Njen glas

Ela Ficdžerald je imala bolju tehniku, pjevala neusporedivim „sket“ manirom, solirajući vokalom poput trubača ili saksofonista, ponekad paralelno s njima, i brzinom kao nijedan od pjevača ranije. Sara Von imala je raspon, zapanjujući, spuštala se lako od „lage“ soprana do dubina kontraalta, prebogatog i voluminoznog. Bili Holidej kretala se jedva u jednoj oktavi izderanim tankim glasićem pomalo pištećeg tona, kao truba s demferom.

Ela je, poput svih tehničara, zapravo uvijek ostala nekako hladna. Sara je u korištenju tog beskrajno poslušnog glasa pretjerivala u virtuoznosti, ukrasima i rastavljanju melodije. Bili Holidej još i sad nepogrešivo i koncentrirano ubode u onu osjetljivu točku koju svaki od melankoličara dobro skriva, i nakon toliko godina i stilova i naslušanosti, tim tanašnim, trajno prozuklim glasom izokrene nas kao proverbijalnu čarapu. Izgleda, dakle, da je umjesto tehnike, makar i onakve, nedosegnute, teže imati „to nešto drugo“ u glasu. Njen bi se ton, timbar i njihov efekat mogli, baš kod nas, porediti sa stanjem koje čovjeka uhvati kad na moru udari južina pa se čini da, iako živ, već gnjije iznutra i da je vrijeme stalo na nekakav pakleni, nerazrješiv način. Jedino što čini da stanje prođe, jest da se jedinka, koliko god očajavala, mora najprije zagledati u ono najteže što nosi u sebi.

Ovakvo vezanje tona Bili Holidej s naročitom atmosferom i emotivnim učinkom nije samo proizvoljnost. Ako se u zapadnom uhu dualnost dura i mola ugrubo može podijeliti na „veseo“ odnosno „tužan“ efekt, onda su „plave note“, karakteristične za džez – smanjene terce i kvinte na primjer – upravo harmonije koje odgovaraju na tu treću vrstu osjećaja, nejasniju, konfuziju: na malankoliju kao psihičko „međustanje“.

Bili Holidej, uz Djuka Elingtona, kao najizrazitiji tumač te misterije između harmonija i unutarnjih nerazmršenih osjećaja, postiže ono najteže, pa je zato i danas mnogi izbjegavaju – tjera nas da osjećamo što bismo rado izbjegli i da vraćamo pred sebe životna mjesta, prošle stanice koje bismo najradije napustili zauvijek, da im se nikad ne vratimo. Bili Holidej je, ukratko, refleksija, suočavanje.

PODMUKLOST BIOGRAFIJE: Bluz i džez većinom su stvoreni od teških biografija, do klišea. A u tome i tako markiranom svijetu, životopis pjevačice koja se, kao Eleonora Fejgan, rodila u aprilu prije ravno sto godina – bio je teži od najtežih. Rođena je kao vanbračno dijete, nepriznata od oca muzičara, usvojena od nezainteresirane rodbine, rasla u katoličkom sirotištu. Priča se da ju je susjed pokušao silovati u njenoj dvanaestoj (sic!) godini, a kad se vratila majci koja je već radila kao prostitutka, djevojčica se s nepunih četrnaest i sama počela prodavati u javnoj kući u Harlemu.

Jedan tvrdoglavi kliše, a kao reakcija na prošli kliše, u američkoj kulturi glasi da je bluz posljedica historije ovakvih života ali i crnog kolektiviteta uopće. Na tu, zapravo duboko rasističku „teoriju“, veliki džez-kritičar Albert Marej odgovarao je ironičnim koliko zgađenim kontrapitanjem: kako da su tolike nesreće tolikog broja ljudi kroz četiristo godina stvorile onda samo jednu jedinu Besi Smit – a ne, po ovoj naopakoj logici, hiljade takvih talenata?

Kontra svakog i upornog guranja u stereotip, a kao dokaz iznimnosti i nepredvidljivosti pojavljivanja najdarovitijih – stoji Bili Holidej. Talent, naime, nešto je što ne stvara nijedna životna nesreća, eventualno ga (možda!) usmjerava i ostavlja pečat onda kad se takav, jedinstven dar pretvori u znanje pa u umjetnost. U tom smislu, ako slušatelj ima sreće da stvori vlastitu privatnu historiju slušanja i komunikacije s izvedbama Bili Holidej, onda će ona emocija s početka, nepodnošljiva melankolija, ustupiti mjesto drugačijoj osjećajnosti – od vrste koja ide preko intelekta i analitičnosti, pa tek onda nazad u osjećajno. Emocija je to, usudimo li se reći, superiorna prvoj. Bili Holidej je iz svojih ograničenja razvila vlastitu školu pjevanja i donošenja pjesme – taj kapacitet i ostvarenje muzičko, jezik i rječnik muzike s njenim na mah čujnim otiskom, ono je što danas dira pažljivog slušatelja.

IZA RITMA: Pjevala je „iza ritma“ – behind the beat, kako vele Amerikanci, počinjala frazu daleko iza prve dobe, neobično akcentuirajući slogove, često na prvom i trećem, izrazito sinkopirano, uzimala pauze i igrala se ritmički i pulsom pjesme. Improvizirala je na melodiju nikad ne iskačući iz fokusiranosti i namjere da donese tekst i tako dobaci do najvažnijeg, do privatnosti slušatelja; da se u eri distanciranih pjevača i akustičkih i tehničkih ograničenja reprodukcije zvuka – intimizira s onim koji sluša. Drugim riječima, da se pjesma zaista i do finese interpretira. Za razliku od najvećeg broja pjevača dotad, nikada joj riječi nisu bile samo sredstvo za pokazivanje vještine i za muzičko razbacivanje – uživljenost u liriku i mogućnosti donošenja teksta bili su uvijek iznad ostaloga, a nikada samo iluzija, ono muljanje publike kojem su skloni toliki izvođači. Imala je i upadljivu dikciju: iz određenih, vrlo kompliciranih kulturnih razloga, crni pjevači mejnstrima sve do sedamdesetih nastojali su da im se izgovor približi neutralnom, to će reći bijelom načinu artikuliranja. Bili Holidej imala je jak crni akcent, obilježen takozvanim karipskim, visoko palataliziranim glasom „l“ i nečujnim „r“, kako se izgovaraju u Nju Orleansu recimo (Luis Armstrong, njen idol, imao je isti izgovor). Ironija rase kao kulturnog konstrukta i tu se surovo nakezila: bojom kože Bili Holidej bila je neuporedivo svjetlija od većine crnih ljudi, a fizionomija, tek danas kad smo senzibilizirani kao nikad na takve detalje, odavala je zapravo potpunu izmiješanost krvi.

Takva gorka ironija kulminirala je kasnije u jednom strahovito moćnom umjetničkom momentu: 1939. godine snimila je bez sumnje najstrašniju pjesmu u repertoaru – na stihove, pritom, bijelog autora, bruklinskog Židova – tužbalicu Strange Fruit, jezivu metaforu o „čudnim plodovima“ koji vise „s topola“, gdje u stihu potom shvaćamo da su „čudne voćke“ – crna tijela obješena poslije linča.

BELI DŽANK: Što nas dovodi do same suštine možda: Bili Holidej bila je odbačena na svaki način – socijalno, rasno, spolom, porodično, u ljubavi (beskrajna serija ljubavnika oba spola) – i takvu odbačenost, potpunu, nosila je od djetinjstva pa onda kroz čitav život. S jednom od ovih i ovakvih odbačenosti i s boli kao sigurnom i trajnom pratiljom, još i nekako može da se iznese i izbori – s toliko pak, poredanih ili poslaganih jedno na drugo, „vertikalno“, uz to snažno odbijajući da se bude žrtvom, s time se ne može iznijeti gotovo nitko. Permanentna bol zahtijeva naravno anesteziranost, „lijek“ što će neprekidno a ne samo povremeno otupljivati ovakvu ranjenost i ranjivost. Izbori su mnogobrojni, no jedan je pouzdano fatalan. Uza sve negativne uslovljenosti ere, Bili Holidej razvijala se i postajala to po čemu je pamtimo na vrhuncu prve velike epidemije narkotika. U autobiografiji Lady Sings the Blues ostavit će rečenicu kakvu je mogao potpisati neki od velikih američkih pisaca toga doba, a baš što nije, čini da zbog autentičnosti dodatno zadrhtimo nad slikom: „Svaku večer nosili su mi u garderobu bijelu svilenu haljinu, buket bijelih gardenija i u njima – bijeli džank.“

Ovo će je, kroz cirozu jetre, dotući na kraju, u četrdeset i petoj godini. Ili možda ipak to što joj nisu dali ni da umre dostojno: na samrtničkoj postelji agenti FBI navući će joj lisice i „uhapsiti“ je, frazom što je glupa na svim jezicima, zbog „posjedovanja nedozvoljenih supstanci“. Na računu je u trenutku smrti imala 70 dolara.

Ostavila je diskografiju s kojom se mjeri svaki džez pjevač i pjevačica, i prije i poslije.

Iz stripa Bili Holidej Munjoza i Sampaja