
Vreme nasilja: Protest u Novom Sadu u pet slika
Bes, pendreci i suzavac
U petak, petog septembra, izveštavala sam sa novosadskih ulica. Ovo su neki od utisaka iz noći koja je zgranula Srbiju
U svom dnevniku Koča Popović ocenjuje branitelje srpstva i "Srbe po profesiji". On kaže: "Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj slavnoj istoriji." Konačno se videlo da mu je budućnost dala za pravo, Koča je jedan od retkih ljudi koji su bez lične sujete postali nemirna savest našeg doba
Radna soba Dušana Čkrebića. Biblioteka, kompjuter i uramljena fotografija na kojoj je inženjer Čkrebić sa ordenom. Jedna fotelja i trosed. Čkrebićeva supruga Anka prati moj pogled i pojašnjava: „To je kad je dobio orden zbog Hrama Svetog Save.“ Klimam glavom, setila sam se. Fotografija je iz 2007. godine kada je jednom od najviših državnih i partijskih funkcionera bivše SR Srbije i SFRJ mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije (tada ispred Svetog arhijerejskog sinoda SPC-a, za vreme bolesti patrijarha Pavla) uručio Orden „Svetog Save“ I stepena. Naslovi u novinama: Orden „Svetog Save“ za bivšeg komunistu. Dušan Čkrebić je, naime, kao predsednik Predsedništva SR Srbije, 1985. godine ukinuo državnu zabranu za nastavak gradnje Svetosavskog hrama, pa je SPC najvišim svojim odličjem, 23 godine kasnije, odlučila da mu se zahvali. Čkrebiću je neprijatno. Njegovo držanje i govor odaju čestitog, nenametljivog i uzdržanog, ali promišljenog i dosetljivog čoveka, pa on nežnim pogledom moli svoju suprugu da ga ne hvali dok strpljivo, u svojoj fotelji, pozira fotoreporteru „Vremena“. Gospođa Anka nas napušta, smešeći se.
Na stolu, pored kompjutera, knjiga Dragoslava Draže Markovića Život i politika 1967–1978. Čkrebić poslednjih dana prelistava drugi tom. Dok je pisao svoju knjigu Koča Popović – duboka ljudska tajna (Službeni glasnik, 2011) nije hteo da čita Dražine dnevnike, da ga ne bi „odvukli“, kaže, od onog što je bila njegova ocena vremena u kojem je bio učesnik događaja. Na internetu pretražuje tekstove o Brionskom plenumu i ulozi generala Ivana Miškovića. „Teško bih bez interneta, mnoge stvari mi ne bi bile dostupne. U moje vreme nije bilo kompjutera. Morao sam pod stare dane da naučim“, smeje se. I dobro mu ide. Dok je knjiga o Konstantinu Koči Popoviću, filozofu, vojskovođi, državniku, kako stoji u podnaslovu Čkrebićevog dela.
„VREME„: Knjigu o Koči pisali ste, kako rekoste, ne želeći da budete njegov biograf. Ipak, na osnovu prvenstveno Kočinih beležaka koje ste čitali, pokušali ste da rešite enigmu koja ga je pratila celog života. Od Kočinog nadrealizma i komunizma, vojevanja u Španskom građanskom ratu, preko Koče vojskovođe u NOB–u, do Koče, načelnika Generalštaba, te šefa jugoslovenske diplomatije, razlaza s Titom 1972, i konačnog raspada Jugoslavije o kojem je imao svoje mišljenje, jer umire 1992. Šta biste vi, kao neko ko se dugo bavio njegovim životom, ocenili kao Kočinu najveću „tajnu„?
DUŠAN ČKREBIĆ: Čitao sam u rukopisu Kočine beleške, koje se danas čuvaju u Legatu „Koče Popovića i Lepe Perović“, ali, nažalost, ne sve, ima između 17.000 i 19.000 stranica A4 formata, neko mlađi bi to trebalo da pročita. Zato sam ja i napisao da je ova knjiga samo podsticaj, početak za one koji bi trebalo da se bave ličnošću kakva je Koča Popović bio, kakve se javljaju kao Halejeva kometa, jedared na nebu u 76 godina. Poznavao sam ga, ne mogu da se pohvalim previše, ali sam ga znao. Bio je, po godinama, dve decenije ispred mene. Bio je istorijska ličnost dok sam ja još bio u gimnazijskoj klupi. On – vojskovođa, ja u 17. godini sa najnižim oficirskim činom, u istom ratu i u istoj brigadi kojoj je on bio prvi komandant, Prvoj proleterskoj. Iako je otišao dalje, njegov je duh živeo u toj brigadi kao da je tu. U više slučajeva učestvovao sam u razmatranju političkih pitanja, najviše u vremenu kada je na čelu Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije bio Marko Nikezić. Na sve važnije vanforumske konsultacije Nikezić je pozivao Koču. S Nikezićem je s političke scene otišao i Koča Popović, podržavajući politiku koju je vodilo tadašnje uže partijsko rukovodstvo Srbije, tadašnji liberali, Marko Nikezić i Latinka Perović. Kontakti s Kočom i s ljudima koji su ga dobro poznavali, podstakli su me da počnem da se bavim njegovim životom, pa je to sad postalo knjiga.
Polunaslov „duboka ljudska tajna“ pozajmio sam od Mirka Tepavca. Tepavac i Koča su se dobro znali, posle rata su sarađivali, Tepavac je bio njegov pomoćnik, a posle je bio na tom mestu državnog sekretara za inostrane poslove. Družili su se i kad je Koča otišao iz javnog i političkog života. Tepavac je jedan od najboljih poznavalaca Koče, proveo sam sa njim pet sati u razgovoru, u dva navrata, kako bih proverio neke detalje iz Kočinog života.
(…)
Ceo tekst možete pročitati u novom broju nedeljnika Vreme koji je u prodaji od 31. maja 2012. Pretplatnici na internet izdanje nastavak mogu pročitati sa ovog linka. (Pretplatnici: prvo se ulogovati pa onda kliknuti!)
U petak, petog septembra, izveštavala sam sa novosadskih ulica. Ovo su neki od utisaka iz noći koja je zgranula Srbiju
Napadi na lokale, na ljude koji sede u kafanama, upadi u školska dvorišta… Sve je to deo sistemskog zastrašivanja pobunjenog društva. U zemlji u kojoj institucije ne rade u interesu građana, ostaje samo da verujemo jedni drugima i da se međusobno čuvamo
Kada smo razumeli da se situacija znatno smirila, ljudima smo, rasterećeni, rekli da mogu da idu. Izašli su iz zgrade i posle samo par minuta nastao je pravi stampedo. Utrčali su nazad na fakultet, policija ih je jurila. Veterani su bili ispred zgrade i sprečavali ulazak policije. Tada sam izašao i rekao policiji da nije pozvana, da nema potrebe da ulazi, da je situacija pod kontrolom. Sve u svemu, događaji su bili tako dramatični da je vrlo lako moglo doći do mnogo ozbiljnijih posledica
Vučić je u kampanji u kojoj proba različite poruke i pristupe jer se podrška umanjila, a njegov legitimitet je doveden u pitanje. I još gore, polako prestaje njegova kontrola ulice – što je bila sve vreme njegova osnovna prednost u odnosu na političke protivnike i pobunjene građane
Hajka protiv Vulevića krenula je početkom godine preko opskurnih državnih tabloida, a nastavio ju je Aleksandar Vučić. Pozivajući se na pisanje opskurnog lista “Tabloid” – koji javno proziva u svakoj prilici – predsednik Srbije je na televiziji “Prva” rekao da se “ne plaši ni onih generala u policiji koji su likvidirali vođe zemunskog kriminalnog klana Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića, a koji se ‘tajno sastaju’ sa Draganom Bjelogrlićem”. Kakvi su to bili tajni sastanci kada se zna da su Bjelogrlić i Vulević venčani kumovi
Vreme nasilja: Protest u Novom Sadu u pet slika
Bes, pendreci i suzavac Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve