
Komentar
Studije srpstva i drugi košmari
Nema ničega u ideji Fakulteta srpskih studija što državni univerziteti već ne pokrivaju. „Identitetske discipline“ nisu drugo do košmari proizašli iz falangističkih glava
Skoro polugodišnji građanski štrapac po našim ulicama pokazao je da srpsko društvo nije sasvim zamrlo
Znate kako, i najluđa žurka jednom mora da se završi. I uvek se nađe onih kojima nije dosta, koji ne bi kući – jer ih tamo čeka neko ili nešto čega se plaše, ili ih ne čeka baš niko i baš ništa, čega se još više plaše – ili koji su previše urađeni da bi mrdnuli, ili prosto spadaju među one koji su rođeni šampioni u dugoročnom, samosvrhovitom otpadanju. Ako ste gost, to vam i nije neki problem, otići ćete kući i nikome ništa, ali ako ste domaćin, moraćete da sa smeškom istrpite tlaku dok ne nađete načina da sve nezajažljive ipak poterate kućama, ali tako da im se učini da su sami krenuli, dok ste ih vi gorljivo zadržavali.
Pitanje za ovu nedelju, dakle, glasi: da li je velika srpska ulična žurka koja je započela tamo negde krajem jeseni i početkom zime baš sada, „u maju dok ruže cvetaju“, prirodno preminula u gospodu? Ako jeste, zašto jeste? Ako nije, kako to mislite da nije? Društvo se, sasvim je očigledno, prilično osulo. Oni što su ostali, pravo da vam kažem, uglavnom deluju kao da ih zanima samo da preteraju do prvog jutarnjeg autobusa negde na toplom i suvom, uz poslednju čašu već smlačenog piva. U mnogim se gradovima više ni ne šeta; u Beogradu prethodne subote skoro pa kamerno društvo, još malo pa će moći svi stvarno zajedno na žurku, u neki malo veći stan (ili kod Nikolić Tomislava na Brdo, tamo stvarno ima mesta). U Novom Sadu još čemernije. Evo, recite i sami, jeste li bili tamo? Eto, niste. Jesam li ja bio? Eto, nisam.
Oni koji se sećaju prirodnog – ili potpomognutog, kako se uzme – preminuća onih protesta u, beše li, pretposlednjoj sezoni pred pad Miloševića, sećaju se i da se još dugo nakon njih, kao kometin rep, ulicama vukla pomalo bizarna procesija, samonazvana „Čuvari vatre“, čiji je prvosveštenik bio izvesni Jovanović Čedomir, navodno blizak rođak onog što se isto tako zove, a kojeg svi znamo, mada se više ne sećamo zašto i po čemu tačno. Mnogi od nas, i ja među njima, gledali su na te ČV kao na pomalo, hm, diskonektovane ljude koji, mada čista srca i iz najbolje namere, nanose više štete nego što donose koristi stvari za koju se zalažu – šta god ona bila.
Utisak je, dakle, da je žur, dernek ili tulum završen, ili je bar blizu iscrpljenja resursa svake vrste; znamo, doduše, da se ponekad dogodi, čak i pred zoru, neki neočekivani obrat koji rasplamsa terevenku, pa je čak i produži sve do sledeće noći, ali to je ipak presedan: kad jednom krene razlaz, teško ga je zaustaviti. U predmetnom slučaju, evo, ima i pokušaja „institucionalizacije“ ili očuvanja kroz neku vrstu transformacije duha i smisla „šetnji“ preko šatorskog hot spota koji je iz nekog razloga poneo ime jednog dobrog filmskog festivala („Slobodna zona“) ali, ljudi moji, to najblaže rečeno nije baš mnogo ubedljivo. Više deluje kao stacionar za postepeno, bezbedno prizemljivanje onih koji su i dalje previše haj da bi ih čovek pustio pravo kući.
Pa dobro, znate već šta vas sutradan pitaju svi koji nisu bili: „I, kako je bilo?“ Da bismo prikladno odgovorili na ovo pitanje, ovde ćemo se „uozbiljiti“, to jest napustiti metaforu žurke. Razočaranost i drugi simptomi antiklimaksa preplaviće sve one brojne naivce koji su kanda stvarno mislili da će „Vučić“ nekako volšebno pasti oduvan hukom masa sa gradskih ulica. Najpre, niti su to te i takve mase, niti se tako danas „pada“, bar ne u ovom delu sveta. Analogija s famoznim Petim oktobrom je suštinski promašena, jer oni koji je uporno naturaju još upornije zaboravljaju da je Milošević prvo izgubio predsedničke izbore, onda se još na to napravio blesav, da bi tek onda nešto kao 5. 10. bilo em moguće, em legitimno.
Ako, dakle, kao naivnu odbacimo premisu da je „pad režima“ bio projektovani cilj ovog ciklusa građanskih i opozicionih demonstracija, onda se na njihov učinak i domet može gledati mnogo trezvenije i, bogme, mnogo svetlije.
Uz svu neartikulisanost, protivrečnost, elemente nekreativnog haosa, uz svu problematičnost premisa nekih važnih aktera (Dveri etc.), uz svu jalovost stranačko-opozicionog i građansko-aktivističko-endžioovskog mejnstrima i uz sav vrišteće neosvešćeni snobizam pretežno nadrilevih alternativaca koji bi kao da ga gurnu u stranu, skoro polugodišnji građanski štrapac po našim ulicama pokazao je da srpsko društvo nije sasvim zamrlo, da je bazično osećanje za razlikovanje dobra i zla te istine, laži i bulšita ipak preživelo bar kod onih najkreativnijih slojeva u društvu, da postoji svest o tome koliko smo duboko propali i koliko odmah moramo početi rukama i nogama da se čupamo iz ovog živog peska ako mislimo da se iz njega ikada izvučemo; sve to, i štošta još, znači da nije u potpunosti uspela namera da se anestezirano i atomizovano društvo dubinski depolitizuje, a to zapravo jeste srž relativno lukavog, mada opet ne i previše suptilnog „režimskog“ programa. „Režim“ je, dakako, jedan čovek s lako zamenjivom okolinom, a osobenost je ove vrste lične vladavine u XXI veku, u epohi nakon sloma ideologija, da „političko“ zapravo prestane da bude važno, da se računa isključivo na postmodernu, marketinški ušminkanu varijantu onoga što se nekada zvalo lična harizma, a da je Harizmarh ovlašćen da s tim svojim kapitalom čini ama baš šta god mu padne na pamet, jer je depolitizovanom društvu svejedno kuda ga ovaj vodi, sve dok ga vodi. Mada ga zapravo ne vodi nikuda, iz staromodnih, domanovićevskih razloga. Što nas odvodi na početno pitanje svih pitanja današnje Srbije: kako je najneharizmatičnije biće u kosmosu postalo nosiocem harizmatske vlasti? Odgovor je znala još Maksimović Desanka: Srbija je velika tajna.

Nema ničega u ideji Fakulteta srpskih studija što državni univerziteti već ne pokrivaju. „Identitetske discipline“ nisu drugo do košmari proizašli iz falangističkih glava

Ko je od nas ikada pogledao svih 250 imena poslaničkih kandidata na listi za koju želi da glasa? Iako to nigde nije rečeno, jasno je da će studentska lista biti švedski sto. Ako je ikom bitno, moj glas imaju, sve i da mi se 249 imena ne dopadne

Aleksandar Vučić sprovodi neobjavljeni državni udar. Džaba kreči. Nema on odbranu od zahteva za pravdom. Jer kako da pogleda u oči majci koja štrajkuje glađu, umiri narod na ulicama i utiša đačiće koji na ekskurziji viču – „Pumpaj!“

Aleksandar Vučić misli da u utorak putuje za Brisel u svojstvu predsednika Republike Srbije, ali zapravo odlazi kao predsednik Ćacilenda. Na to je sam sebe sveo, samo što toga još uvek nije svestan

U Novom Sadu je održana ogromna komemoracija za žrtve nadstrešnice, dirljiva i neophodna. Fiksacija na tačan broj ljudi tu je potpuno promašena jer ovo više nije ta igra
Dijana Hrka, Milomir Jaćimović i emocije građana
Ranjene duše na obodu Ćacilenda Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve