Godišnjica smrti Teofila Pančića
Vojni odsek ili priča o dve tragične smrti i jednoj raskošnoj donaciji
Povodom godišnjice smrti Teofila Pančića objavljujemo njegov tekst iz 1999. godine iz rubrike Nuspojave
“Prekaljeni plejmejker”, “Vreme” br. 1674, 2. februar 2023.
Sa radoznalošću sam propratio prošlonedeljno zanimanje za moj profesionalni životni put i članak koji je tim povodom objavljen u nedeljniku “Vreme”. Da nisam toliko “prekaljen”, kao što piše autor, pomislio bih čak da postoji tračak dobre namere u ovom tekstu. Odmah da napomenem, zaista nemam nameru da upadam u zamku, da se upuštam u nekakvu taksativnu i pojedinačnu odbranu na sve laži, neistine i optužbe koje su navedene u onom nepitkom i oporom tekstiću. Bilo ih je dosta, poput nekakvih privatizacija, posedovanja privatnih klubova i sličnih gluposti. Uzdržaću se od spuštanja na taj nivo, što je možda bio još jedan cilj prošlonedeljnog teksta, iako sam optužen da volim ljude da provlačim kroz blato.
Ali, poznajući autorovu istoriju transfera, ne onih niželigaških fudbalskih, već “preletačkih”, stranačkih, znam da ništa ovde nije bilo dobronamerno. Ne ulazeći u njegovu navijačku opredeljenost koja mi je poznata, a verujem nakon ovog teksta i većini objektivnih čitalaca, ne slutim, već znam da je ovaj tekst naručen. Iz kog razloga – nije na meni da sudim.
Pisan van konteksta, van vremena, sa mnoštvom neistinitih podataka, ovaj “profil”, poput onog koji je po političkoj narudžbenici iskonstruisan u fantomskoj emisiji na jednoj od televizija, kao finale jedne od mnogih naručenih, montiranih i propalih akcija sa ciljem da se diskreditujem.
Sve što sam radio u životu, radio sam sa dubokim ubeđenjem, sa potpunom posvećenošću i beskompromisno, u privredi, nauci, politici i sportu. Bez obzira na mnoge opstrukcije, ponosim se svojim rezultatima. Upravo zbog tih rezultata mnogi, čija su sopstvena dostignuća bila isključivo u domenu fikcije i PR stručnjaka, uvek su me doživljavali kao pretnju. Kada nisu mogli da mi ospore rezultat, igrali su prljavo, pokušavali da mi neosnovanim, montiranim procesima i medijskim specijalnim “projektima” ukaljaju ime, i tako uklone pretnju koju sam predstavljao za njih i za njihove poslovne “kombinacije”. Jer nisam od onih koji ćute na takve stvari. To što sam svaki od tih procesa dobio na sudu, što se ispostavilo da su politički naručeni “krunski svedoci” do grla uvučeni u kriminalne radnje sa naručiocima i propagatorima hajke protiv mene, to nije bila vest za naslovne strane u medijima koje su kontrolisale te iste strukture. Kada je u pitanju KiM, napadi na mene su zdušno “ispod žita” i finansijski podržavani i od strane međunarodnih struktura čiji je projekat bila trajna nezakonita secesija naše južne pokrajine, jer sam taj cilj ugrožavao. Ja i dan-danas nosim taj krst lažnih optužbi i montiranih procesa, bez obzira na to što su svi odbačeni kao neosnovani na sudu. Ni to nije zavredelo nikakvu medijsku pažnju, a verujem da mnogi ni ne znaju za to. Ali, to je cena koju sam spreman da platim, jer znam da sam radio najbolje što sam umeo za svoju državu i svoj narod.
U tekstu mi se zamera “populizam” u stavovima. Zapravo, utisak je da je za autora populizam sve ono što nije potpuna očaranost i snishodljivost prema površnoj zapadnoj mantri i ciljevima koji su, iako lepo upakovani, najčešće direktno suprotstavljeni našim sopstvenim nacionalnim i državnim interesima. Posle višegodišnjeg iskustva u međunarodnoj politici na najvišem nivou, funkcije stranih zvaničnika i veličine zemalja iz kojih dolaze me ne impresioniraju, njihove laži i loše namere umem da prepoznam i ne ustručavam se da to kažem. A to nije populizam, već patriotizam.
Kao političar, uvek sam bio nezavisan i svoj. Slobodanu Miloševiću sam se suprotstavio kada je bio na vrhuncu moći u SPS-u, čime sam ugrozio svoju ne samo materijalnu, već i fizičku egzistenciju. U DOS sam ušao sa sopstvenom strankom, odlučan da se ne “šlepam” uz velike, kako to već decenijama rade mnoge male političke stranke, čije članstvo može da stane u jedno omanje kombi vozilo, samo kako bi što duže bile na jaslama vlasti. Kada sam procenio da mi je dosta vođenja stranke, izašao sam iz politike i posvetio se drugim stvarima, bez namere da se u politiku ikada vratim, te su insinuacije o mojim vezama sa SNS-om i Aleksandrom Vučićem zlonamerne i neistinite. Niti ja imam političke ambicije, niti sebe vidim u ijednoj političkoj stranci u Srbiji. Ali, kao patriota, uvek ću biti na raspolaganju svojoj zemlji da pomognem savetom, iskustvom ili na bilo koji drugi način. Čak iako to nekima zvuči poput autora prošlonedeljnog teksta kao “populizam”.
No, da se vratim na sport. Ne znam po kojoj osnovi se predsednik NUNS-a bavi sportskim temama. Što se mene lično tiče, autor se diskvalifikovao prvom rečenicom u kojoj je pogrešio i mesto mog rođenja. Kako ozbiljno shvatiti “saznanja” nekoga o tome kako sam privatizovao KK FMP (a nisam), kako je FMP navodno postao Crvena zvezda (a nije – osim detaljno objašnjenog UPPR-a – Unapred pripremljenog plana reorganizacije)? Ko je “Limar”, koga nije smeo ni da pomene, a koji je zapravo simbol svega onoga protiv čega se autor, navodno, bori?
O tome ko je oterao Duška Vujoševića trebalo bi pitati Duška lično, ali bojim se da se dobijeni odgovor ne bi uklopio u koncept i nameru ovog teksta. Kao ni odgovor u vezi sa ABA ligom, koja, dok je tamo časnih ljudi, neće biti “biznis-burazersko-tajkunska” liga. Da podsetim na sada već “čuvene” finalne serije ABA lige u Podgorici i naše utakmice tokom dve sezone, ali i naš neodlazak u Crnu Goru pred litije… Tada mnogi pojma nisu imali ni ko su Lazovići, šta je ANB. I tada je bilo mnogo ovakvih tekstova u kojima se populistički tvrdilo da “Čović želi da upravlja ligom”. Verujem da danas nema pitanja o tome “šta priča ovaj Čović” i da su mnogima stvari po tom pitanju jasnije. Ili treba da podsetim, zašta su sve u međuvremenu optuženi Lazovići i deo ANB?
Da tekst nije pisan površno, lako je bilo proveriti navodni spisak “paradržavnih” sponzora i njihovo učešće u KK Crvena zvezda. Objektivan autor bi ovaj spisak proverio i u vezi sa ostalim srpskim klubovima. Kao što bi postavio pitanje i o plaćenim i neplaćenim porezima i proverio informaciju o dobijenim presudama po tužbama o učešću moje porodice u KK Crvena zvezda. Ali nije. Za razliku od nekih, nije moj brat nekakvim njivama pokušavao da otkupi dugove jednog od najpoznatijih srpskih košarkaških klubova i kao poverilac postane njegov većinski vlasnik.
I, konačno, ne jurišam ni na Evroligu, niti na odbor te lige. Niti me to zanima. Ono što želim je da Crvena zvezda ima ravnopravne uslove za učešće u ovom takmičenju. Za mesto u odboru Evrolige lobiraju neki drugi u srpskoj košarci, čijim uticajima je pomenuti tekst, koji je imao ambiciju da bude “istraživački”, mogao malo detaljnije da se pozabavi, posebno raznim ručkovima, večerama, telefonskim pozivima i nekim malo drugačijim “lobističkim instrumentima” koje koriste u ovom procesu.
Naš narod ima običaj da kaže da se u Srbiji uspeh ne prašta. Naročito u vremenima kada na površinu isplivavaju i neki sa diskutabilnim ljudskim i profesionalnim kvalitetima, opijeni nezajažljivom gramzivošću i ambicijom, rešeni da se razračunaju sa onima sposobnijim od sebe, koje doživljavaju kao pretnju. Kao neko ko je sve stekao svojim radom, i to kroz više decenija svog delovanja, a ne preko noći, zaista ne verujem u “američki san”.
Stoga ovaj tekst vidim kao pamflet, na reč ili na “dođem ti”, kako već to ide u tom svetu. To, na sreću, nije moj svet.
I konačno, zaustaviću se ovde, jer kada bi se kao čovek za koga važi uverenje (pa čak i od onih kojima nisam baš po volji) da ima dobre i proverene informacije, krenuo da se bavim i raznim “nestašlucima” prošlonedeljnog autora teksta, počev od dečačkih dana, pa preko jedva završene gimnazije u Kikindi, pa nadalje, ovaj tekst bi bio mnogo opširniji i “pikantniji”.
Za sve ostalo stojim na raspolaganju da raspravimo činjenicama u bilo kojoj emisiji, na bilo kom mestu, i na bilo kojoj televiziji, u bilo koje vreme. Ako sme…
Povodom godišnjice smrti Teofila Pančića objavljujemo njegov tekst iz 1999. godine iz rubrike Nuspojave

Ministar Nikola Selaković „bljuje otrov“ jer ide pred sud, predsednik Aleksandar Vučić ga vatreno brani. „Vreme“ u novom broju ispituje koji su dometi slučaja Generalštaba i obračuna sa Republičkim zavodom za zaštitu spomenika

Suđenje ministru kulture trebalo bi da započne 4. februra po optužbi za zloupotrebu službenog položaja u aferi Generalštab. “Najavom da će pomilovati optužene u ovom slučaju Vučić najavljuje ono što niko nikad nije uradio – sam će sebe osloboditi krivične odgovornosti”, smatra profesor Bojan Pajtić. “Sve to izgleda kao odbrana čoveka koji zna da je odgovoran za ono što mu se stavlja na teret, a što naravno treba dokazati tokom samog postupka”, ocenjuje Selakovićeve istupe advokat Jovan Rajić. “Postoje dokazi – a to se na kraju vidi i iz Vučićevih izjava – da je on ‘alfa i omega’ poslovnog poteza rušenja spomenika srpske kulture za račun podmićivanja američkog predsednika”, naglašava advokat Božo Prelević

“Ekspoze ministra Selakovića je nemušti pokušaj da skrene pažnju sa svoje krivične odgovornosti i zameni je nekom drugom aferom, naravno nepostojećom, kako smo već navikli od naših političara. Taj govor u Domu Narodne skupštine je zapravo bio generalna proba iznošenja odbrane pred tužilaštvom i diskreditacija stručnjaka Zavoda koji su, između ostalog, svedoci u slučaju “Generalštab”. Svaka izgovorena reč bilo je izvrtanje istine i spinovanje činjenica”

Protiv novosadskog policajca Željka Kolbasa pokrenut je disciplinski postupak zbog sumnje da je prošlog januara u policijskoj stanici Detelnara fotografisao četvoricu aktivista Srpske napredne stranke, uhapšenih pošto su pretukli više studenata a jednoj studentkinji polomili vilicu. Nekoliko meseci posle hapšenja suđenje nije valjano ni počelo, a optužene je pomilovao predsednik Srbije Aleksandar Vučić i tako zaustavio postupak i mogućnost da ikada budu osuđeni. Za to vreme policajcu Kolbasu preti se otkazom, a tuže ga i nekada optuženi za prebijanje studenata
Čudo neviđeno u Srbiji – suđenje ministru
Koga plaši slučaj građanina Selakovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve