Arena, Beograd, 17. 9. 2017: dokaz da je Sting među retkim preostalim veteranima koje i dalje vredi pažljivo slušati, i uživo
Svaki je povod dobar da se podsetimo dvoličnosti i suprotnosti u kojima predugo živimo. Prošle nedelje, posle mirnodopskog Prajda i pre nego što će se naš košarkaški ponos sudariti sa Srb-Crn velesilom basket-Slovenijom, Beovoz – zametak utopijskog metroa u prestonici Srbije? – jednostavno nije radio; bez najave, objašnjenja ili izvinjenja, kapije mu zamandaljene. Pa smo morali kroz iskopine, dokaze kako se Beograd-je-svet na naše oči urušava, propada u sebe samog, da postane selendra po meri – parafraziraću bend Familija – Malog grupe pedera. D’izvinu LGBT.
foto: vladimir živojinović
A oko Arene, koja upravo tenderiše novog naslovnog sponzora, gamižu tapkaroši i ispravne ulaznice prodaju upola cene, a biletarnica radi, al’ zvrji pusta. Prosto da se čovek zapita kakva im je računica…ili, nisu ni plaćali za te karte; preteča botova, oflajn, ‘državni tapkaroši’? Kako god, više od 13.000 posetilaca sjatilo se (zvanično, ulaznice od 2.950d.) da uživa u Stingovom petom („Vreme“ 945) gostovanju u Srbiji. Pratećom postavom ličilo je najviše na rokerski kvartet proleća 2006. na Petrovaradinu, ali po repertoaru kao da je keširanje na naj-kompilaciji + par ranije neobjavljenih pesama pride.
Proredivši nova izdanja svog autorskog materijala dovoljno da ne ugrozi kvalitet, Sting je sopstveni (strogo brojano) 12. studijski album – 57th & 9th (2016, A&M/Interscope) – posle dugog zaobilaženja onog po čemu je najpoznatiji, napravio kao punokrvan, gitaristički pop/rok, ujedno i dokaz da je među retkim preostalim veteranima koje i dalje vredi pažljivo slušati, i uživo. Na svetskoj turneji svira s dvojicom gitarista Milera: Argentincem, klasično obrazovanim Dominikom (r. ‘60), svojim saradnikom od 1990. (koji ga je upoznao i s lutnjom), i njegovim sinom, dugokosim Rufusom, a live-bubnjar im je Džoš Friz (Devo, radio s 9″Nails, Weezer, GnR). Drugim rečima, momački i nepretenciozno – bez klavijatura, duvača i žena, bez lasera, dima i pompe, bez glamura, najbliže ‘nema labavo’ pristupu obnovljenih Police kakvi su nam bili 2008. na BG-ušću.
Arena je već bila bolje popunjena nego juna 2011. za jeftino nakinđuren program Symphonicities („Vreme“ 1067), kad je Sting (r. ‘51) razmaženu publiku iznenadio pojavivši se na pozornici par minuta posle 20h. S akustičnom gitarom intonirao je uvod koliko da predstavi svuda najavljivanog gosta, svog prvenca iz predbračne veze Džoa Samnera (r. ‘76), tj. da pokaže sličnost lika i glasa, što će mu tokom večeri biti uzdanica. Lenjivci su požurili da sednu, a Džo je pola sata s električnom gitarom i vešto doziranim pedalama/efektima iskoristio da predstavi pesme kojima je gradio sopstvenu karijeru (bend Fiction Plane), zaključno sa solo-singlom Jelly Bean. Solidno, ne i posebno zanimljivo, ali bar mu otac nije pao s jednom od većih mana starih rokera – da nam promovišu svoju decu.
Onda je zdrav i prav, s dobro poznatom oguljenom bas-gitarom g. Gordon Samner poveo svoj sastav u prašenje s dobrim ozvučenjem i efektno programiranim, uglavnom belim osvetljenjem. Glas jedva načet godinama, sa znalački zaobiđenim problemima (i sinovljevom podrškom) krenuo je od Synchronicity II da bi se često vraćao policajskim hitovima – najlepšem refrenu Every Little Thing She Does Is Magic, neodoljivoj Every Breath You Take, kasnije Next To You, Walking On The Moon, So Lonely, a provukla se i Spirits In The Material World. U međuvremenu, i stari solo-biseri (If I Ever Lose My Faith In You, Englishman In New York, pred kraj Fields Of Gold, Shape Of My Heart), jednako ubedljivi bez obzira na tempo i dinamiku. U Mad About You prvi put istakao se Persi Kardona (iz živahnih The Last Bandoleros) koji je takođe i prateći glas – neobična za ovakvu postavu, njegova harmoničica dugmetara nijednom nije išla linijom manjeg otpora.
Nesputano pevanjem, neupadljivo Stingovo basiranje nije otežavajuće za bend, pa su Mileri imali posla i prilike – vrsni a diskretni Dominik, i upadljivi Rufus, čije bi deonice zadovoljile i zalutalog metalca. S takvim gitarskim dvojcem, prava šteta da njujorško ćoškarenje s novog albuma nije brojnije zastupljeno, nego žestokim (prvim singlom) I Can’t Stop Thinking About You i Petrol Head. Publika više nego zadovoljna, prve ovacije izbijaju za Message In A Bottle, pa Tata je malo umoran, hoćeš da preuzmeš? i Džo stupa napred za efektnu obradu Bouvijeve Ashes to Ashes. Ipak, počinje da deluje pomalo i kao pevački rijaliti šou; srećom je Sting brzo stigao natrag. A posle verzije E. Marfija, teško je Roxanne pridobiti ponovo, pa kad iz fank-pasaža Sting pređe u Vitersovu Ain’t No Sunshine, opet nadire nelagoda da samo kupuje vreme. Ipak, zadržava se na nivou, makar orijent-prizvuci Desert Rose smesta pobudili ono iskonsko splavarsko u mnogima. I She’s Too Good For Me je efektna, sve je tu – zaštitni znak/skok, e-joo-o refreni, bisevi kao da već traju, da bi se stvarno vratio i sat i po zaokružio spretnim prebiranjem po akustičnoj gitari, Fragile.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ministarstvo kulture je ove godine raspisalo 27 konkursa. Prioritet konkursa za filmsku umetnost nije film, samo festivali i filmske manifestacije. Ali zato, ko hoće da snima, neka se javi Ekspu. Isto važi i za likovne umetnike i njihove izlagačke ambicije
Priznanje Pozorišta PATOS za 2025. godinu dodeljeno je Nataši Gvozdenović, novinarki, pozorišnoj kritičarki i teatrološkinji iz Novog Sada za dugogodišnje i predano praćenje pozorišnog i kulturnog života Srbije i regiona
Moja baka i moj deda spasili su Pavelića nakon rata, u jednom malom austrijskom mestu sakrili su ga od Rusa i onda im se on revanširao u Argentini, kada su došli 1949. Tako da je moj otac odrastao gledajuću i slušajući tog čoveka, jer je on često dolazio u dedinu kuću
Dame i gospodo, Leonard Koen, režija Donald Briten i Don Oven; Elroj protiv Los Anđelesa, režija Frančesko Cipel; Vrtoglavica Kim Novak, režija Aleksandar O. Filipi; Srce kuca dva dva, režija Ivan Mandić
Zašto su građani Srbije crveni od srama poslije naprednjačke operacije u Tivtu? Zbog čega Vučić redovno bruka zemlju i građane koje predstavlja? Upita li se kako ga na Samitu u Tivtu vide drugi državnici i što mu govore iza leđa
Čarter Er Srbije od Beograda do Tivta pun naprednjačkih lojalista sa kriminalnim dosijeima i najava pripreme ubistva Aleksandra Vučića u Crnoj Gori za vreme samita EU - Zapadni Balkan: šta je šahista sa Andrićevog venca ovim atakom na zdrav razum hteo da postigne
Kako se autolimar iz Nove Pazove našao u slučaju Milić, jednoj od najvećih afera u novijoj istoriji? Šta je za običnog naprednjaka deset hiljada evra, a šta za glavešine SNS-a? Ko su kederi i štuke u tom lancu ishrane
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!