Glas nade za Hrvatsku okrenutu budućnosti

Za „Vreme“ iz Zagreba

Pobjeda Zorana Milanovića na hrvatskim predsjedničkim izborima 5. januara predstavlja udarac konzervativnoj vladi premijera Andreja Plenkovića i njegovoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici, uoči parlamentarnih izbora koji bi se trebali održati na jesen ove godine. Ova pobjeda dala je snažan vjetar u leđa lijevoj opciji, odnosno SDP-u i strankama koje su mu bliske. To pokazuju i prve ankete objavljene nakon izbora, u nedjelju 12. januara. Nakon pune četiri godine vodstva HDZ-a, prvi izbor građana u januaru, dakle, nakon izbora je – SDP.

Da su se parlamentarni izbori održali odmah nakon predsjedničkih, SDP bi zaokružilo najviše birača – njih čak 27,8 posto. To je gotovo tri postotna boda više nego u decembru (25,2 posto), a više od 10 u usporedbi s decembrom 2018. kada je SDP bio na tek 16 posto.

U brojnim analizama svjetskih, regionalnih i hrvatskih medija, mnogi Milanovićevu pobjedu karakterišu i kao rijetku pobjedu kandidata lijevice u centralnoj Europi, gdje poslednjih godina pobjeđuju i prevladavaju populističke snage. Brojni hrvatski analitičari, koji su gotovo sve vrijeme tipovali na dosadašnju predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović i davali joj veće šanse, sada odjednom tvrde kako ova pobjeda nije iznenađenje. Iznenađenje je jedino, tvrde, relativno mala razlika od stotinjak hiljada glasova prednosti, te mobilizacija urbane, progresivnije Hrvatske, one koja je odlučila u drugom krugu izbora izaći iz svoje zone komfora, pokrenuti se, začepiti nos i dati svoj glas Milanoviću. Kao glas nade za neku bolju Hrvatsku, okrenutu budućnosti.

PORUKA HDZ–U

Na taj su način htjeli poslati jasnu poruku vladajućem HDZ-u da im je dosta nacionalizma, života u prošlosti, izvlačenju tema rata i onih drugih koje nemaju realnu vrijednost za život u Hrvatskoj. Jer usprkos relativno solidnim ekonomskim rezultatima, Hrvatska je zemlja prepuna korupcije i nepravde, ona je u mnogim stvarima državno disfunkcionalna, pa građani žele promjenu. Zato su 5. januara glasali protiv korupcije, nepravde i protiv političkog nasilja. Ali i sve većeg demografskog rasula, odnosno iseljavanja i bijega ogromnog broja ljudi, posebno mlade populacije, iz države.

Bivši premijer Milanović, ujedno i prvi premijer Hrvatske koji je nakon vođenja vlade preuzeo i kormilo presjedanja državom, pobjedu je odnio osvojivši 52,67 posto, prema 47,33 posto koliko je dobila dosadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Tom pobjedom je postao peti hrvatski predsjednik, nakon Franje Tuđmana (1990–1999), Stjepana Mesića (2000–2010), Ive Josipovića (2010–2015) i Kolinde Grabar Kitarović (2015–2020).

PEVAČ ŠKORO POMOGAO MILANOVIĆU

Od 300.000 birača nacionalističkog pjevača Miroslava Škore koji su izašli na izbore, 200.000 glasova dobila je K. Grabar Kitarović, a 100.000 Zoran Milanović. Svi glasači Miroslava Škore trebali su glasati za Kolindu Grabar Kitarović da ona pobijedi, ali to se nije dogodilo.

Miroslav Škoro razbio je desno biračko tijelo i zaista je pomogao Milanoviću, iako sada svi tvrde da su sigurni kako bi Milanović dobio ove izbore i u duelu sa Škorom. Škoro je pokazao, prvi put poslije dvadesetak godina, da se desnica ne mora nužno okupljati oko Hrvatske demokratske zajednice.

Analize Državnog izbornog povjerenstva pokazuju da je Milanović uspio prikupiti glasove ostalih predsjedničkih kandidata, uglavnom populističko-centrističko lijevih, što je otprilike još 200.000 birača koje je uspio pridobiti između prvog i drugog kruga izbora.

Na izborima se, kako je i spomenuto, dogodio jedan novi fenomen, a to su novi birači. Birači koji nisu izašli na birališta u prvom krugu, ali su izašli sada. Njih je nekoliko desetaka tisuća i 56 posto glas je dalo Milanoviću, a 44 posto Kolindi Grabar Kitarović. Milanović ima i veću potporu starije populacije – dobio je 57 posto glasova birača starijih od 60 godina. Također, 61 posto birača sa visokom stručnom spremom glasovalo je za njega, dok je među biračima koji su završili samo osnovnu školu 59 posto glasovalo za Kolindu Grabar Kitarović. Veću popularnost ima i kod birača mlađih od 30 godina.

Analize glasanja pokazuju kako je Milanović bio i možda jedina realna opcija Srba koji žive u Hrvatskoj, i onih izvan Hrvatske koji imaju pravo glasa. On je bio jedini kandidat koji je tokom svoje izborne kampanje veću pažnju posvetio srpskoj nacionalnoj manjini, a najočitiji dokaz za to da je, recimo, u slavonskom mjestu Negoslavci, nedaleko od Vukovara, već u prvom krugu dobio daleko nadmoćnu prednost od gotovo 80 posto glasova. Pritom, u tom mjestu sa većinskim srpskim stanovništvom Škoro nije dobio niti jedan glas. Ta je prednost u drugom krugu još dodatno zacementirana. A slično je i u drugim krajevima gdje Srbi izlaze na izbore.

HDZ RAČUNA NA ZAOSTALOST BIRAČA

U analizi izbornog neuspjeha HDZ-a i njegove kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović, možda najrealniju, iako dosta komičnu izjavu dao je hrvatski premijer Andrej Plenković: „HDZ pobjeđuje u dijelovima Hrvatske koji su demografski u znatno lošijem stanju od onih u kojima pobjeđuje SDP. Znači, HDZ-u je prosto falilo birača. I to upravo u dijelovima u kojima dominira.“

Hrvatski kritičari kažu kako je ovo vrlo ozbiljna izjava. Da ju je izrekla Kolinda Grabar Kitarović, svi bi se pokidali od smijeha. Ali kad to kaže ozbiljni Plenković, onda to doista ima težinu, jer je to najozbiljnije priznanje davno poznate činjenice: da ljudi bježe upravo iz onih dijelova Hrvatske u kojima dominira HDZ.

Pitanje iseljavanja bilo je goruće pitanje predsjedničkih debata. Kolinda Grabar Kitarović optuživala je Milanovića da je upravo u njegovu premijerskom mandatu iz države otišlo najviše ljudi. On je uzvraćao podacima koji govore nešto potpuno suprotno. A sada je Plenković sve to poklopio svojom tvrdnjom.

HDZ ne nudi blagostanje svima, već samo svojima. Nudi teatralno domoljublje, nacionalizam, domoljubnu patetiku, zastave i križeve, ali još gore, nudi korupciju, klijentelizam, nepotizam, lokalne šerife koji vladaju i harače, dominiraju i istjeruju. HDZ vlada u krajevima koji su bili zahvaćeni ratom, ali ratovi su se završili prije gotovo trideset godina, kaže kolumnista Tomislav Klauški. Dodaje kako HDZ stalno računa na zaostalost, zanemarenost, zatucanost.

Tamo gdje toga nema – kao i tamo gdje nema nijednog spomenika Franji Tuđmanu, kao u Istri – HDZ naprosto nema što tražiti. HDZ, dakle, sada ubire plodove svoje politike. Odnosno, ubire plodove gnjeva. I ako su predsjednički izbori podijelili Hrvatsku na dva dijela, zapravo su podijelili Hrvatsku na „dva svijeta“. Na HDZ-ov i onaj koji to nije. Na napredniji, moderniji, liberalniji i onaj koji to nije, ističe.

Čak je i Slavonija ustala protiv HDZ-ove kandidatkinje, iznjedrivši prvo Miroslava Škoru, a onda i osamdesetak tisuća poništenih listića u drugom krugu. To je nekad bila HDZ-ova utvrda. Dakle, što je gore, za HDZ je bilo bolje. Sve dok HDZ na ovim izborima nije shvatio, a Plenković smrtno ozbiljan objasnio, da je ljudima pod njegovom vladavinom toliko loše da bježe iz države. Dosad je na tome HDZ bazirao svoju vladavinu. Sad bi mogao na tome temeljiti svoj pad, koji će se posebno vidjeti na predstojećim parlamentarnim izborima, tvrdi Klauški.

JE LI RAT ZAVRŠIO?

Pobjeda Milanovića prije svega je pobjeda građanske Hrvatske, one koja je i dalje ovdje iako se na nju vrši pritisak još od raspada SFRJ. A to se vidjelo i iz njegovog govora nakon pobjede, za koji mnogi kažu da je najbolji i najmudriji nastupni govor koji se čuo od bilo kojeg hrvatskog izbornog pobjednika. Zato onaj napredni dio Hrvatske želi vjerovati da će se u idućih pet godina Zoran Milanović držati načela iz svog prvog predsjedničkog govora.

Milanović je svoju kampanju gradio na najavi da će raditi sve što predsjednik Hrvatske može, ali na normalniji, bolji način nego što je to radila Kolinda Grabar Kitarović. Zato je sad pred njim velik izazov. Karakterno, mora dokazati da je sazrio, da nije samo dobro igrao ulogu tokom kampanje. Očekivanja od njega su zato ogromna. Pritisak tih očekivanja osjeća i sam Milanović, jer građanska Hrvatska od njega očekuje promjene i smatra kako Hrvatska ne treba još jednog političara koji će ih razočarati.

Još u izbornoj noći Milanović se zahvalio svim građanima u zemlji – onima koji su ga birali, ali i onima koji su bili protiv njega. Obećao je da će biti predsjednik svih građana, Hrvata i onih koji to nisu. Uz to, najavio je da više neće govoriti o prošlosti. U nekoliko je navrata ponovio da će se zalagati za jedinstvo zemlje u različitosti njenih građana.

A to Hrvatska nužno treba jer je zemlja duboko podijeljena. Lijevi i desni blok stoje nepomirljivo jedan naspram drugog, a prošlost pritom igra ključnu ulogu. Često se čini kao da u zemlji nisu okončani ni Drugi svjetski rat, ni rat iz 1990-ih. Dojam je da antifašistički partizani i fašističke ustaše, jednako kao i Hrvati i Srbi, i danas vode svoje stare bitke. I tokom predizborne kampanje to se jasno vidjelo sa obe strane.

Milanović je u kampanji obećao da će od Hrvatske napraviti „normalnu“ zemlju. To sada znači da treba promijeniti retoriku koja vlada zemljom, te da se treba distancirati od patetičnog nacionalizma koji je njegovala njegova prethodnica. On treba koristiti „inkluzivan“ jezik koji uključuje ljude u diskurs, a ne da ih iz njega isključuje – a to se odnosi i na Srbe u Hrvatskoj.

I u sklopu svojih vanjskopolitičkih ovlasti, Milanović bi mogao doprinijeti normalizaciji odnosa u regiji. Možda bi baš on mogao pomoći da se izgrade mostovi povjerenja i dobrosusjedskih odnosa, prije svega sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. A trenutno hrvatsko predsjedanje Europskoj uniji moglo bi za takvu vrstu inicijative predstavljati povoljan okvir.

Još u toku ove godine, do parlamentarnih izbora, Milanović bi trebao pokazati je li njegova pobjeda bila uvod u dublju promjenu na hrvatskoj političkoj sceni. Do tada bi morao ispuniti dano obećanje: normalizirati zemlju. Ukoliko to ne uspije, frustracija će se samo povećati – i još više mladih će Hrvatskoj okrenuti leđa.

ODNOS SA VUČIĆEM

Kakav će odnos Milanović imati sa Srbijom i srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem vidjet će se već na inaguraciji, koja će se održati 18. februara. Hoće li Vučić na nju biti pozvan i hoće li se odazvati, te mogu li njih dvojica relaksirati srpsko-hrvatske odnose, jako je upitno. Njihova komunikacija ukazuje na iznimno loš početak dvojice predsjednika. To pokazuje već prva poruka „pristojnog“ Vučića, koji je Milanoviću poslao telegram nakon pobjede sa jednom šturom rečenicom: „Gospodine Milanoviću, čestitam Vam na izboru za predsjednika Republike Hrvatske.“

Vučić je u istom danu čestitao i Sebastijanu Kurcu koji se, nakon što je njegova stranka sklopila koaliciju sa Zelenima, vraća na mjesto austrijskog kancelara, a ta je čestitka bila mnogo duža (gotovo na cijeloj jednoj stranici) i daleko, daleko osobnija od one upućene Milanoviću.

Ako se u obzir uzme Milanovićev odnos prema Srbiji za vrijeme njegova premijerskog mandata, ovakva hladna retorika ne iznenađuje previše. Vučić, poučen starim iskustvima sa Milanovićem, svjestan je da će se morati oprostiti od „nasmiješene politike“ koju je provodila Kolinda Grabar Kitarović. On jako dobro pamti Milanovićevu reakciju na masovno propuštanje velikog vala izbjeglica iz Srbije u Hrvatsku, kada je bez najave zatvorio granični prijelaz Bajakovo i na neko vrijeme spriječio ulazak kamiona iz Srbije u Hrvatsku.

Osim toga, nije pristajao na kurtoazne susrete, svojedobno je Srbiju nazvao „šakom jada“. I na kraju, ono što Vučiću najteže pada – Milanović će sigurno puno snažnije inzistirati na rješavanju problema nestalih, čime bi Srbiji mogao i uvjetovati ulazak u EU, iako takvih naznaka za sada nema.

Uzmemo li u obzir da je Zoran Milanović tip političara koji se nema potrebu svidjeti svima i koji nema potrebu podilaženja na koje je Vučić navikao, teško se može vjerovati da za hrvatsko-srpski odnos slijede mirniji dani. Vučićeva hladna čestitka nakon svega spomenutog ima smisla iako, kako tvrde hrvatski analitičari, samo ostaje nejasno je li ona odraz nepoštovanja, strahopoštovanja ili samo straha. No, ostavimo dvojici predsjednika da svoje buduće odnose kreiraju sami u godinama pred nama.

Za kraj, valja istaknuti i možda najbolju političku analizu od svih vezanih za izbore u Hrvatskoj. Na početku utrke za predsjednika, najdugovječniji hrvatski političar poznat još iz doba OZNE, UDBE, preko Tuđmanovog doba, Josip Manolić, koji u martu puni sto godina, rekao je da će K. Grabar Kitarović izgubiti izbore jer je sa Pantovčaka maknula bistu Josipa Broza Tita. „Kolinda ne može pobijediti jer je polovica Hrvatske odmah na početku protiv nje zbog izbacivanja Tita kao nositelja jednog antifašizma, i sad ćemo mi objediniti i SDP i antifašizam i mislim da ćemo dobiti bitku protiv gospođe“, prognozirao je rezultat Manolić.