
Novi broj „Vremena“
Šapićev Beograd: Pare za nepostojeću naplatu gradskog prevoza
Šta u Beogradu radi fantomsko preduzeće za naplatu gradskog prevoza kad se prevoz ne naplaćuje? I na šta još grad baca pare? O tome piše „Vreme“ u novom broju
Hrvatski ministar inostranih poslova
Osnovni podaci: Tonino Picula rođen je 31. kolovoza 1961. godine u Malom Lošinju. Godine 1987. stekao je diplomu sociologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te se zaposlio u Kulturno-prosvjetnom saboru Hrvatske kao stručni suradnik i tajnik časopisa „Kulturni radnik“, najstarijeg časopisa za društvena i kulturna pitanja u bivšoj Jugoslaviji.
Politička i vojna karijera: Od 1989. godine, kaže se na zvaničnom sajtu Vlade RH, profesionalno se bavi politikom, a 1997. godine izabran je za vijećnika SDP-a na izborima za lokalnu samoupravu u Županijsku skupštinu Zagrebačke županije, te je predsjednik Gradske organizacije SDP-a u Velikoj Gorici. Na izborima 2000. godine izabran je za saborskog zastupnika na koalicijskoj listi SDP–HSLS.
Sudionik je domovinskog rata 1991–1995, iz kojega ima i živu uspomenu: psa kojega je, zaboravljenog od nekih srpskih izbjeglica koje su navrat-nanos napuštale Krajinu, spasio od sudbine koja je – kako se kasnije ustanovilo – zatekla mnoge koji nisu krenuli u izbjeglištvo.
Od biografskih podataka na njegovom sajtu stoji još i da je tajnik Hrvatske udruge prijateljstva s Bosnom i Hercegovinom, čime se – za pretpostaviti je – izdvaja od nekih premijeru bliskih suradnika poput (neizbježnog) Zdravka Tomca, koji o susjednoj državi ima ne-baš-socijaldemokratski stav.
Kako je postao ministar: Za Tonina Piculu prije demokratske smjene vlasti u Hrvatskoj u siječnju 2000. godine šira javnost uglavnom nije znala. Samozatajno je u Socijaldemokratskoj partiji Ivice Račana, gdje je bio član Izvršnog i Glavnog odbora, od 1993. godine, radio posao međunarodnog tajnika. Usprkos mnogim imenima koja su, nakon izbora na kojima je poražen HDZ Franje Tuđmana, pikirala na mjesto ministra vanjskih poslova, Račan je tu funkciju u svojoj vladi povjerio upravo Piculi.
Kakav je ministar: Picula je naslijedio brojne probleme u Ministarstvu vanjskih poslova kad ga je 2000. godine preuzeo: od malverzacija stanovima i financijama, do vrlo – po sposobnostima i znanju jezika zemlje u kojoj su u diplomatskoj ili konzularnoj službi – raznolikog novopečenog diplomatskog kadra. Prečešljavanje istog dovelo je do poraznih saznanja da su neki hrvatski predstavnici u ambasadama bez znanja i da „beknu“ riječ zemlje u kojoj se nalaze, ali i da su upravo takvi bili slani da bi opsluživali Tuđmanove, uglavnom opskurne, tajne službe podacima – bolje tračevima! – o zbivanjima u tim „hrvatskim kućama“.
Nije baš da je do kraja uspio – bar tako govore afere koje se povremeno izvaljaju iz njegovog ministarstva – srediti situaciju s kadrovima i radnom disciplinom. Neke su novine nedavno tvrdile da je pokušao bar malo „željezne ruke“ uvesti među službenike Ministarstva, a nasuprot nekim novoprimljenim kadrovima poput Ksenije Pašalić, supruge Ivića Pašalića, Tuđmanovog najpouzdanijeg „Doktora“, neki – poput Zorana Vodopije kojem se zamalo nasmiješila diplomatska karijera – vratili su se prethodnim profesijama.
Vlast i brat: Piculi se ne može, kao mnogima drugima iz aktualne vlasti, prigovoriti da je odmah uskočio u novi velelepni stan (i dalje živi u vlastitom malom stanu u Velikoj Gorici), kao niti neke druge afere. Ne mogu mu se – i to ne samo zbog dobro svladanog diplomatskog izražavanja – prigovoriti neodmjerenosti, pa čak i bedastoće (kao kod nekih mu kolega) u javnim nastupima. Osobno za njega vezana je tek optužba za nepotizam koja, doduše, nije dugo potrajala. Svog je brata, naime, naprečac – kao tek svršenog studenta – zaposlio na uredničko mjesto u filmskoj redakciji Hrvatske televizije, ali s obzirom na sve ono što se u „dalekovidnici“ događa, to se i nije pokazao preveliki grijeh.
Odnos prema Srbiji: Diplomatski ga je jezik, ipak, nedavno malo iznevjerio. U jednom je intervjuu, već kad se znalo da dolazi u prvi službeni posjet Beogradu, sve pozdravljajući promjene u Srbiji, izjavio da će se Srbi trebati suočiti sa svojom prošlošću (što je, bez daljnjega, točno), ali i s pitanjem „kako je bilo moguće da Milošević dođe na vlast“ davne 1987. i da učini ono što je učinio.
To pitanje je ipak, i najprije, morao postaviti svom partijskom šefu i premijeru.
Šta u Beogradu radi fantomsko preduzeće za naplatu gradskog prevoza kad se prevoz ne naplaćuje? I na šta još grad baca pare? O tome piše „Vreme“ u novom broju
Setite se – kada ste poslednji put videli da u obližnjem parku beogradsko JKP “Zelenilo” zaliva zelene površine kako bi, je l’, ostale zelene? Kada je poslednji put kompletno renovirana ulica kojom stalno prolazite, a koja je prepuna rupčaga, takvih da morate da vozite 20 na sat? Koliko nelegalnih zgrada je izgrađeno u vašem komšiluku, a koliko ih se nakačilo baš vama na struju, vodu i kanalizaciju? Koliko stabala je imala vaša ulica pre 15 godina, a koliko ih ima danas? Gde nalazite mesto za parkiranje? Možete li biciklom po gradu? A za to vreme, gradonačelnik Šapić se pojavi u javnosti jednom mesečno ili u nekoliko meseci – da se pohvali rezultatima, da najavi nove “projekte” koji su, deluje, smišljeni prethodne večeri, pa da se verbalno obračuna i uvredi novinare koji mu nisu po volji
Neuplaćivanje lokalnoj samoupravi dela poreza na zarade od 102 miliona dinara i nenamenskih transfernih sredstava od 46,5 miliona dinara došlo je nakon izjave Aleksandra Vučića da za ovaj grad “nema više para”. A da je režim pustio ovaj grad “niz vodu” jasno je i zbog sve češćeg targetiranja ovdašnjih političara u tabloidima
Da mi je neko pre samo mesec dana rekao da će policija danima sedeti u mojoj kući, na Filozofskom fakultetu, pomislila bih da je to nemoguće. Ali do sada smo naučili da je ovde sve moguće. Znamo da Vučić mnoge stvari kopira od Viktora Orbana. Zašto ne bi počeo da kopira i jednog drugog autoritarnog lidera, Redžepa Erdogana, i počeo da gasi društvene mreže
Ekonomskim merama i organizovanim spontanim okupljanjima Aleksandar Vučić pokušava da konsoliduje svoje biračko telo, dok istovremeno podmeće nogu studentima i opoziciji i obračunava se sa nezavisnim medijima. Između naprednjačke inscenirane idile i društvenog bunta, sve jače se oseća nagoveštaj izbora. Kampanja pre kampanje je uveliko počela. Kada bi i pod kojim uslovima građani ponovo mogli na birališta
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve