onoj viziji o kojoj govori Andrić kad kaže „on je prvi vidio čvrstu i vitku siluetu…“. Iz te vizije je izgrađen most, iz nje je izašla Andrićeva inspiracija i najveći roman srpske literature. Iz kojega god ugla bacimo pogled na taj pejzaž, uvijek, ne znajući, gledamo očima Mehmed-paše Sokolovića. Tu se krećemo kroz njegov san, to je njegova bašta, gazimo njegovu travu. Ako ne zbog drugih osjećanja, bar iz pristojnosti bi na ovoj tački trebalo reći: Mehmed-pašo, oprosti.

Njemu je jedno vrijeme cijela Carevina bila bašta. Ali ovo mu je skrivena bašta, gdje je dolazio da se sakrije od svjetskih poslova.

Ovdje postaje nametljiva pretpostavka da naša misao ne može da ga prati ne samo zato što je preveliki u svjetskoj istoriji, nego zato što ga nema u našoj istoriji, on je naš samo genetski. Ništa ne bi bilo dalje od istine. Ni nezahvalnije prema velikom čovjeku ranjenog srca.

Mehmed-paša Sokolović je, usput, najveći srpski državnik posle pada srpskoga carstva. Usput, jer je on prije svega jedan od najvećih turskih državnika. Tursku carevinu je vodio kad je bila na vrhuncu i, sudeći po ocjenama istoričara, vodio je majstorski. Ali usput je obnovio Pećku patrijaršiju, što je možda najvažniji događaj u borbi za duhovni opstanak – ako ne i fizički – srpskoga naroda u turskim vremenima. Ništa se veće i važnije tada nije moglo uraditi.

I pravoslavni i muslimani njega stalno za nešto sumnjiče. Prvi, otprilike, da je izdao svoj narod, a drugi da se previše sjećao svoga srpskog porijekla. Ili, pak, dokazuju da je uvijek bio samo jedno, nikad ono drugo. To su besmislice. Nema kod njega nikakve dvostrukosti, ni pretvaranja. On je živio u vrijeme trijumfa Turske carevine, to je tada okvir izvan kojeg se ne može ni zamisliti neka drukčija realnost. To tada nijesu bili vjerski ratovi, nego osvajački sa političkim ciljevima. Tek kad svi drugi razlozi za sukobe nestanu, oko sto i pedeset godina kasnije, vjerska provalija će ostati jedina realnost. A svaka carevina dok je u punom naponu ima veliku privlačnu snagu. Ljudske mase (naročito omladina i elita), i izvan pobjedničkog naroda, streme ka velikom centru da se pokažu i ostvare svoje mogućnosti. (Tako se danas još uvijek stremi ka Americi, uprkos nasilju koje iz nje dolazi mnogim narodima, jer stara privlačna snaga još djeluje.) To su dobrim dijelom iluzije, ali vitalnost carstva se i mjeri njegovom sposobnošću da rađa u ljudima iluzije bolje od drugih društava. Dok to može, dotle i traje. Kako je život potvrdio, Mehmed-paša je bio čovjek velikih i brojnih talenata – nije ih mogao ostvariti nigdje drugo osim u Carigradu. Turska je (opet, kao sve carevine u usponu) omogućavala maltene svakom darovitom čovjeku da brzo uspije i razvije svoje sposobnosti. I nije posebno, ne više nego druge imperije, ugnjetavala pokorene narode. Tako da nema ništa protivrečno, ni posebno dramatično, u takvim uslovima preći na islam i praviti karijeru. I nema ništa osobeno u tome da Mehmed-paša vodi Tursku carevinu kao najveći među Turcima svoga vremena, i istovremeno se sjeća svoga porijekla i svoga naroda, i radi za njega u okviru carevine ono što može.

Da je išta drukčije, u bilo kom elementu ove priče, ne bi bilo Mehmed-paše Sokolovića. Ni na Bosforu ni na Drini; ni u svjetskoj ni u srpskoj istoriji.

Ovakvi životi su rijetki, ali u renesansi nijesu bili nemogući. A Mehmed-paša je pravi renesansni čovjek, što tada ni u turskom carstvu nije bilo neobično – i Sulejman Veličanstveni, koji je Mehmed-pašu postavio za Velikog vezira, je bio renesansni čovjek. To znači čovjek koji lako spaja protivrečne karijere i talente – protivrečne za ljude iz umornih vremena, tj. iz vremena u kojima ljude savlada umor i kad sporo idu u jednom pravcu, ili samo sjede na istom mjestu, pa se ne mogu načuditi ovima što daleko i smjelo lete u svakom pravcu u kome se život otvara.

Iz drugog ugla – dubljeg, nemodernog ugla – Mehmed-pašin život neodoljivo podsjeća na život biblijskog Josifa, osim što je Josifov život vjerovatno legenda, a Mehmed-paša je legendu oživio. Dolazeći iz malog plemena, čiji je opstanak ugrožen, i jedan i drugi su se svojim sposobnostima popeli do vrha vlasti najvećeg svjetskog carstva. Jedan prvi do sultana, drugi prvi do faraona. I jedan i drugi su vodili ta carstva na najbolji mogući način. Ni jedan ni drugi nijesu zaboravili djetinjstvo, porodicu i pleme koji pretrajavaju negdje na kraju svijeta, daleko od sjaja prestola. Iskazali su im ljubav i obezbijedili slamku spasa u najtežem trenutku. Posijali sjeme za neko daleko novo rođenje. Više se ne može.

Ili može? Uz tu skoro legendarnu vojnu i političku karijeru, Mehmed-paša vodi i tajni duhovni život, ili se taj život odvija u njemu na nesvjesnom planu da bi postao vidljiv tek dugo posle njegove fizičke smrti. To je onaj život koji će se materijalizovati u ćupriji na Drini i u onom izblijedjelom portretu što se pomalja iz kamena na ulazu u Pivski manastir. Nije to nikakva tajna verzija Mehmed-pašine biografije, nego je tajna zato što je, u duhovnom smislu, višeg ranga. Otkriva se kroz vjernost djetinjstvu i porijeklu kakva prati sve ljude kroz cio život, i često jača sa starošću i – kao nekakav kontrapunkt slavi – sa uspjesima u društvenom životu. Često se slavni i moćni tako sjećaju zemljanog poda rodne kolibe i majčine suknje kao izgubljenog raja. Osjetljiviji ovu vjernost nose kao ranu na srcu, ili prugu što presijeca grudi. Ali jedno je opšteljudsko sjećanje, nostalgija ili svijest na vrhuncu slave da su „svi ljudi uvijek na gubitku“, a drugo, sasvim drugo je milost sudbine koja čovjeku dozvoli da se zbiljski vrati na tačku prvog i jedinog nezaboravnog rastanka. Samo se Mehmed-paša, još za života, vratio na obalu svoga djetinjstva da osvoji „vječnu mladost“, vratio se kao Veliki vezir!, tu gdje je prvi put gledao kako se sunce igra u vodi, da na tom mjestu, odakle je pošao u najveću avanturu, premosti rijeku. I kako je premosti! Iz sna u stvarnost. Ne može se zamisliti ljepši način da se zatvori krug života, kad se već zatvoriti mora. U istoriji, čini se da je otišao tako daleko da ga misao ne može stići; a u duhovnom životu, čini se da niko nije bio vjerniji obali na kojoj se rodio.

Takav je on bio: silan karakter, gvozdena volja, prefinjen duh i duboka osjećajnost. A ništa od toga se između sebe ne sudara, nego se sve jedno iz drugog rađa i harmonično uglaba.

U ovom tajnom duhovnom životu posijao je po zemlji Veliki vezir kao dukate neke znakove kojih možda ni dan-danas nijesmo svjesni, a koji omogućavaju onima koji ih dobro protumače da „potraže nešto veliko“. Andrić je jedan protumačio.

Možda nam Mehmed-paša i nije tako stran? U stvari, mada zvuči glupo, izgleda kao da je on nama vrlo blizu, nego smo mi od njega daleko. Kako sad to?

Veliki, slavni, svjetski Mehmed-paša Sokolović pripada Turskom carstvu; a intimni, tajanstveni, duhovni, pripada srpskom narodu. Ali kojoj varijanti, muslimanskoj ili pravoslavnoj? I jednoj i drugoj, i to potpuno, vjerovatno jedini tako potpuno. On je dao odgovor na najteže pitanje u istoriji srpskog naroda – prije nego se postavilo. Prije nego što su se odnosi između muslimana i hrišćana na Balkanu tako gadno stvrdnuli da onemogućavaju život i jednima i drugima, Mehmed-paša Sokolović je bacio svoj veličanstveni most preko Drine. A iz kamena se onda kroz vjekove razvijala metafora mosta između pravoslavnih i muslimana, između zakrvljenih monoteizama, između civilizacija, između svjetova, između svih obala što širom svijeta razdvajaju ljude. A svaka od tih metafora je samo varijacija na crnu prugu koja presijeca grudi Velikog vezira.

Mehmed-paša se rodio dok je srpsko društvo iz predturskog vremena, iako poraženo, još bilo živo. Bez države, politički obezglavljeno, ali su običaji, sjećanja, mentalitet, karakter i pogled na svijet koji izgrađuje svako društvo, bili netaknuti. Još dugo će se duh nekog dosta izuzetnog, iako već nevidljivog naroda probijati kroz veliku narodnu poeziju i fresko-slikarstvo: i to je mislima danas nedostižno. Još su to bili ljudi istog kova – institucije države se lako razore, razaranje svijesti ljudi traje generacijama. Jedini pravi poraz svakoga čovjeka i društva je u glavi: dok su srce i svijest slobodni, u ma kakvim uslovima, za ljude su svi putevi otvoreni. I danas u američkoj imperijalnoj strategiji znaju da je jedna država osvojena tek kad ovladate „sviješću i srcima“ njenih stanovnika. Ljudi su poraženi kad prihvate svijest poraženih, tj. kad sami sebe dokrajče. Zato Njegoš kaže: „kad glavu razdrobiš tijelu/ u mučenju izdišu členovi“. Izdisanje členova može da traje vjekovima. Ako vas put nanese, pogledajte lica Indijanaca u Meksiku i probajte da prodrete u njihove poglede i biće vam jasno kakva je nemoć sabila te ljude na samo dno duše. Ništa slično nije bilo na Balkanu u vrijeme Mehmed-paše Sokolovića (rođen je na početku šesnaestog vijeka). S jedne strane, zbog dinamike i privlačnosti turskog društva bar za neke slojeve stanovništva, a sa druge, zato što je poraz srpske carevine još bio svjež, nije morao biti ni trajan ni definitivan. Još je to bila samo „okupacija“, proći će nekoliko generacija prije nego ljudima to stanje uđe u kosti kao jedini mogući oblik života i zaborave da su ikad bili nešto drugo. Još dugo će isti ljudi hodati istim stazama, sa istom energijom i nadama, prije nego nove okolnosti umrtve svijest i srca poraženog stanovništva.

Još se nije bio rodio taj koji bi umrtvio svijest i srce Mehmed-paše.

Kad se govori o svijesti konačno poraženih ljudi, misli se na neki proces koji liči na zatvaranje svijesti. U osnovi ovoga procesa su strah i uvjerenost u uzaludnost pokušaja da se strah prevlada. U nekom kobnom trenutku ljudi kažu sebi: to je to, ovo se neće promijeniti, ovo je zauvijek. To je duhovna smrt. Zatvor iz koga nema izlaza. U početku čovjek ne vjeruje da će to potrajati, ti neljudski uslovi, pokušava da bježi, nada se pomoći, bori se i buni, a onda polako shvata da su svi izlazi blokirani, da su ga svi zaboravili, kao da nije među živima, pa sam počne da sputava svoje snage, unaprijed pogađa želje svojih gospodara, ne sanja ni o čemu što nije za njega, živi od malo i za malo, na kraju ga i puštaju iz zatvora, on više nije u stanju da se udalji, sam se u zatvor vraća, sam se zaključava, sam se veže i brižno samome sebi šapuće: živ sam, šta mi fali? Ovo je proces koji traje generacijama, i možda nikad ne dolazi do kraja, nema potpuno poraženih ljudi jer je ljudska duša nepokorna zvijer, ali može da poprimi takve razmjere da se ljudi, zbog trajnosti i monotonosti straha, jedva razlikuju od domaćih životinja.

Taj proces se dešavao na Balkanu u vrijeme dekadencije Turske carevine. Tada u njoj nije bilo privlačnosti ni za same Turke, a u pokorenim narodima više nije bilo snage da se oslobode. Strašna slika: u mrtvom svijetu mrtva duša. Nemoć i očaj koji su vjerovatno igrali veliku ulogu u razvoju Njegoševog genija. Tako strašan izazov mu je dao snagu da sve to razvali – snaga je morala biti nadljudska: nije šala, čovjek ustaje iz groba. Ona nabijenost i žestina koja naglo eksplodira u mnogim njegovim riječima, to bi moglo biti otuda. Ona strast sa kojom poziva muslimane da mu se pridruže da potraže nešto veliko, i to bi moglo biti iz istog izvora. Tu bi moglo biti i objašnjenje zašto su neki muslimani uvijek osjećali da im Njegoš ugrožava identitet upravo ovako vapijućim pozivima (i zašto je Osman-paša Skopljak tako tačno osjetio da Njegoš stalno nešto traži, nešto što ne može biti). Tu je konačno i razlog zašto neki muslimani ne mogu, ili ne žele, da vide da je Gorski vijenac pjesma o očajničkom naporu ljudi da izbjegnu „pokolj među braćom“, a ne o pohvali pokolju. Cijela drama je napor da se izbjegne strašna neminovnost, a neminovnost strahote, koje je Njegoš intenzivnije svjestan nego iko drugi, nezaobilazna je kad se u jednoj zajednici sudare dva monoteizma. Bar dok ne izgube osvajačku snagu. Njegoševa grandioznost je u tome što „gleda svakome zlu u oči“, pa govori o onome o čemu niko ne smije ni misliti, od čega se ledi krv u žilama, iako svi žive – bilo da su očajnički pobunjeni ili pokorni kao očajnici – po fatalnim zakonima ovoga sukoba. To je zatvaranje svijesti koje Njegoš ne može da podnese.

U Mehmed-paši Sokoloviću, drukčijem čovjeku iz drugih vremena, nema ničega od svega ovoga. U njegovom vremenu je sve još i te kako živo: i tip čovjeka poraženog carstva, i vitalnost novog pobjedničkog carstva. A on u sebi ima snagu da ih spoji i iskaže u punom sjaju.

Eto zašto nam je nedohvatljiv. Ne što je daleko, nego što se naša svijest zatvorila za jedan tako slobodan, smion i svijetao život.

Takav je, dakle, poslednji predstavnik srpskog carstva kakvo je bilo prije poraza. Njegov karakter je jedini ključ na osnovu koga može da se nagađa kakav je bio tip čovjeka koji se bio formirao, ili je skoro bio dovršen, na ovom području Balkana prije velikog sloma. To ne znači da je bilo drugih ljudi Mehmed-pašinog kalibra, takvi se rađaju rijetko, ali je on predstavnik tipa čovjeka kome je to društvo prirodno težilo. Svako društvo ima svoj idealni tip, a u realnosti se onda ljudi manje-više primiču tome idealu, ali ideal svjedoči o tome šta su vrijednosti društva, kako ono sebe vidi u istoriji ljudi.

I ovo se često desi: da jedno društvo bljesne na kraju punom ljepotom, prije nego se ugasi. U Mehmed-paši Sokoloviću je srpski narod, iz oblika koji su umirali, bljesnuo punom ljepotom.

Ne možemo ga obuhvatiti ni mišlju jer ne možemo vjerovati: to je Bajo iz Sokolovića, ova sila od čovjeka koji ni pred kim ne ustupa, koji se ničega ne plaši, kome se ne vrti u glavi kad se uzdigne iznad ljudi, nego se na tom mjestu osjeća kao da je stvoreno za njega – ovo, ljudi, ne može biti naše…

To se nije desilo odjednom. Nije iščezao iz našeg mozga preko noći. Gubila ga je naša misao polako, gubeći svoju unutrašnju snagu, slobodu i samouvjerenje, iščezavao je na horizontu dugo, u procesu od preko stotinu godina u kome je Tursko carstvo tonulo u dekadenciju, a porobljeni narodi se mirili sa inercijom nemoći. Koliko su blistave u naponu, imperije su toliko ružne u odumiranju. Povuče se životna energija iz velikih struktura, potamni sjaj, palate se pretvore u zatvore, ponavljaju se ideje i riječi koje više ni za koga nemaju smisla, a mrtva tjelesina vlasti se održava samo na strahu i nasilju. Fala Bogu, ima li varvara! Nikome u njima ne valja. Ponajmanje Turcima koji bi i iščezli u ruševinama sopstvenog carstva da nije Ataturk sve ispreturao, razbacao, odsjekao što je trulo i stvorio modernu i moćnu državu. To je ono vrijeme kad je turska carevina postala „bolesnik na Bosforu“, kako su je zvali u Evropi. Bolesnik se održavao vještački u životu zahvaljujući interesima Engleske i Francuske, koje su preko toga mrtvaca držale na odstojanju Rusiju i blokirale oslobađanje naroda na Balkanu i na Bliskom istoku. Posledice ovih frustracija i mahinacija su se tada tako nagomilale da se vide dan-danas u tim regionima. Strašan prizor naroda kao obezglavljenih masa koje troše ogromnu energiju samo u fantazijama: nema im druge, mada toga nijesu svjesni, jer gospodari brane svim sredstvima svoj monopol na realnost, a robovima ostavljaju fantazije kao utjehu. U tako neplodnom jadu nema mjesta, ni u sjećanju, za ljude kova Mehmed-paše Sokolovića – skoro je sramota i pomisliti…

Zato nema svrhe nagađati da li bi Sokolović bio više sklon muslimanima ili pravoslavnima, koja bi vjernost u njemu prevladala: to je sterilna logika robova (u rangu prepirki koje pominje Andrić, o tome ko je bolji, Marko Kraljević ili Alija Đerzelez, u kojima protiče istorija pokorenih i nemoćnih ljudi koji se glože među sobom dok ih bije svak kome se prohtije). Samo se ovo može sa sigurnošću reći: čovjek kao Mehmed-paša Sokolović ne bi bio kao mi; uvijek bi našao put koji vodi u život u datim okolnostima, ne bi ga ni prevarili, ni slomili, ni skrenuli sa puta na kome on hoće da pokaže šta može i da svome narodu pokaže pravac da „potraži nešto veliko“.

Možda je ovo pravi razlog što Njegoš ne pominje Sokolovića u prizivanju svoje izgubljene braće: to veliko što vrijedi tražiti, to je upravo čovjek Mehmed-pašinog kova! On je cilj, a ne sredstvo. Više od toga nema. On nije jedini, ali jeste najveći lik u istoriji Balkana u kome se tako plodno ukrštaju islamska i pravoslavna tradicija. Svuda drugo se sudaraju, krvare, optužuju – samo u njemu su u skladu.

Kao musliman, on je to iskreno i do kraja; kao pravoslavni, ne zaboravlja ko je i ništa ne izdaje.

Ovdje se možda skriva, dugoročan i precizan, politički program koji će omogućiti ovim ljudima da se dokopaju državnih formi u kojima će živjeti dobro i slobodno, pa možda i potražiti nešto… U svakom slučaju da izađu iz scenarija „podijeli pa vladaj“ u kojem je njima zapala uloga eksperimentalnih miševa na kojima se iživljava svaka sila koju interesi nanesu preko Balkana. Ali trebalo bi umjeti, naročito smjeti. I ovo je neki Mehmed-pašin znak.

Miševi, je li to prejako? A šta je ova slika: grupe prosjaka što pod bedemima Evropske unije čekaju da im se bace mrvice, pa se među sobom tuku oko tih mrvica i zahvaljuju gospodi što ih sa bedema radoznalo posmatra?

Istorija balkanske nesreće se ponavlja stalno u istom obliku samo zato što muslimani i pravoslavni nijesu u stanju da nauče prvu i najvažniju lekciju iz te istorije: da se nikad, ni pod kakvim okolnostima, ma šta da se dešava, ma šta mislili jedni o drugima, ne smiju naći na suprotnim stranama. Za njih, to je prvi smisao Mehmed-pašinog mosta preko pruge koja mu se urezala u grudi. Pruga je nepodnošljiva, istorija koja iz nje sikti puna je krvi – samo je most veličanstven.

Naličje ove iste lekcije je pravilo koje izvlači svaka sila koja hoće da vlada Balkanom i radi po njemu šta god joj se prohtije: upravo da se nikad ne smije dozvoliti da se povežu muslimani i pravoslavni na Balkanu. Jer onda nemaju slabu tačku. Svak dobija po zasluzi, oni koji uče iz istorije vlast i pare, oni koji ne uče siromaštvo i poniženje.

Da nije prerano za ovu priču? Petsto godina možda nije dovoljno da se protumače poruke koje je Veliki vezir položio u kamenje u svojoj bašti? Još petsto, pa dâko ga mislima dosegnemo.

I neka niko zbog ovih riječi ne optužuje mene da mu ugrožavam identitet i ljudska prava. Ovo su znakovi koje je ostavio za sobom Veliki vezir. Ne može se o Velikom veziru govoriti a da se ništa ne kaže. Optužujte Mehmed-pašu Sokolovića, jedni za ono što jesu, drugi za ono što nijesu. Tako će se odmah vidjeti koliko su pametni i hrabri.

Ivo Andrić u poseti Turskoj

GODINA 1566, OPSADA SIGETA: Sultan Sulejman Veličanstveni, oslonjen na Mehmed-pašu Sokolovića, dolazi pod Siget

Mehmed-paša podnosi izveštaj mrtvom sultanu (u sredini);…

Mehmed-paša prati kočiju sa sultanovim telom na putu za Beograd (minijature iz rukopisa Huner-name, 1588)