

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju
Kakve su sličnosti i razlike između sajtova "Peščanika" i "Nove srpske političke misli" i kako "Vreme" da zaštiti svoju intelektualnu svojinu
U 1001. broju „Vremena“ Teofil Pančić u svojoj kolumni s naslovom „Sindrom cipele“ s pravednim, rekao bih, gnevom obrušio se na navadu ljudi da sve dobiju džabe uključujući i naš, inače malo cenjen (u smislu plaćanja) rad. Pančić je napisao:
Čitalac nije imenovao nikog, obratio se Svima Nama (‘Vi“), tako da se, mada nikako nisam Nadležno i Odgovorno Lice, nekako i sam osećam prozvanim, tj. jednim od tih hostaplera i odvratnih gulikoža koje ne dadoše čoveku da se mufte nauživa našeg bednog ‘intelektualnog vlasništva’“.


Tako je pisao Pančić, ali, rekao bih sad ja, ako mi nećemo da damo, ima ko će da mu pruži tu priliku.
Tako je u prošli četvrtak sajt „Peščanika“ preuzeo pet tekstova iz „Vremena“ kao da je to njihovo, a sajt „Nove srpske političke misli“ (NSPM) jedan tekst, takođe bez pitanja. Događalo se to i ranije, ali u ovom slučaju, osim masovnosti u slučaju prvopomenutog sajta, ima još jedan važan momenat za oba narečena sajta: od šest (i brojem: 6) preuzetih tekstova pet (i brojem: 5) bilo je „zaključano“ za čitanje, osim za pretplatnike na elektronsko izdanje nedeljnika „Vreme.“
Pošto smo već proglašeni za hostaplere, priznaćemo i sledeće: politika „zaključavanja“ i „otključavanja“ tekstova na sajtu deo je autonomne uređivačke i poslovne politike. Razlozi koji nas rukovode da neki tekst bude zatvoren za čitanje, osim za pretplatnike, mogu biti različiti; ali, u osnovi te odluke jeste – novac.
Očekujemo, možda, da ćemo tako prodati veći broj štampanih primeraka. Neki put taktiziramo sa redosledom otvaranja tekstova, radi promena i dinamizacije izgleda sajta i povećanja njegove posećenosti, neki put, može i to da se dogodi, smatramo da tekst ne reprezentuje „Vreme“ na najbolji način, što u slučaju ovih šest tekstova nije bio slučaj.
„Peščanik“ se još ogrešio o autorstvo Tanje Tagirov. Preuzeo je njen tekst o odšteti koju država plaća za ubistvo Ivana Stambolića, a da nije preneo nijedan od četiri opširna okvira koji su takođe sastavni, autorski deo tog teksta i samo kao celina čine rad gospođe Tagirov i sadržaj „Vremena“.
Na naš upit kako se to dogodilo, iz „Peščanika“ su nam objasnili da su oni pretplatnici, što je, verovatno, tačno, ali pošto čitaoci njihovog sajta nisu naši pretplatnici stvar je vrlo jednostavna: neovlašćeno su uzeli i masovno distribuirali naš proizvod radi povećanja sopstvenog prihoda. Zna se kako se to u svetu zove, ali da ne preteramo, tim pre što su nam obećali da to ubuduće neće da rade!
Slično je bilo i sa NSPM. Oni su preuzeli „zaključan“ tekst „Alo, alo ovde Cane“ autora Dragoljuba Žarkovića. Verovatno su i oni pretplatnici. No, oni barem drže na svojoj naslovnoj strani baner „Vremena“, što njihovim čitaocima omogućava lak pristup našem sajtu a što se nama broji kao ulazak u naš sajt i povećava mogućnost zarade, kad je jednom bude u elektronskom novinarstvu. „Peščanik“ se toga nije udostojio najverovatnije zato što gaji određeni prezir prema uređivačkoj politici ovog nedeljnika, ali ne pokazuje gadljivost prema tekstovima iz „Vremena.“
Postoji tu još jedna razlika: „Peščanik“, isto kao i „Vreme“, ne objavljuje komentare čitalaca koji iz daleke zavetrine, zaštićeni anonimnošću, sude ljudima i idejama manje nego tekstovima povodom kojih pišu ta svoja reagovanja. NSPM to dosta sladostrasno radi, mada po primedbama da je moderator uskratio pravo svima da kažu sve što misle o tekstu o kome je reč, izgleda da je Dragoljub Žarković ovaj put još i dobro prošao: nivo uvreda i predubeđenja nije prevazišao standarde očekivane analize čitalaca ovog sajta kojima politika znatno umanjuje sposobnost funkcionalnog čitanja.
Dobro, em smo pokradeni, em smo izvređani, a već se zna da smo hostapleri.
Najpoštenije su prošle nedelje postupile „e-novine“. One su, kao i „Peščanik“, prenele tekst Teofila Pančića s naslovom „Počasni i nečasni“, napisan povodom proglašenja Petra Lukovića za počasnog građanina Sarajeva. Taj tekst je, inače, bio otvoren za sve posetioce sajta „Vremena“, ali su „e-novine“ napisale da je tekst „prenet uz saglasnost autora“, što jeste napredak u komunikaciji između medija i medija i autora.
Na zahtev autora, mada to ne piše nigde, nisu objavljivani komentari čitalaca. Ne znam kakvi bi bili, ali Teofil gaji, više puta opisan u njegovim tekstovima, prezir prema anonimusima koji se iživljavaju nad njegovim radom, likom i delom, pa je otklonio mogućnost da mu u bilo kom pravcu sude čitaoci „e-novina“ koje od čitalaca sajta NSPM razlikuje jedino sasvim oprečna vrsta političke strasti a spaja ih pomanjkanje sposobnosti funkcionalnog čitanja.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve