Sva ova galama oko Sretka Kalinića i Miloša Simovića puko je mrčenje hartije koja trpi sve – u nedostatku bolje senzacije. Ovde nije reč o tome ko je, kako i zašto uhapšen, kad je već uhapšen, niti o tome ko je i da li je kresnuo čiju ženu. Ovde je reč o nečemu drugome: gde su umetnici bili sedam godina i šta su radili
Dvojica ubica opšte prakse – Sretko „Beli“ Kalinić i Miloš Simović – zbrinuti su: Simović u Zabeli, a Kalinić u bolnici kod Sestara milosrdnica (bivši Sveti duh) u Zagrebu, takođe pod budnom paskom, ali policijskih službenika MUP Hrvatske. To je ono što je zaista važno. Za ostalo ćemo sačekati, mada nije manje važno.
Sedam godina, od marta 2003, kada su nestali posle atentata na Zorana Đinđića, premijera Srbije, pet zemunskih i – vidimo – međunarodnih umetnika uspeli su da ostanu na slobodi. Sretko „Beli“ Kalinić, Miloš Simović, Vlada „Budala“ Milisavljević, Ninoslav „Nino“ Konstantinović, Milan „Jure“ Jurišić. Pao je posle svega 14 meseci Milorad „Legija“ Ulemek, po svemu sudeći zbog loše procene političke situacije; tu procenu je Beba Popović nazvao „glup pakt sa glupim ljudima“. Pao je i neoprezni Aleksandar Simović, jer se opustio i počeo da vodi bračni život; gđa. Simović na kraju je dovela policiju do njega, svoj svojoj opreznosti uprkos. U međuvremenu su neki od njih uspeli da ubiju svedoka saradnika Zorana „Vuka“ Vukojevića na način posebno svirep i da pritom izgube jednog od svojih, Zorana Povića, koji je sve vreme bio pred očima policije koja ga nije ni tražila, što je sve zajedno velika bruka za policiju i za državu Srbiju.
„DOPRAĆEN“ DO SRBIJE: Miloš Simović posle hapšenja
MALOGRANIČNI PROMET: Onda je prošle nedelje Miloš Simović dvaput pucao u Sretka Kalinića na zgodnoj usamljenoj lokaciji kod jezerceta na Rakitju, u okolini Zagreba. Dve stvari ostaju nejasne: kako je Sretko dopustio da bude ustreljen; i kako je Miloš propustio da Sretka „overi“; nijednom od njih dvojice nisu svojstvena polovična ubistva; štaviše, poznati su kao veoma temeljiti majstori. Ovako je Sretko hrvatskoj policiji sve ispričao čim se probudio posle operacije, što je dovelo do hitne potrage za Milošem Simovićem, ali i do pretresa izvesnih stanova u Laništu (neka vrsta njihovog novijeg Novog Beograda), gde su navodno nađeni razni tragovi. Kako kažu izvori „Vremena“ iz redova kriminalističke policije oba MUP-a, Kalinić je bio „veoma komunikativan„. Možda čak i previše, kao što ćemo videti. U svakom slučaju, saradnja dve krim-policije, srbijanske i hrvatske, došla je do stepena na kome je sasvim svejedno ko šta duži i ko o čemu daje saopštenja: vest o hapšenju Miloša Simovića slavodobitno je saopštio Kruno Borovec, portparol MUP-a Hrvatske, pa je čak i dodao detalje, iako je čovek uhapšen kod Morovića u Vojvodini. Na pitanje „Vremena“ da odakle to, jedan visoki izvor iz MUP-a Hrvatske odgovorio je da „mi sad vodimo računa o PR, jer će nas napadati. A i ovi naši na granici bili su malo propusni, kako da vam objasnim…“. Ukratko: ispada da su Hrvati Simovića ispratili do granice i predali ga kolegama. Ne doslovce, naravno: Simović je na sebi imao kompjuter sa bežičnom GSM vezom na internet, što je isto kao i da je nosio uključen mobilni telefon. Nije bio nikakav problem ispratiti ga od jedne do druge bazne stanice i dalje. Ostalo je obična taktika. Nije, dakle, reč o nečemu nalik na ono čuveno zvorničko hapšenje, kad se čovek nenadano našao na teritoriji BiH, pa ga je diglo i poslalo u Hag. Ovo je bilo – ako je tako – elegantnije i pristojnije. Mogu se zamisliti razni razlozi zbog kojih bi MUP Hrvatske pustio Simovića da pređe granicu i tako se ratosilja problema; ekonomičnost se javlja kao važniji među tim razlozima. Simović je ionako već pravosnažno osuđen na 40 godina u Srbiji; nije hrvatski državljanin, ali bi procedura izručenja zahtevala izvesno vreme, što bi srbijansku policiju usporilo u njenoj nameri da Simovića sasluša koliko može na čitav niz raznih okolnosti, na čemu se – koliko čujemo – vredno radi.
HEROJSKE BAJKE: Sretko Kalinić, pak, ima uslove za hrvatsko državljanstvo (rođen je u Zadru 1974), ali ne znamo je li ga legalno i stekao, bez obzira na razne lažne i polulažne hrvatske pasoše koje je koristio. Naime, treba uvek imati u vidu razliku između lažnog, falsifikovanog i polulažnog, autentičnog pasoša: polulažni pasoš (da ga tako nazovemo) je pravi, iz policije, ali sa vašom slikom i tuđim imenom (kao što je imao Legija Ulemek; bar dva); falsifikovan je pasoš na koji ste zalepili vašu sliku, uglavnom ukraden; nema više umetnika koji će vam ga napraviti od početka; to je nekad bilo. No, dakle, Sretko leži u bolnici i priča, sve misleći kako bi sebi olakšao život. Pa je tako napričao hrvatskim policajcima sve svoje Markove konake: te pobio dvadesetak ljudi širom Evrope, Srbije, Hrvatske; te ih puštao kroz mašinu za mlevenje mesa (ma nemoj!); te on najstrašniji ubica posle Bagzija (Zigela, ne Milenkovića); te ubi ga Miloš Simović zbog ženske i posle imaj prijatelja i saradnika, takva vremena došla. Priča Sretko, ne zatvara usta, komunikativan do neba, a policajci ga slušaju. Izvor iz Uprave kriminalističke policije MUP Srbije kaže nam da mu ne veruju ništa, pogotovo ne to o sukobu oko one neke sojke. Takvi se, kaže čovek, oko toga ne ubijaju; ima tu nešto važnije, nismo ni mi od juče, znamo majstore. Sretko, očito, kupuje vreme za razmišljanje, policajcima je to jasno i puštaju ga: nema šta mnogo da smisli u datoj situaciji, ali bi imao koga da proda, pa ga zato i slušaju. Tu se sad ubacuje i Sabor Hrvatske sa izmenama Ustava kojima bi se omogućilo izručenje svojih državljana zemljama u kojima su izvršili krivična dela. Taj paradoks dvojnih državljana očito je preživeo svoje u regionu: dosta su se više kojekakvi dripci skrivali iza toga i izbegavali pravdu i to se može smatrati za gotov posao. Neka se pripreme. Samo BiH i Hrvatska imaju po stotinak dvojnih državljana koji se na to vade od zatvora; najvažniji je Branimir Glavaš, u Hrvatskoj prvostepeno osuđen za ratne zločine, koji se skriva u BiH. Sretko Kalinić tako čeka šta će biti: hoće li Sabor pre izmeniti Ustav RH ili će policija MUP-a Hrvatske pre naći razlog da ga uhapsi; za sada ga još čuvaju kao oštećenu stranku u pokušaju ubistva… Bilo kako bilo, Sretku se ne piše dobro. Zato, valjda, i priča svoje herojske bajke, da koga je sve pobio itd., pa da se policija onda bavi proveravanjem da jel’ to tako ili nije tako.
ŠTA SU SVE RADILI: Već se – u oba slučaja, Kalinića i Simovića – razmatraju teorijske mogućnosti o mogućem sticanju statusa svedoka saradnika. Teorijske, naravno: obojica su pravosnažno osuđeni za najteža krivična dela, na po 40 godina. Dobro: obojica imaju pravo na ponovno suđenje i skoro sigurno će ga iskoristiti, zabave radi, ako ni zbog čega drugoga. Šta bi to Miloš Simović i Sretko Kalinić mogli da ispričaju na ponovnom suđenju što bi ih kvalifikovalo za svedoke saradnike, pa da dobiju 20 umesto 40 godina (više ne može)? Teško. Jedan je bio desna ruka Duće Spasojevića; drugi je bio ekspert za ubijanje koga su zvali kad treba. Ozbiljni ljudi nemaju nikakve iluzije oko toga. Da nam njih dvojica otkriju čuvenu političku pozadinu atentata na Zorana Đinđića? Teško: s njima o tome niko nije pričao.
Dokona žuta štampa sada razmatra sve moguće pretpostavke, a bez ijedne konkretne indicije: te radili za Darka Šarića; te za ovog, te za onog; te mogli su ovo i mogli su ono. Jesu. Mogli su, ali mi ne znamo jesu li ili nisu. Policija radi svoje: u Simovićevom kompjuteru svakako ima nečega, ali da bi se sve to – uključujući i ono obrisano – povratilo, treba nekoliko dana, kako čujemo. U stanovima u Laništu nađeni su razni tragovi DNK; dobro; samo da ih sravnimo sa latentnim tragovima iz arhive, za šta treba nedelje i nedelje rada. Hoće li neko da se vrati na ubistvo Vuka Vukojevića? I tamo ima tragova DNK. Ima li to sve neke veze sa ubistvom onog Cveleta na Jarunu? Ako ima, recite, ne prepuštajte to žutoj štampi. Kalinić i Simović imali su razna dokumenta: prava, lažna, polulažna; ima indicija da neka dokumenta potiču iz Siska, gde je nekadašnji načelnik Policijske uprave bio operativna veza i poslovni partner Legije Ulemeka; zajedno su se vucarali po zagrebačkom „Šeratonu“ i kockarnicama; ima svedoka. U Sisku je i Limun svojevremeno imao prijavu boravka, kod jednog saradnika tog istog načelnika. Srbija i Hrvatska na prirodnom su putu heroina, glavnog biznisa Zemunskog klana, Legije i one nevladine organizacije za koju je radio, RDB. Dobro: Nenad Milić, bivši pomoćnik ministra Dula Mihajlovića, s pravom kaže da je potražnja za takvim profesionalnim profilom kakvi su Kalinić i Simović uvek prisutna.
S druge strane, u ponedeljak uveče Mile Novaković (nekada u UKP MUP Srbije) s vidljivom gorčinom upitao je u „Insajderu“ zašto nije istraženo gde se Legija Ulemek skrivao tih 14 meseci, nego je bio „primljen kao državnik“ kad se predao? Da je to bilo istraženo, kaže taj iskusni i pošteni policajac, možda bismo i ove ostale begunce bili nahvatali ranije. Verovatno bismo; ipak je to ograničena sredina. Ne: reče ministar Jočić da to „nije bitno“. E, evo vam sad šta je bitno, a šta nije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Po Ugovoru koji su na Vidovdan ove godine potpisali partijarh Porfirije i Đuro Macut, Vlada je SPC odobrila 763.100.000 dinara. Crkvi je odmah uplaćeno 234.800.000 dinara, a ostatak bi trebalo da bude isplaćen do kraja novembra 2026. godine. Dokument do koga je došlo “Vreme” pokazuje da je ovaj novac – dakle oko 6,5 miliona evra – namenjen za izradu novog mozika veličine 2315,33 kvadratnih metara. Nije jasno o kom se mozaiku radi jer je uređenje enterijera završeno 2020. godine. Alarm javnosti uključile su dve činjenice: javni novac uplaćen je na jedan od računa koje SPC ima u “Alta banci”, a drugo je sumnja da je novac u gotovini iznet iz Srbije i predat izvesnim partnerima u Moskvi. Kao izvšilac se pominje Dejan Nakić, a prema brojnim izvorima “Vremena” iz SPC, on je od ranije pominjan po raznim kontroverzama povezanim sa poslovanjem Crkve
Šta nova vlast može da radi sa ljudima iz sistema bezbednosti koji su prihvatili da u ime jednog režima vode specijalni, hibridni rat protiv većine svojih građana? Šta da radimo sa ljudima koji su prihvatili takva pravila igre? Moramo da se oslobodimo tereta koji predstavljaju, jer oni nisu sposobni da rade svoj posao. Ne, to nije odmazda. Studentski pokret je od početka insistirao na tome da se uredi državni sistem, a to podrazumeva i vrlo radikalne mere u bezbednosnom sistemu, gde sede ljudi koji su godinama dobijali velike plate da bi pratili i šikanirali protivnike vlasti. Oni moraju da odu iz službe. Ako su svi takvi, svi moraju da odu
Pozivi na “prijateljske razgovore”, optužbe za špijunažu, pokušaji vrbovanja, pretnje i praćenje. Doroteja Đenisijević i Lazar Mišić, studenti Poljoprivrednog fakulteta, govore za “Vreme” kako je izgledao njihov susret sa Bezbednosno-informativnom agencijom i šta je usledilo kada su odbili saradnju
Skrivena oprema u fakultetskom amfiteatru, špijunski softver u studentskom telefonu, nadziranje tužilaca i privatni razgovori na televiziji. Posle političke promene ostaje pitanje ko upravlja tim sistemom. Sudija Milimir Lukić traži ukidanje Bije, nezavisnu istragu i otvaranje dosijea. Predrag Petrović upozorava da bi Služba mogla da preživi i ovu promenu – preko novih saveznika
Iz dokumentacije u koju je BIRN imao uvid jasno je kako su postojali razlozi da Narodna banka Srbije (NBS) mnogo ranije uđe u detaljnu kontrolu rada Alta banke, a neki od rizika koje je kontrola centralne banke našla krajem oktobra 2026. postojali su i duže od godinu dana. Pitanje je zašto NBS nije reagovala ranije
Vučić je pomilovao batinaše i Dijanu Hrkalović. Izborni pobednici treba da ukinu sultansko ovlašćenje koje jednom čoveku omogućava da se izmotava sa celim pravosudnim sistemom
ALTA imperija Davora Macure je presađeno srce korumpiranog režima Aleksandra Vučića koji je poražen na izborima 25. oktobra. Iz ALTA banke putevi vode direktno ka vrhu naprednjačke vlasti.
Stvari se odigravaju zapanjujućom brzinom, jednako zapanjujućom kao i brzina kojom je Vučić priznao ubedljiv poraz. Nestrpljenje je razumljivo, ali nije na mestu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.