Što više normi, to veće bezakonje

Sve ovo što Skupština Srbije, prateći obavezne taktove Vlade Srbije i vladajuće vrhuške, radi posljednjih godina govori ne samo da obavezna poglavlja o pravosuđu i vladavini prava nećemo tako brzo otvoriti, već da ćemo ih teško ikada zatvoriti.

Od onih 250 poslanika u parlamentu jedva da poneko ima svijest o tome u čemu, u stvari, učestvuje: dosadašnja statistika ovog saziva, koji je posve obesmislio parlamentarni rad i ulogu zakonodavstva, kaže da su donijeli više od dvije trećine zakona po hitnom postupku, kao i da se neprestano donose nove i nove izmjene i dopune već postojećih ili nedavno donesenih propisa.

Nema tog sudije, advokata, službenika u bilo kojem državnom organu koji to može pratiti, ukrštati često proturječne pravne norme i primjenjivati ih. Sve to možemo podvesti pod onu starovremensku izreku: što više normi, to veće bezakonje.

NEDAĆE NA SVAKOM ĆOŠKU: Građane, za razliku od onih koji propise na njih primjenjuju, ne opravdava to što ne poznaju – a i kako u ovoj hiperprodukciji propisa – zakone koji se na njih odnose. Evo samo posljednji primjer: porez na imovinu moraju platiti iako im nadležna porezna uprava nije poslala rješenje. Porezna uprava može rješenje poslati kad god hoće, ali građani moraju raditi posao umjesto nje, najprije računati kolika im je rata po prošlogodišnjem rješenju, potom plaćati o roku, u suprotnom im sljeduju masne kamate. Porezna uprava ne plaća kamate za svoj nerad i nesposobnost.

Građane Srbije na svakom ćošku čekaju nedaće sa državom. Država njima ne vraća, usprkos i pravomoćnim presudama (poput slučaja Nišlija koji štrajkuju danima i mjesecima i nikoga nije briga), njihov vlastiti novac, ali zato će na svakoga od njih poslati privatnog izvršitelja i u krajnjoj konzekvenci njihovu imovinu staviti na doboš. Sjetimo se ovdje hrvatskog slučaja: i oni su prije nekoliko godina donijeli zakone o privatnim izvršiteljima, ali su ih potom stavili izvan snage, uzimajući u obzir loše materijalno stanje svojih građana, iako su hrvatski građani prilično bogatiji od naših.

Sistem kojega su, također da budemo objektivni, ustanovili oni iz prošle vlasti – eno su Snežana Malović i Slobodan Homen izginuli objašnjavajući kako će sudovi puno bolje raditi kad privatni izvršitelji počnu sa radom – ovi potonji su u dva dvogodišnja mandata dodatno razradili. Jasno, na štetu građana, a domete njihove zakonodavne prakse tek ćemo osjetiti u manje ili više bliskoj perspektivi.

Prvo, Zakon o policiji, sporan u mnogim stvarima, ali obogaćen mogućnošću da policajci budu „naoružani“, osim vatrenim oružjem, i tzv. elektrošokerom i biber-sprejom, bez analize što to može značiti za građane koji se eventualno nađu na udaru tih „pomoćnih oružja“, a koji boluju od srčanih i drugih bolesti. Paralelno s time se najavljuju silni otkazi u policiji, koja ionako pati od manjka kadrova, obučenih i provjerenih, ali se istodobno stvara – kako to reče zaštitnik građana Saša Janković prije koji dan na Televiziji N1 – parapolicija u vidu komunalne policije.

KOMUNALCI KAO POLICIJA: Umjesto da se stabiliziraju policijski redovi, da se policiji omogući normalan rad, vlasti hoće napraviti komunalnu policiju koja, kao prvo, više neće imati strogo određen broj pripadnika komunalne policije s obzirom na broj stanovnika (gradonačelnik Beograda Siniša Mali mjesecima priča o novih hiljadu zaposlenih na dosadašnjih oko 300), a kao drugo, dosadašnjim ovlaštenjima dodat će im se nova. Represivna, dakako, pa će moći legitimirati i privoditi građane (dosad su to mogli uz asistenciju „prave“ policije), izdavati im prekršajne naloge umjesto dosadašnjih mandatnih kazni, tražiti informacije o određenim događajima (doduše, građani mogu to odbiti), pa čak biti – ne u propisanim uniformama i sa određenim oznakama, koje propisuje lokalna samouprava – u civilu.

Sva ta ovlaštenja dobijaju se sa završenom srednjom školom, a mogu u redove komunalaca stupiti i bivši pripadnici Vojske Srbije i MUP-a. To znači, kako se već neko vrijeme nagađa, da bi tu mogli završiti i neki od onih hiljadu i nešto policajaca koje su vlasti najprije zaposlile na nekakvim izmišljenim poslovima „analize rizika“, kako bi ih lakše mogli proglasiti viškom i otpustiti. Pritom je ministar dr Nebojša Stefanović pričao nešto o ljudima s kriminalnim dosjeima – a da se nije pozvao na makar i disciplinsku, a kamoli krivičnu odluku, što je suprotno i Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima – koji bi, ipak – i takvi, naime, ako ih ima – mogli ubuduće biti zaposlenicima komunalne policije.

Tko se jednom opekao, i na hladno puše, stara je narodna poslovica. Nije teško zamisliti kako će vlasti zapošljavati komunalne policajce: po političkoj podobnosti. S proširenim ovlaštenjima, a građani bi se mogli prisjetiti (ako nemaju pileći mozak) onih vremena kad ih je mlatila po ulicama srpskih gradova „prava“ narodna milicija, onih vremena kad je Aleksandar Vulin komentirajući upotrebu vodenih topova protiv građana na minus temperaturama govorio: što su htjeli, toplu vodu možda? Tad su socijalisti uz pomoć radikala ipak morali dovoditi narodnu miliciju sa strane, nisu imali dovoljno svojih „domaćih“; kad dobijemo komunalnu policiju s ovlaštenjima „skoro prave“, a politički podobnu i političko-naprednjački probranu, moći ćemo se samo zavući u svoje stanove i kuće i pustiti da nam vlast kroji sav vanjski život.

KUĆNI ŠPIJUNI: Iako, ni to nećemo moći ako prođe nakaradni Prijedlog o zakonu o stanovanju i održavanju zgrada. Eno ga u Skupštini Srbije i čeka na red dok je ovaj saziv još na okupu, uoči predstojećih ničim izazvanih izvanrednih parlamentarnih izbora. Po tom zakonskom prijedlogu, ni u vlastita četiri zida nas nemaju namjeru ostaviti na miru, već bi da nam i u stambene zgrade uvale svoje stranačke vojnike da upravljaju našim zgradama. Dakle, svaka zgrada s više od 30 stanova, ali i svaka sa manje u kojoj se sami stanari nisu dogovorili o upravljanju zgradom, prisilno će dobiti profesionalnog upravnika.

Taj mora imati najmanje srednju školu (!), treba polagati nekakav ispit (kakav, propisat će nadležni ministar, kao što će tek naknadno propisati sve podzakonske akte i pravilnike) i dobiti licencu od Privredne komore Srbije. Onda je taj svršeni srednjoškolac sa ispitom i licencom osoba koja će vam rješavati probleme kad vam curi voda, ili kad netko ne plaća svoje račune, pa ga on prijavljuje nadležnima sve do izvršitelja (kao da već nemamo izvršitelje, komunalna poduzeća, sudove…), ili kad vam netko boravi u stanu, a on posumnja da je riječ o neprijavljenim podstanarima…

Samo u Beogradu, tvrdi gradski menadžer Goran Vesić, ima deset hiljada zgrada koje nitko ne održava. I eto nam rješenja: bar deset hiljada svršenih srednjoškolaca će dobiti licencu i – jer to nije besplatno – barem 300 dinara po stanu u zgradi mjesečno (a cijenu bi trebala određivati lokalna samouprava). Idealno za zapošljavanje stranačkih aktivista sa srednjom školom, koji će uz novac od građana i stanara prikupljati i informacije, pogotovo o stanarima koji nisu „pravovjerni“ i „ne vole nekoga i nečiju porodicu“.

NAMERNA SLIČNOST: Ako u tom odsustvu bilo kakve pravne države – a vladavine prava pogotovo – građani očekuju bilo kakvu pravdu od suda, i tu su se „nasanjkali“. Pravosuđe je u pravoj agoniji, samo produbljenoj otkako su ga upropastili „oni prethodni“, a sudovi rade „na poene“. U općem zagušenju starim predmetima, predsjednik Vrhovnog kasacionog suda Dragomir Milojević upravo je objavio novi princip o vrednovanju rada krivičnih sudija, koji će ubuduće biti nagrađeni za to da u žalbenom postupku ne analiziraju, nego potvrđuju prvostepene presude, ma kakve one bile.

„Ovo je drastična mera ‘rešavanja’ nagomilanih problema u pravosuđu u krivičnoj materiji. Svaki sudija izvestilac, koji savesno obrađuje ožalbeni

predmet, ulaže veliki trud analizirajući spise, koji mogu biti obimni i preko pola metra. Zašto bi to radio, kada može bez udubljivanja u predmet potvrditi prvostepenu presudu? To mu se vrednuje kao pet predmeta na kojima savesno radi i ukida rđavu prvostepenu presudu. Statistika!“, kaže za „Vreme“ advokat Đorđe Mamula, koji nas podsjeća i na sentencu: „Magarci čitaju zakone, a lisice podzakonske akte.“

Ta problematika će tek doći na dnevni red, još će tu blesavih ideja biti. Dotle, građani bi se od magaraca trebali prometnuti u lisice, pa biti na oprezu, ako se već ne bi trebali jasno i javno i masovno suprotstaviti zakonima i zlonamjernom zakonodavcu koji im krade vlastite živote: za početak ovima o represiji i ograničavanju njihovih vlastitih sloboda.