Početak dijaloga ili predstave

Dok nastaje ovaj broj, vijest dana je susret predstavnika Saveza za Srbiju i Srpske napredne stranke u organizaciji Fonda za otvoreno društvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Pored dekana FPN-a Dragana Simića, na okruglom stolu su učestvovali i vodeće osobe Beogradskog fonda za političku izuzetnost, CeSID-a, Crte i pojedini univerzitetski profesori. Za razliku od njih, javnost je bila isključena sa ovog skupa, jučer praktično nezamislivog.

Kako je do svega došlo?

„Na insistiranje Evropske unije“, kaže za „Vreme“ dobro obaviješteni izvor iz političkog života. „Očekujem da do kraja meseca stigne predstavnik Evropskog parlamenta kao posrednik u razgovorima između vlasti i opozicije. Naime, jasno je kao dan da Evropska unija vidi veliki problem u bojkotu izbora na koji je spreman Savez za Srbiju.“

foto: aleksandar levajković / fonet

Ipak, i najtvrđi zagovornici bojkota priznaju da je riječ o sredstvu, a ne o krajnjem cilju. Ovo tim više što je sasvim izgledno da će se parlamentarni izbori poklopiti sa lokalnim što, opet, predstavlja velik problem za opoziciju. Čemu osnivanje mjesnih odbora ukoliko neće biti u prilici da se bore za vlast u svojim sredinama? Što će biti sa Šapcem i Paraćinom gdje je opozicija na vlasti? I da li je moguće postići konsenzus da se bojkotiraju i parlamentarni i lokalni izbori, jer bi izlazak na ove druge samo obesmislio čitavu ideju?

Predsjedniku Srbije i SNS-a Aleksandaru Vučiću dobro su poznate ove dileme u opoziciji. Međutim, koliko god računao na njih, nikako ne može biti siguran da će na izbore „izvesti“ dovoljan broj građana u slučaju bojkota. Naprotiv – do kraja političke karijere pratila bi ga sjenka da se na vlasti drži nelegitimnim načinima, nepoštenim i nasilnim izbornim utakmicama kao jedan od posljednjih evropskih čvrstorukaša. Ovakav imidž u zemlji izvjesno vrijeme mogu peglati njegovi tabloidi i ružičaste televizije, ali takav položaj izuzetno će mu suziti manevarski prostor u odnosima sa Briselom i Vašingtonom. A pogotovo nakon potpisivanja pravno-obavezujućeg sporazuma o Kosovu. Ukratko, prijetnja bojkotom izbora pojačala je najveći Vučićev strah – da će poput Slobodana Miloševića, kad se okonča kosovski slučaj, od „faktora mira i stabilnosti“ postati evropski parija s kim nitko ne želi imati posla bez velike potrebe.

Sve u svemu, bojkot izbora se pokazao kao nešto što opozicija, zapravo, ne želi, ali mnogo manje od vlasti. U toj situaciji pitanje je samo mogu li postići zadovoljavajući kompromis, odnosno – koliko je režim spreman da popusti. Sudeći prema okruglom stolu na FPN, ne mnogo.

„Koliko znam, to nije ličilo ni na šta realno“, nastavlja naš sugovornik. „Predstavnici SNS-a su ponavljali da je sve kako treba i da se može pričati samo o nekim tehničkim stvarima. Držali su se kao da televizija direktno prenosi čitav skup.“

Na drugoj strani, SzS je saopćio da je samo iznio svoje stavove „bazirane na Sporazumu o izbornim uslovima koji su potpisale sve opozicione stranke u decembru 2018, Sporazumu sa narodom i preporukama i zaključcima Stručnog tima protesta ‘1 od 5 miliona’“. I ništa više.

foto: vesna lalić

Obje strane, dakle, drže se utvrđenih, dobro poznatih stavova. Ipak, zašto su pristali da sjednu za okrugli stol? Da slušaju odavno poznate preporuke nevladinih organizacija? Vladimir Đukanović Đuka, član delegacije SNS-a, u svom tvitu kaže da je baš to razlog:

„Elem, skup je bio zamišljen kao prezentacija Cesida i Crte o izbornom zakonodavstvu. Nikakvi pregovori i slične besmislice“.

Na drugoj strani, SzS nije jasniji kada saopštava da se „poštujući organizatore i činjenicu da nisu u pitanju nikakvi pregovori vlasti i opozicije“, odazvao pozivu FPN-a i Fonda za otvoreno društvo. No, sugovornik „Vremena“ kaže da je ključ upravo u učešću Fonda za otvoreno društvo i Sonje Liht iz Beogradskog fonda za političku izuzetnost:

„To mnogo govori. Uz posredstvo Fonda za otvoreno društvo, Vučić se u više navrata susreo sa Aleksanderom Sorošem u Beogradu i, što je još važnije, sa njegovim neuporedivo uticajnijim i poznatijim ocem Džordžom u Njujorku. Sasvim je moguće da su mu u tim prilikama preneseni izvesni stavovi i saznanja za koje se ne koriste uobičajni diplomatski kanali. Takođe, poznato je i da Sonja Liht ima decenijske čvrste veze ne samo sa Sorošem nego i sa mnogim drugim važnim osobama u svetu do kojih je, uprkos svim njenim kritikama, i Vučićev režim imao mnogo koristi. Zbog toga mi se čini da bi od najavljenih okruglih stolova na FPN-u još nešto moglo i ispasti. Ali ne zanosim se mnogo.“

Slično je i u Savezu za Srbiju. Bez iznošenja detalja, tamo je za „Vreme“ rečeno da ništa od onog što se čulo na FPN nije dovoljno za izlazak na izbore.

Ipak, ostaje činjenica da je Vučić na neformalni način prihvatio jedan od zahtjeva učesnika protesta „1 od 5 miliona“ o uspostavljaju dijaloga između opozicije i vlasti. Moguće je i da to želi prikazati kao pokušaj traženja kompromisa da bi, u datom trenutku, sve sabotirao i za to optužio opozicione stranke kako bi neuspjeh okruglog stola isturio kao smokvin list pred zahtjevima iz inostranstva. Ne treba isključiti ni mogućnost da, zapravo sve to i radi u koordinaciji sa pojedinim članicama Evropske unije i izvjesnim krugovima u Americi ne bi li maksimalno podijelio i oslabio opoziciju pred finaliziranje sporazuma o Kosovu…

Izvjesno je samo jedno – karakter aktualnog režima i njegovih nosilaca neće se promijeniti bez velike nužde i još većih pritisaka. U tom kontekstu, kako stvari stoje, mnogo više odlučuju diplomate velikih sila nego građani Srbije. Zato ovi drugi moraju da učine sve kako bi od statista u svojim životima postali protagonisti. Jedino tako može doći do istinskog dijaloga i početka povratka u normalnost; jedino tako glas naroda može steći težinu. Svaka alternativa ovome puka je iluzija.

I još nešto. Kao što prije godinu dana nije mogla zamisliti proteste „1 od 5 miliona“, tako opozicija nekoliko dana unazad nije mogla ni sanjati da će se naći za istim stolom sa predstavnicima vlasti. No, isuviše je tu nepoznanica da bi postojali ikakvi razlozi za euforiju i najavljivanje urušavanja Vučićeve vlasti. Zato – kakav god put da izabere, bojkot ili prihvaćanje minimalnih fer i poštenih izbornih uvjeta – opozicija prije svega mora savladati dječje bolesti u svojim redovima. Drugim riječima, dokazati građanima, režimima i međunarodnim akterima da je postala ozbiljna i da bez nje nikakva računica ne važi.