

Novi broj „Vremena“
Šoškić za „Vreme“: Znamo ko je ko
Bivši guverner Dejan Šoškić, kandidat Studentske liste, u razgovoru za novi broj „Vremena“ najavljuje da će nova vlast ukloniti loše kadrove, doneti zakon o lustraciji i ispitati poreklo imovine
"Politički analitičar u petogodišnjem afektu", "Vreme" br. 1329
Ne znam zašto se Željko Cvijanović ljuti što sam ga svrstao u Vučićeve analitičare.
Da li je u tekstu „Vučić! A ko drugi?“, objavljenom na njegovom portalu „Novi standard“ četiri dana uoči nedavnih izbora, lično pozvao da se glasa za Vučića? Da li je taj tekst „Informer“ odmah preneo uz svojstveni nadnaslov „Tekst koji morate da pročitate pre nego što glasate!“? Da li je Cvijanović, tokom postizborne krize zbog neregularnosti brojanja glasova objavio svoju „analizu“ u kojoj je tvrdio da se mora imati u vidu i mogućnost da je krađu izbora zapravo izvela – opozicija! Jer, pazite sad: zar nisu na strani opozicije „Amerikanci“? A „da se razumemo, oni (Amerikanci) to (krađu izbora) mogu da izvedu jednako kao i vlast„!
Takođe, zar nije, po izbijanju afere „Savamala“ Cvijanović publikovao tekst svog glavnog kolumniste, Vladimira Đukanovića u kome ovaj tvrdi da je rušenje Hercegovačke zapravo organizovao, ni manje ni više, no „tajkunski lobi“ uz pomoć „stranog faktora koji na ovaj način stvara destabilizaciju zemlje, uz neverovatan osećaj nesigurnosti kod građana“? I nije li taj tekst, zatim, kada je Đukanovićev partijski šef obznanio ko je srušio Hercegovačku, volšebno nestao sa Cvijanovićevog sajta?
Iz ovih nekoliko primera vidi se metod rada Vučićevih analitičara. Javnost se neprestano zasipa zavereničkim teorijama, zasnovanim na neistinama ili poluistinama, kako bi se publika dovela u konfuziju i, onda, sa njom lakše manipulisalo („Vučić! A ko drugi?“).
Istu metodu Cvijanović je primenio i u svom odgovoru. Njegov najveći deo usmeren je na difamaciju svog kritičara, koja se vrši zasipanjem publike mnoštvom različitih „informacija“, i „hipoteza“. No gotovo svaka rečenica u tom delu, gotovo svaka ta „informacija“ ili „hipoteza“, ili je potpuna neistina, ili je pak zlonamerna poluistina. Mnogo papira bi trebalo utrošiti kako bi se sve to poreklo i razmrsilo.
Radi ilustracije, uzmimo samo ove dve rečenice: „Antonić… za dve poslednje godine Tadićeve vladavine nije napisao nijedan kritički tekst o njemu“ i „Antonić i Vukadinović… su za Lutriju Srbije radili istraživanje tržišta, posle čega je Lutrija postala jedina u Evropi koja posluje sa gubitkom“. Uzete u paru, ove rečenice bi valjda trebalo da „objasne“ publici odakle tolika kritičnost Antonića za ono što radi Vučić.
Naravno da Cvijanović, kao i svi „veliki kombinatori“, računa da će se publika zbuniti kada joj se, samouvereno i drsko, saopšti kakva krupna neistina. „Uh, mora da tu ipak nešto ima“, pomisliće mnogi.
Malo njih iz publike će, međutim, posle Cvijanovićeve tvrdnje da „Antonić za dve poslednje godine Tadićeve vladavine nije napisao nijedan kritički tekst o njemu“ otkucati u internet pretraživaču „Antonić“ i „Tadić“, ili makar pogledati sadržaj tri Antonićeve knjige, u kojima su sabrani tekstovi „iz poslednjih godina Tadićeve vladavine“ (Višijevska Srbija, 2011; Tranzicioni skakavci, 2011; Na briselskim šinama, 2013), pa pobrojati koliko kritičkih tekstova „za dve poslednje godine Tadićeve vladavine“ tamo zbiljski ima.
Ali, dok je neistinitost prve rečenice lako proveriti i dokazati, sa drugom je već to nešto malo teže. Vukadinović, koliko znam, jeste uradio par komercijalnih istraživanja za Lutriju Srbije po tržišnoj ceni – dakle, ne ono „jedna tribina 40.000 evra“ (vidi moj prošli tekst), već „cena u svim prodavnicama je tolika, pa je i kod mene toliko“. Sad, da li je samo zbog tih istraživanja Lutrija Srbije stvarno „postala jedina u Evropi koja posluje sa gubitkom“, kako nas obaveštava Cvijanović, ko hoće u to da veruje neka poveruje. Tu stvarno ništa ne mogu. Ali, zahvaljujući Željku Cvijanoviću konačno sam osvestio kada me je tačno, i kako, Vukadinović korumpirao da zamrzim Vučića.
Naime, dobro se sećam kako je jednom prilikom, u „Mornaru“, i to baš nekako na početku one Cvijanovićeve „dve poslednje godine Tadićeve vladavine“, bio na mene red da platim riblju čorbu i kupus-salatu. Međutim, Vukadinović je, sad mi je jasno zašto, iznenada izvadio novčanik i rekao mi apodiktički: „Gledaj, Slobo, malo je dosadno da samo napadamo Tadića. Hajde da krenemo da malo pucamo na sve što se kreće!“ Upravo zbog te riblje čorbe i kupus-salate postao sam kritičar Aleksandra Vučića.
I sad na kraju, ne znam ni što se Cvijanović ljuti zbog toga što pravim razliku između naše publike. Za mene nije strašno što ima publike koja će poverovati da je opozicija ukrala izbore; nije strašno ni što ima publike koja će poverovati da su anti-Vučićevi tajkuni i stranci srušili Savamalu; nije strašno ni što ima publike koja će poverovati da Antonić zbog riblje čorbe i kupus-salate „mrzi“ Vučića. Za mene je istinski strašno što Cvijanović i drugi svojski rade na tome da se celokupna srpska javnost pretvori u takvu publiku.
U tom poslu radikalne debilizacije naše javnosti pokazuje se da su se, nekako, na jednoj strani našli „Novi Standard“ i „Informer“, a na drugoj – onoj koja ipak pokušava da zadrži zdrav razum – „Vreme“ i „NSPM“ (bez obzira na razlike). I sve što Cvijanoviću mogu da poručim jeste: „Ma, samo ti, sinko, radi svoj posao.“


Bivši guverner Dejan Šoškić, kandidat Studentske liste, u razgovoru za novi broj „Vremena“ najavljuje da će nova vlast ukloniti loše kadrove, doneti zakon o lustraciji i ispitati poreklo imovine


Koga vidimo kao “velike znalce” u tom režimu koji nešto tobože znaju? Uglavnom priučene ljude sa kupljenim diplomama. Kod njih su evidentno najveći “znalci” jedna osoba koja je navodno završila neku dopisnu loše rangiranu biznis školu u ruralnoj Americi, jedan dva puta dokazani plagijator, a i jedna starija žena koja je navodno doktorirala na jednom privatnom fakultetu, na kome je njen predsednik stranke otprilike u isto vreme završio master tezu čiji naslov nije znao da kaže kad je javno upitan o tome. Studentska lista ima više od 140 doktora nauka. U pitanju su ljudi neuporedivo većih sposobnosti. O razlici u čestitosti i moralu ne treba trošiti reči


Visoka izlaznost će, kažu sagovornici “Vremena”, biti pokazatelj da li je Studentski pokret, kao neočekivana politička sila koja se pojavila nakon novosadske tragedije, uspeo u nameri da građanima vrati nadu da je moguće izaći iz ćorsokaka u kojem se zaglavila Srbija. Istovremeno, ona će biti i znak da naprednjaci nisu uspeli da značajan broj građana koji su protiv njih oteraju u apstinenciju


Studentska pobeda otvara pitanje predaje vlasti, pobeda SNS a pitanje prihvatanja rezultata, a osporen ishod novu fazu političke krize. Bojan Pajtić i Dragan Popović za “Vreme” govore o tome šta bi moglo da se dogodi nakon zatvaranja biračkih mesta, ali i zašto promena počinje pre formiranja nove vlade


Iako im je fokus na parlamentarnim izborima, studenti su najavili da će imati kandidata za predsednika. Koga će i na koji način studenti izabrati da predstavlja pokret koji insistira na decentralizaciji, i može li taj kandidat da okupi dovoljno širok krug birača i dobije podršku opozicije? Da li će ishod parlamentarnih izbora da odredi poziciju iz koje će studenti ući u predsedničku trku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve