

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Građani stvari vide drugačije: režimski mediji su takvi da podržavaju jednoumlje, proganjaju slobodnu misao i zagađuju atmosferu u društvu. Da emituju ugljen-dioksid, bili bi manje otrovni nego što su sada, kada objavljuju informativni program. Mi smo jedina zemlja koja će iz poglavlja "Zaštita čovekove okoline" medije morati da smesti tamo gde im je mesto – u poglavlje o slobodama i vladavini prava
Mogu vlasti da prikazuju medije kao slobodne, ali svi mi zajedno znamo da mediji nisu slobodni. Zato, kada govorimo o medijima, suštinsko pitanje jeste kako da se borimo protiv te neslobode?
Alber Kami je rekao da je najbolji način da se borite protiv neslobode tako što ćete biti toliko slobodni da sama činjenica vašeg postojanja bude akt pobune. Dakle, akt odluke, volje, otpora i nepristajanja. Medijskih sloboda nema i ne može ih biti sve dok se svaka kritička misao smatra nepoželjnom, sve dok se opozicija proglašava neprijateljem, sve dok se mediji otvoreno i prikriveno pritiskaju da budu u službi izvršne vlasti. Nema medijskih sloboda. Postoji okvir koji čine ove zacrtane smernice, a novinari treba da ga ispune manje ili više „kreativno“, manje ili više udvorički, manje ili više prljavo. Na delu je atmosfera pritiska poput one u ključalom loncu. Podaničko umesto nepristrasnog izveštavanja. Mediji u službi vlasti svedeni su na to da budu prezenteri saopštenja vladajuće partije, montažeri njihove paralelne stvarnosti, snimatelji njihovih fantazija.
CENA SOPSTVENE NERVOZE: Režimski mediji nas ubeđuju svakoga dana da je Srbija normalna zemlja i da postoji sloboda medija „u kojoj cveta hiljadu cvetova“. I naravno, kao u svakoj normalnoj zemlji sa slobodnim medijima – opozicija je kriva za sve i neprijatelj je države. To je zanimljiva intelektualna gimnastika s obzirom da već šest godina o svemu što se tiče nas građana odlučuje jedna politička persona za koju su postulati i republike i demokratije obične trivije. Kažu nam da, ako nam se ne sviđa program, uzmemo daljinski i promenimo ga. I šta onda? Da na nekom drugom kanalu gledamo razobručenu bahatost i neskriveni prezir prema sopstvenim građanima? Jeftina banalizacija po visokoj ceni, koju plaćamo mi, građani. Postoji li daljinski upravljač koji može pronaći „Utisak nedelje“? Postoji li taj čarobni daljinski koji može naći bilo koju emisiju na javnom servisu gde je moguće videti normalno sučeljavanje mišljenja? U kojim to emisijama autokrata vodi polemiku sa opozicijom? Nema daljinskog koji to može naći. Nema čoveka koji tome svedoči. Ne, ako vlada sobom i ako je pri čistoj svesti. Postoji javni servis i privilegovani mediji koji imaju podršku vlasti da bi vlast podržavali. Svi koji ne igraju po tim pravilima u nemilosti su uzurpiranih institucija, pod snažnim političkim, administrativnim i ekonomskim pritiscima. To je sva banalna istina. A to, što je ta istina toliko banalna, nemaskirana, drsko otvorena, govori samo koliko se daleko otišlo u prisvajanju i personalizaciji države.
Podobne medije finansiraju iz budžeta, odnosno iz naših džepova. Mi plaćamo sopstvenu nervozu zbog njegovih nepresušnih tirada, mešavine svađa sa zamišljenim neprijateljima, samohvalisanja, jadikovki… ovde bi trebalo svako da nastavi niz. Ključni kriterijum je biti u službi vladajuće družine. Stavku za isplatu medija u budžetu Vlade trebalo bi nazvati pravim imenom: manipulativni troškovi, pardon, troškovi za manipulaciju.
Već neko vreme dešava se još jedna zanimljiva pojava. Gotovo literarna, u postmodernističkom stilu. Većina medija objavi reakciju SNS-a ili njihovih satelita na saopštenje DS-a, a da nisu objavili saopštenje na koje se reaguje. Potom slede mediji koji čekaju da stigne reakcija na saopštenje DS-a, pa objave istovremeno jedno i drugo. Tek poneko objavi saopštenje, pa onda reakciju. Stilske vežbe na način režimskih medija.
Građani stvari vide drugačije: režimski mediji su takvi da podržavaju jednoumlje, proganjaju slobodnu misao i zagađuju atmosferu u društvu. Da emituju ugljen-dioksid, bili bi manje otrovni nego što su sada, kada objavljuju informativni program. Mi smo jedina zemlja koja će iz poglavlja „Zaštita čovekove okoline“ medije morati da smesti tamo gde im je mesto – u poglavlje o slobodama i vladavini prava.
Da bismo oslobodili društvo, neophodno je da se oslobodimo medijske atmosfere linča, senzacionalizma, lažnih vesti, primitivizma i prostakluka. Iskorenili su stid i sada misle da sve mogu. I moći će ako im mi to dozvolimo. Prvi korak ka ostvarivanju medijskih sloboda jeste da se država i građani oslobode uzurpacije države i društva. To je jedan od ključnih motiva za stvaranje Saveza za Srbiju.
Medijske slobode nisu stvar dobre volje vlasti, nego stvar prava građana na pravovremeno, potpuno i nepristrasno informisanje. To je osnovno ljudsko pravo. Da sam obavešten, da znam, da bih mogao o nečemu da sudim i da odlučujem. Osnovno ljudsko pravo koje meni, kao građaninu, omogućava da biram, da gradim društvo u kojem želim da živim i da se protivim, odbacujem, ne pristajem na nedostojne uslove, ponude i podmetanja. To je moje pravo koje me čini akterom sopstvenog života.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve