

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


(31. avgust 2023, Vreme br. 1704)
Da sam umro, recimo jesenas, sve bi danas izgledalo tačno ovako kako izgleda. Iz čega izvlačim zaključak: kada umrem, sve će i dalje izgledati ovako. Da li je to poražavajuća ili, naprotiv, utešna pomisao? Ili nijedno od toga, nego tek puka činjenica o nepodnošljivoj lakoći nepostojanja?
Između mene i grada, a onda i sveta, isprečila se barijera, kao da sam ja ostao na jednoj strani bitisanja, a on na drugoj. Ja bih hteo k njemu, ali ne mogu. Ja i grad i svet, uostalom, nismo ni dvoje ni troje, nego jedno; tako sam uvek mislio. Ipak, njemu je svejedno: sa mnom i bez mene, on živi svoj život. Ako sam tu, dobro je, ako nisam, i to je u redu. Ljudi ionako stalno nestaju, zamenjuju ih drugi, ulice svejedno vrve od automobila, biciklista, pešaka. Mladić i devojka se ljube dugo i očajnički, kao da je ovaj krenuo u rat; blajhana žena izlazi s pijace pretovarena; devojčica liže sladoled; baba prodaje cveće. Na velikoj raskrsnici, četvorka bi da skrene desno, a dvojka bi da produži pravo. Njihovi vozači dovikuju jedan drugom pošalice kroz prozorčiće.
Moje noge već dugo, predugo, nisu prošle tom ulicom, niti bilo kojom drugom. Niko me na njima nije mogao videti, nasmešiti mi se ili me odmeriti mrgodno; što se ulica mog grada tiče, a i svih drugih gradova sveta, ja sam isto tako sve ovo vreme mogao biti mrtav, jer šta je mrtvovanje nego odsustvovanje iz sveta živih, iz dimenzije u kojoj živi susreću jedni druge?
Pa ipak, s vremena na vreme, sada već dosta često, prođem kroz grad – ili bi bilo tačnije reći prođu me kroz grad? Jer sam u statusu prevoženog lica, zatočen u sanitetskom kombiju iz kojeg se ne vidi mnogo toga napolju, a spolja se ne vidi ništa što je unutra, tako da sam i u tom već ionako sablasnom svojstvu nevidljiv, kao duh, bez obličja, bez glasa. Mogao bih se pored vrlo bliskih osoba provozati neopažen, anoniman, onako kako su anonimni ljudi u vojničkoj uniformi, popovskoj haljini ili štraftastoj zatvoreničkoj odeći. Oni nisu civili, što ih sasvim obezličuje, a to zapravo nije ni bolesnik zatočen u kuli od svojeg bolovanja, nemoćan da samostalno i po svom ćeifu sudeluje u životu sveta. A to znači, naposletku, i u vlastitom životu.
Jer naš život zapravo je u iznenađujuće velikoj meri hranjen životom drugih, i otuda bezukusan bez njih. A drugi nisu samo oni bliski i dragi, koji te neće napustiti kad tvoj život zađe u senku, nego i površno poznati ili sasvim nepoznati ljudi, perfetti sconosciuti; ako su prvi životu hrana, potonji su začin.
A kada se iz kombi-tvrđave vratim kući, dragocene slučajnosti spoljnog sveta i blažena anarhija života iznova nestaju iza horizonta. Ali čežnja za njima ne gasi se, jer je između nje i iskre života ne samo moguće nego i nužno staviti znak jednakosti.
I otkad sve ovo moje traje, primetio sam, recimo, da mnogo više vremena provodim gledajući filmove nego čitajući knjige. Isprva sam mislio da mi manjka koncentracije, a da se film lakše prati. S vremenom sam počeo da shvatam: filmove gutam jer mi nedostaju ljudi od krvi i mesa. Njihova lica, tela, gestovi, glasovi, mirisi, zvuci, poljupci, pucnji, škripa kočnica, bat koraka, bilo šta. Lepota Klerinog kolena, gruba njuška Lina Venture. Naravno, to su glumci i igraju po scenariju, ali su ipak stvarni, naseljavaju ili su naseljavali isti svet kao i ja.
Ili, recimo, muzika: na Jutjubu neprestano gledam koncerte, što sam ranije činio retko. Čak su me nervirale “iskrivljene” žive verzije dragih pesama. A sada se hranim koncertima, hukom publike, znojem u parteru i znojem na bini, srećan što gledam nešto što se jednom stvarno odigralo, i čak i ako ja nisam bio tamo, mogao sam biti. Gledam sve to bar na trenutak ispunjen telesnošću tog događaja.
Ostaje mi nada u povratak u grad i u svet, mada znam da bi i on bio tek privremen. Ali, vraćamo se privremeno, samo su odlasci trajni. U međuvremenu, prikradam se životu drugih, špijuniram ga sakriven iza stakla kombija koji juri kroz grad, ne želeći više ništa osim da ga još jednom, pa još jednom, pa još onoliko puta koliko mi je dato premerim svojim koracima.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve