Prema istraživanju američkog Pju centra – stoji crno na bijelom u prošlom broju „Vremena“ – svega 25 posto građana Srbije smatra da je demokracija poželjnija od drugih oblika vladavine, a njih čak 43 posto ne daje ni žutu banku u kakvom uređenju živi – potpuno im je svejedno. Teško mi je da povjerujem u ove brojke. Ako su ipak točne, onda za onu plastičnu jelku što i dalje stoji na Trgu Republike u Beogradu ne treba dati 83.000, već najmanje 1.830.000 evra. Također i suspenziju ustavnog poretka iz 2016. nije trebalo ograničiti na Savamalu, nego je makar i sa zakašnjenjem zavesti u cijelom gradu na neodređeno vrijeme uz ukaz da se batinaši u fantomkama imenuju za suce Ustavnog suda.
Još jednom – ukoliko su točni podaci Pju centra, izbore u dosadašnjem obliku moramo hitno ukinuti, to jest organizirati ih kao rijaliti na Pinku ili Hepiju; svako onaj koga ne zanima kako se troše njegove pare, štite građanska prava i ruši kvaliteta života tako će konačno doći na svoje. Ovo je posebno primamljivo i za dio javnosti kome su „svi isti“ – nikad neće steći bolju priliku da umjesto smjenjivog političara od krvi i mesa izaberu mesiju po krajnje ličnim i visokim pasivno-agresivnim standardima… Mada, nešto mi govori i da bi na ovom glasanju uz pomoć mobilnih telefona dobro prošli Beli Preletačević ili Aja Jung. Pobijediti svakako ne mogu, pošto je dobro poznato tko je ovdje pretplaćen na dobivanja izbora na svim nivoima uključujući finala rijaliti programa, te izvođenja monodrame u udarnim televizijskim terminima kad god mu se ćefne; sve to nekako dođe na isto.
Ponavljam da ne vjerujem u cifre američkih istraživača. Uvjeren sam u nešto drugo. A to je da građani Srbije nisu glupi i autoritarno nastrojeni, nego samo ubijeni u pojam i bez nade. Znaju oni dobro da je odlučivanje izmješteno iz institucija, zastrašeni su bahatošću i neodgovornošću svakog tko posjeduje makar i mrvicu vlasti, svjesni da režimska medijsko-politička mašina za mljevenje živog ljudskog mesa svaki pokušaj dijaloga i iznošenja suprotnog mišljenja pretvara u krivično djelo. Ali, najviše od svega i sasvim opravdano, narod živi u strahu za golu egzistenciju: malo tko se uzda u obećanja o prosperitetu bjesomučno reklamiranom kroz Beograd na vodi ili raspjevanu fontanu na Slaviji – većina isključivo strepi da im sutra ne bude gore nego danas. U tom kontekstu, svaki lični angažman, uključujući glasanje na izborima, doživljava se kao potencijalni rizik po radno mjesto, listu čekanja za vrtić, bolnički krevet, kartonsku tezgu pored pijace i da ne nabrajam dalje – svako može dopisati po nahođenju.
Zbog pobrojanog od početka pa do kraja prethodnog pasusa, mnogima djeluje da je najbolje sjediti u kući i ćutati. Nema veće i opasnije greške. Jedini način za promjenu postojećeg, ni malo utješnog stanja, jeste izlazak na izbore. Pa po savijesti: kome je do kljukanja debelih gusaka – svejedno, domaćih ili stranih ugniježđenih u šestomjesečnoj novogodišnjoj rasvjeti, voznim kartama za nepostojeći metro i ugovoru za spalionicu smeća koji će građane Beograda koštati pedeset miliona evra godišnje narednih trideset godina – ima za koga glasati; kome nije i tko želi bolje sebi i svom gradu, na raspolaganju mu je par opozicionih lista.
Garancija, naravno, ne postoji da će ovi drugi ispuniti obećanja iz kampanje – istina, malo gdje ih se moglo vidjeti i čuti, a kamoli uporediti sa kandidatima iz gradske vlasti u javnim sučeljavanjima – ali bar bi trebala doći u priliku da pokušaju. Jer, prilično je banalna iako savršeno istinita izreka da svaka vlast kvari, a apsolutna – apsolutno. To će reći da je uz izuzetak nekoliko lokalnih zajednica, aktualni režim zaposjeo sve nivoe odlučivanja po vertikali i horizontali: njegov prvi i jedini čovjek, ujedno i zaštitno lice za svaku priliku, poput ajkule koja se stalno kreće da ne bi uginula, mora držati vlast u Nemanjinoj i na Andrićevom vencu, u Vojvodini i na sjeveru Kosova, u Beloj Palanci i Beogradu… Sasvim je moguće da ovaj ekspresni lonac bez ispusnog ventila nije dobar ni za njega, a sasvim sigurno pogubno djeluje po građane. Kome nije jasno zbog čega i kakve su posljedice, neka prelista kakav udžbenik istorije…
Ishod izbora za Gradsku skupštinu svakako nema značaj onog za Narodnu skupštinu, ali je izuzetno bitan – ako ni zbog čega drugog – makar kao korektiv i vidljiva alternativa aktualnoj vlasti koja je na pragu da potpuno slomi i u prašnu baci posljednje ostatke svojih ograničenja. Ukoliko u nedjelju 4. marta ne dođe do promjene, zaista neće biti važno kako se zove uređenje u kom živimo, proteći će mnogo vode pored Beograda na vodi do sljedeće prilike, a i pitanje je kako će izgledati.
Zato – svi na izbore!
