Na putevima Srbije 10. i 11. jula stradalo je dvanaestoro ljudi. Između ostalih, dvojica Požarevljana kojima Srbija dosta duguje
U sudaru tri putnička i dva teretna vozila, u četvrtak 10. jula, poginulo je troje ljudi: Mile Veljković, Radojko Luković i Aleksandar Mitrović. Nesreća koja se dogodila na putu Požarevac–Smederevo, na mostu na Velikoj Moravi, bila je ipak nešto drugačija nego ostale, neobično brojne, koje su taj dan učinile „crnim danom na putevima Srbije“. U Velikoj Moravi nestali su, naime, ljudi koje je znao dobar deo Srbije.
MILE: Mile Veljković, u trenutku smrti glavni urednik požarevačke Klub in televizije i novinar lista „Danas“, proveo je u medijima skoro trideset godina: pisao je za „Reč naroda“, NON, „Borbu“, „Našu Borbu“, „Blic“, izveštavao za „Dojče vele“ i agenciju Beta… Uprkos tako zavidnoj biografiji, Veljković nije bio tek samo jedan novinar – u Požarevcu je organizovao niz humanitarnih i kulturnih manifestacija, a oni koji ga do tada nisu upoznali, to definitivno nisu mogli da propuste u sezoni maj-septembar 2000, u vreme najžešće represije režima Slobodana Miloševića. Pošto je s bratom Momčilom bio jedan od osnivača požarevačkog Otpora i jedan od glavnih inicijatora aktivnosti verovatno najsmelije i najmaštovitije grupe nastale iz tog pokreta, Mile je postao neka vrsta informativne agencije „srpskog Kumrovca“. U vreme kada je retko ko znao šta se dešava u susednom gradu, svi koji su to želeli znali su šta se dešava u mestu u kom je živeo Marko Milošević i u koje je Familija redovno odlazila: malo je novinara koji u svojim adresarima nisu imali Miletov broj, a verovatno i ne postoji neko ko je radio u to doba, a da nikada nije pozvao Mileta da čuje „šta se to tamo kod vas događa“. Zahvaljujući upravo Miletu, znalo se o prebijanju Otporaša, znalo se o blokadi Požarevca u maju 2000, do u detalj se znalo šta se dešava u disko-klubu „Madona“ i kakvim se sve marifetlucima bavi „sin Marko“.
Kasnije, posle Petog oktobra, isto tako se znalo šta se dešava u sudovima, u gradu, oko groba Slobodana Miloševića. Za razliku od većine novinara lokalnih medija, koji vremenom posustanu pod teretom mizernih plata i pritisaka moćnika u sredini u kojoj žive, Mile Veljković ne samo da nije posustao, nego je svojom neverovatnom energijom „podizao“ i svoje kolege u Beogradu. U tekstu sećanja na Mileta, novinarka lista „Danas“ Vesna Ninković podsetila je na reči kojima im se obraćao kad god bi došao u Beograd: „Moram li ja sve da radim za vas?“ Kad se sve sabere i oduzme, čini se da je morao.
Mile Veljković
RADOJKO: Iako većina ljudi priželjkuje onih vorholovskih „petnaest minuta slave“, način na koji je Radojko Luković to postigao ne bi poželeo niko – u mesecima rušenja Miloševićeve vlasti, Srbija je bila oblepljena posterima na kojima je, uz natpis „Ovo je lice Srbije“ bila fotografija premlaćenog Lukovića. On je, naime, bio jedan od glavnih aktera tuče između pripadnika požarevačkog Otpora i članova obezbeđenja Marka Miloševića koja se dogodila 2. maja 2000, o kojoj se mesecima pričalo i koja je postala i predmet dugogodišnjeg sudskog spora. U pokušaju da zaštite otporaša Dragana Milanovića, stolu za kojim je sedelo više pripadnika Miloševićevog obezbeđenja, tog 2. maja prišli su Radojko i Momčilo Veljković (Miletov brat), a čitava stvar završila se potezanjem pištolja, gušanjem, otimanjem oko oružja i tučom u kojoj se bar šest Miloševićevih momaka obračunavalo s Radojkom i Veljkovićem, kao i sa Nebojšom Sokolovićem, advokatom koji se zatekao na licu mesta i pokušavao da utiče na smirivanje strasti. Iste večeri, njih trojica završila su u bolnici, kasnije i u zatvoru. Dok su se oni oporavljali od teških telesnih povreda, JUL ih je optužio za pokušaj ubistva, a kroz usta nezaboravnog portparola Ivana Markovića, i da su „lica sklona delinkventnom ponašanju“, izgrednici, „psihijatrijski lečene osobe“, pripadnici „hitlerjugenda bez ideologije“, američki plaćenici. Ukratko, bila je to jedna od epizoda koja je pokazala da je Milošević izgubio kompas i da mu se neminovno bliži kraj.
Radojko Luković
Kasnije, posle Petog oktobra, Radojko je optužio „centralu Otpora“ da su na njegovoj muci zaradili milione donacija, a njega ostavili bez ičega, što je, između ostalog, uslovilo i razlaz između požarevačke i drugih „filijala“ Otpora. Kako bilo, ostaje činjenica da je fotografija premlaćenog Lukovića osvestila mnoge. Isto tako, ostaje činjenica da je, samo mesec dana pre Lukovićeve pogibije, Marko Milošević oslobođen odgovornosti u procesu zbog tuče u kafiću Pasaž 2. maja 2000.
SUDBA: Tragedija na Velikoj Moravi jedna je od onih u koje je prste definitivno umešao fenomen koji obično nazivamo sudbinom. Pre svega, Mileta Veljkovića je za Beograd tog dana trebalo da vozi Slobodan Boba Novaković, a ne poginuli Aleksandar Mitrović. Novakoviću je, međutim, tog dana skočio šećer i zbog toga nije mogao da putuje. U pomoć je priskočio tridesetogodišnji Aleksandar Mitrović, student Muzičke akademije i muzički urednik televizije Klub in – prema rečima svedoka, rekao je da mu je to dobra prilika „da malo prošeta po Beogradu“. Pored Mitrovića, čini se da je „suđeno“ bilo i Radojku Lukoviću. On, naime, tog dana uopšte nije ni nameravao da krene put Beograda. U centru Požarevca, sreli su ga Veljković i Mitrović, pa je u poslednji čas odlučio da im se pridruži.
Povodom smrti Mileta Veljkovića, Radojka Lukovića i Aleksandra Mitrovića, u Požarevcu je proglašen Dan žalosti. Na sahrani je bilo mnogo ljudi, mediji su ovaj put pokazali da su na nivou zadatka. Ipak, čini se da se ta priča ne završava konstatacijom o tragediji. Vozač kamiona koji je izazvao sudar, izvesni S.J., zadržan je u pritvoru, a i dalje se analiziraju pomalo čudne okolnosti u kojima se nesreća dogodila. Momčilo Veljković tvrdi da nesreća nije posledica slučajnosti i da mu je brat zapravo ubijen – on pritom podseća da je Mile „bio na meti vlastodržaca jer je godinama bespoštedno pisao o njihovim mahinacijama“, dok im se Luković zamerio „zbog delovanja u Otporu i najava da će nastaviti da goni Marka Miloševića“. Kako bilo, sva je prilika da će o tome još biti reči.
Na dan nesreće, rukovođenje MUP-om, pa samim tim (indirektno) i najvišu nadležnost nad istragom, preuzeo je Ivica Dačić, dugogodišnji portparol, a sada predsednik Miloševićeve Socijalističke partije Srbije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Po Ugovoru koji su na Vidovdan ove godine potpisali partijarh Porfirije i Đuro Macut, Vlada je SPC odobrila 763.100.000 dinara. Crkvi je odmah uplaćeno 234.800.000 dinara, a ostatak bi trebalo da bude isplaćen do kraja novembra 2026. godine. Dokument do koga je došlo “Vreme” pokazuje da je ovaj novac – dakle oko 6,5 miliona evra – namenjen za izradu novog mozika veličine 2315,33 kvadratnih metara. Nije jasno o kom se mozaiku radi jer je uređenje enterijera završeno 2020. godine. Alarm javnosti uključile su dve činjenice: javni novac uplaćen je na jedan od računa koje SPC ima u “Alta banci”, a drugo je sumnja da je novac u gotovini iznet iz Srbije i predat izvesnim partnerima u Moskvi. Kao izvšilac se pominje Dejan Nakić, a prema brojnim izvorima “Vremena” iz SPC, on je od ranije pominjan po raznim kontroverzama povezanim sa poslovanjem Crkve
Šta nova vlast može da radi sa ljudima iz sistema bezbednosti koji su prihvatili da u ime jednog režima vode specijalni, hibridni rat protiv većine svojih građana? Šta da radimo sa ljudima koji su prihvatili takva pravila igre? Moramo da se oslobodimo tereta koji predstavljaju, jer oni nisu sposobni da rade svoj posao. Ne, to nije odmazda. Studentski pokret je od početka insistirao na tome da se uredi državni sistem, a to podrazumeva i vrlo radikalne mere u bezbednosnom sistemu, gde sede ljudi koji su godinama dobijali velike plate da bi pratili i šikanirali protivnike vlasti. Oni moraju da odu iz službe. Ako su svi takvi, svi moraju da odu
Pozivi na “prijateljske razgovore”, optužbe za špijunažu, pokušaji vrbovanja, pretnje i praćenje. Doroteja Đenisijević i Lazar Mišić, studenti Poljoprivrednog fakulteta, govore za “Vreme” kako je izgledao njihov susret sa Bezbednosno-informativnom agencijom i šta je usledilo kada su odbili saradnju
Skrivena oprema u fakultetskom amfiteatru, špijunski softver u studentskom telefonu, nadziranje tužilaca i privatni razgovori na televiziji. Posle političke promene ostaje pitanje ko upravlja tim sistemom. Sudija Milimir Lukić traži ukidanje Bije, nezavisnu istragu i otvaranje dosijea. Predrag Petrović upozorava da bi Služba mogla da preživi i ovu promenu – preko novih saveznika
Iz dokumentacije u koju je BIRN imao uvid jasno je kako su postojali razlozi da Narodna banka Srbije (NBS) mnogo ranije uđe u detaljnu kontrolu rada Alta banke, a neki od rizika koje je kontrola centralne banke našla krajem oktobra 2026. postojali su i duže od godinu dana. Pitanje je zašto NBS nije reagovala ranije
Vučić je pomilovao batinaše i Dijanu Hrkalović. Izborni pobednici treba da ukinu sultansko ovlašćenje koje jednom čoveku omogućava da se izmotava sa celim pravosudnim sistemom
ALTA imperija Davora Macure je presađeno srce korumpiranog režima Aleksandra Vučića koji je poražen na izborima 25. oktobra. Iz ALTA banke putevi vode direktno ka vrhu naprednjačke vlasti.
Stvari se odigravaju zapanjujućom brzinom, jednako zapanjujućom kao i brzina kojom je Vučić priznao ubedljiv poraz. Nestrpljenje je razumljivo, ali nije na mestu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.