Rezolucija o Srebrenici
Dačić: Vanredna sednica Saveta bezbednosti UN o BiH na zahtev Rusije
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
(1949–2002)
Žarana je otišla u punoj intelektualnoj snazi, ne stigavši da uobliči svoja posljednja istraživanja u knjigu koju smo svi s nestrpljenjem očekivali i koju je samo ona mogla da napiše. Kad sam je upoznala 1978, Žarana je već bila mladi sociolog antropolog i bavila se društvenim temama konkretnih domaćih prilika (u doba samoupravljanja) i posebno onim što se tada zvalo ženskim pitanjem. A to je značilo imati kritički stav. Te je godine, zajedno sa tadašnjom direktoricom Studentskog kulturnog centra u Beogradu Dunjom Blažević, organizirala međunarodni skup na temu „Drug-ca žena, novi pristup?“. Bio je to seminalni skup kasnijih skromnih ali upornih ženskih pokreta jugoslavenskih zemalja. Danas znamo ulogu ženskih i feminističkih grupa koje su tokom desetak i više godina balkanskog ludila pružale otpor nacionalizmu i nasilju što su rasturili naše živote i rasparčali nam zemlju. Žaranina se istraživanja nisu bavila ženama u užem smislu, nego su razrađivala društvenu kritiku između ostalog i u spolnom/rodnom ključu, a posljednja je decenija potvrdila njene dijagnoze iznijevši na vidjelo izvornu, duboku spregu nacionalističkog fašistoidnog naboja i patrijarhalnih zasada nacionalne novokomponovane „tradicije“. U ono doba, krajem sedamdesetih, trebalo je kao i danas hrabrosti da se organizira skup o ženskom pitanju koji zapravo ispituje sistem, režim i tekuću politiku. Pa onda i da se izdrži paljba koja se sručila na organizatorice i učesnike od strane sretno udruženih režimskih tipova i patrijarhalnih zamlata, pa čak i ponekog velikog zvaničnog političara. Više nego što se može ovdje ukratko reći, Žarana ima zasluge za otvaranje mentalnog i političkog prostora u nekadašnjoj nam zemlji i u novonastalima. Dalekih sedamdesetih probuđene snage dale su se u otpor i urodile plodom. Posljednja feministička prekogranična akcija kojoj je Žarana Papić udahnula dušu i bila joj jednom od glavnih ideatorki, ljeta 2002, bila je mirovna i politička akcija Ženske karavane koja je, prelazeći sve naše granice, kako teritorijalne tako i one u glavama, obišla traumatična mjesta samoubilačkog jugoslavenskog ratnog brodoloma devedesetih. O tome se čitatelji-ce mogu informirati na www.transeuropeennes.org.
Svoju prvu knjigu Antropologija žene objavila je Žarana zajedno sa zagrebačkom sociologicom historičarkom, prerano nestalom Lydijom Sklevicky. Lydia je tragično poginula u saobraćajnoj nesreći još 1990. Ta je knjiga bila značajna po tome što je antropologiju-etnologiju izvadila iz kolonijalnog naftalina, uvela u nju teme o strukturi i povijesti potlačenosti žena i za naše je prilike modernizirala i povezala s drugim disciplinama. Antropologija je bila prva disciplina koja se dekolonizirala. Kroz analizu društvenih i političkih odnosa spolova, Žarana se uvijek bavila studijem i kritikom konkretnih širih prilika, socijalno i historijski konstruiranih. Komponenta feminističke kritike, vidi se to iz uporednih studija, danas je nezaobilazna u društvenim naukama, a njen prilog značajan i obećan budućnosti. Tokom dekade i više jugobalkanskog rasula i surove agresije, Žaranine su analize izrasle u prvorazredni politološko-sociološki, pa i filozofsko-antropološki originalan kritički instrumentarij. Bila je cijenjena i pozivana širom svijeta na znanstvene skupove, a također spada među one intelektualke koje su sačuvale transrepubličke prijateljske i radne veze, i nastavila je da putuje po našim prostorima. Njoj su, uostalom, došle na posljednji pozdrav drugarice s Kosova, iz Makedonije, iz Hrvatske… Bila je jedan od najoštrijih kritičara domaćeg nacionalističkog režima i nacionalističke ideje, identitarnog zajedničarenja. Neumorno je učestvovala na skupovima i debatama i objavljivala kritičke tekstove. Spomenula bih samo jednu temu među mnogima, jednu Žaraninu dijagnozu, koja mi se čini jako važnom. Ona ju je formulirala još u doba liberalizacije štampe pred kraj SFRJ, a bilo je to doba otkrića i glorifikacije „civilnog društva“: prozrela je još tada – a to vrijedi i danas – kako civilno društvo (ta magična formula) nije samo po sebi garancija demokracije, jer može (mada ne mora) da kroz odbacivanje svake univerzalne ideje udomi bilo kakvu nacionalističku, rasističku politiku. U situaciji palanke, i „civilno društvo“, pa i sama ideja „demokracije“ zloupotrebljavani su, kao što se pokazalo, za pravdanje nasilja. Žarana je bila suptilna društvena posmatračica. Tokom ratnih godina skupila je ogromnu i vrijednu arhivu, likovnu i tekstovnu, dokumentacije o identitarnim kristalizacijama, o konstrukciji muških i ženskih uloga, o stvaranju neprijatelja i, na kraju krajeva, o neiskorijenjenim, još postojećim i nekažnjenim lokalnim ekstremističkim kretanjima, koja je smatrala izuzetno opasnim. Nije pravila kompromise u svojim tekstovima i nije imala dlake na jeziku. Žaraninu veliku arhivu treba sačuvati u svrhu nauke i historije, stvoriti fond koji će ubuduće pomoći i u školovanju mladih. Sasvim nedavno, Žarana je još stigla da pripremi za štampu, za časopis „Pro-femina“, autobiografski tekst svoje tek nedavno preminule mame Milene. Koristim priliku da dodam: kao što je Milenina biografija sjajna, tako je i Žaranina, obje su herojske, svaka u svom vremenu, i među njima postoji vidljiv kontinuitet. Ženski kontinuitet je dragocjena stvar jer se obično gubi u muškoj lozi, ali evo, u sretnim porodicama se može i održati. Žarana je imala sreću što su je podigli roditelji koji su je podržavali i dozvolili joj autonomiju bez moraliziranja, a koji su i sami dobro znali šta je otpor i šta je borba za neke osnovne stvari kao što je sloboda. To joj je pomoglo da se formira u ličnost kojoj smo se divili.
Svojedobno, prije prelaska na Filozofski fakultet u Beogradu, Žarana Papić je radila kao urednica u SIC-u (Studentski izdavački centar). Dala je svoj prilog odabiru i objavljivanju odličnih knjiga i važnih prevoda. Na fakultetu je voljena od studenata. Posljednja Žaranina knjiga jeste Polnost i kultura. Telo i znanje u socijalnoj antropologiji (1997), njena prerađena doktorska disertacija. Baveći se na originalan način antropologijom roda, Žarana u njoj analizira i kritizira opoziciju priroda/kultura koja se uvriježila u starijoj antroplogiji. Saznavši za Žaraninu smrt, francuski filozof Etienne Balibar piše: „Imao sam ogromno poštovanje za nju (…) Žene spasavaju čast Balkana.“ Mislio je time na antinacionalističko i antiratno djelovanje ženskih grupa koje je i Žarana animirala uz mnoge svoje hrabre drugarice. Žarana je, međutim, u širem smislu sigurno i jedna od mnogih žrtava rata, ovog rata koji je i sâm bio bomba s tajmerom, i koju ćemo još dugo plaćati. Žarana je znala biti vesela za druge, ali skeptična, rezervirana, nesigurna i sjetna u sebi. Bila je na nenametljiv način blistava. Imala je nevjerojatan broj prijatelja kojima je bilo jako stalo do nje. Kako pisati o nekom dragom u prošlom vremenu, kao da je nema?
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve