
“Prefab Sprout” – 40 godina albuma Steve McQueen
Previše pametni da bi bili zvezde
“Kada čovek piše pesme zbog kojih se najusamljenije duše na svetu osećaju manje usamljeno, zaslužio je da svi znaju njegovo ime”, kaže Vladimir Skočajić
Amira Medunjanin, Sava centar, Beograd, 8. XII 2016.
Napunivši reprezentativni Sava centar treći put (ulaznice 1.000–2.200d.) za manje od 3 godine (februar 2014, mart 2015), i s lakoćom trijumfujući pred sve mlađom, kompaktnijom publikom, neočekivana regionalna zvezda sa zapaženim prodorima u svetsku muziku, Amira Medunjanin došla je s novim albumom. Posle trilinga na cenjenim, specijalizovanim etiketama Harmonia Mundi/World Village (2009. Zumra s harmonikašicom Merimom Ključo; 2010. Amulette u produkciji Bojana Z; 2013. Silk & Stone), najnoviji Damar nije samo uvozni – ima izdavača i u Srbiji, koncertnu agenciju Long Play poznatu prvenstveno po ex-YU izvođačima.
CD Damar sniman je u čuvenom „kućnom“ studiju Pitera Gebrijela, Real World u jugozapadnoj Engleskoj. Produciravši ga zajedno, Bojan Zulfikarpašić (klavir, udaraljke) i Amira salili su prirodno, jezersko okruženje zelene i prijatne zemlje sa zvukom malog sastava – svirali još gitaristi Boško Jović (Sarajevo) i Ante Gelo (Zagreb), i kontrabasista Zvonimir Šestak. Ta dominantno žičana pratnja odmereno diše i ostavlja brušene komade tišine da znače koliko i muziciranje. Podseti to i na perjanice naših akustičara S vremena na vreme, pa preko unplugged-trenda s kraja XX veka i – termini se menjaju – organske muzike, u neobičnoj je, podsticajnoj ravnoteži s vokalom i interpretacijom g-đe Medunjanin, koji deluju sve prečišćenije starinski. Svedeni aranžmani i elegantna produkcija doprinose jednostavnoj bezvremenosti ili svevremenosti, skladu prastarog izvornog i futuristički modernog, a opet vrtećeg oko duše – kako je u propratnom tekstu lepo objasnio književnik Aleksandar Hemon (Sarajevo–SAD). Takvo ostvarenje omogućilo je da neprimetno proleti prvi sat, s ‘novim’ materijalom koji prisutni već dobro poznaju.
Kao i album, koncert je otvorila gotovo programska Pjevat ćemo šta nam srce zna koju je baš za Amiru napisao Damir Imamović, ona druga najjača uzdanica novog sevdaha. Pletenica arhiv/IT nastavila se kroz Vjetar ružu poljuljkuje po verziji Ede Ljubića iz Čikaga 1942. (zapis na YouTube), a posle niza tradicionala manje (iz Makedonije i Srbije, plus bosanski biser Ah, što ćemo ljubav kriti) ili više poznatih (Kad ja pođoh na Benbašu, Moj dilbere), predstavljanje ovog izdanja odloženo (kao početak kraja koncerta) i impresivno je dovršila naslovna numera, s muzikom B. Jovića i lirikom Marije Karaule Krznarić. Tako autorstvo na pravi način uramljuje oživljeno nasleđe.
Studijska pratnja proširena je perkusionistom Amarom Češljarem i još jednim gitaristom, mladim Nikolom Stajićem, „usvojenim“ na nedavnoj, prvoj Amirinoj turneji po SAD. Da ne bi sve bilo iz trougla SA–ZG–BG, Bojan i Nikola dijasporno su zaslužni što su linije razvučene do Pariza i Bostona. Opet sekstet, i ova postava omogućila je da ne sviraju svi neprestano, no trojac gitarista nudio je manje varijacija od pukog zbira svojih stilova – Jović je klasična škola, Gelo džez, pa će verovatno vremenom doći do raslojavanja i nijansiranja. Iskorak iz sevdalinke ponovo je drsko vesela podravska Čula jesam da se dragi ženi, ženski nadmoćna kao i npr. Telal viče. Neke od ovih tačaka sada povezuju već i duža Amirina ćeretanja – ne znam ume li i voli po kuhinji, ali poređenja radi, lako stvara ugođaj kao da ste u kući čuvene kuvarice, vajka se što u njenoj trpezariji nije sve kao u elitnom restoranu, a Vi ne stižete da se nasladite đakonijama koje iznosi.
Ovacije se nisu mogle suzdržati čim je kroz vrata podzemnih voda iznenada nabujala obrada jedne od klasičnih Štulićevih balada, Ako znaš bilo što. Koje god da boje ona žuč u sevdahu, ovo je bez ostatka bio crni zvuk, takoreći gospel, tumačenje koje bi dirnulo svakog na svetu. (OK, jedino Džoni možda ostane nezadovoljan.) I dok žičana sazvučja – audio-inkrustracija – detaljima intoniraju fado, Amirino pevanje je soul bez ostatka, makar je površno ‘častili’ bluz-epitetima.
Posle silovitog izliva osećanja, zvezda večeri je odmorila štikle zaduživši A. Gela za dalmoški intermeco (Oliver / Gibonni, naravno), i perfektno mu zalepila prateći vokal. Od Kafu mi draga ispeci preskočila je i protokol da ne ide tamo-vamo, pa je bis produžio do 2 sata i četvrt, i stojećih ovacija. Jer, i kraj je bio briljantan, s dvojcem Šantićevih standarda – najpre akapela Emina, onda Što te nema.
“Kada čovek piše pesme zbog kojih se najusamljenije duše na svetu osećaju manje usamljeno, zaslužio je da svi znaju njegovo ime”, kaže Vladimir Skočajić
Vinsent F. Hendriks i Mes Vestergor, Izgubljena stvarnost. Tržišta pažnje, pogrešnih informacija i manipulacija, prevod Milan Perić, McMilan, Beograd 2024.
Opasno je ako neko sa malo ili nimalo iskustva u prevođenju počne da se oslanja isključivo na ChatGPT. Ništa ne može zameniti iskustvo učenja prevodilačkog zanata, a to znači iskustvo prevođenja. Četbot te neće ničemu naučiti. Njega ima smisla koristiti samo ako već umeš da prevodiš. U suprotnom, šteta može biti dvostruka: prevod će biti loš, a prevodilac neće ni umeti da prepozna da je loš jer ništa nije naučio u procesu prevođenja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve