

Novi broj „Vremena“
Šoškić za „Vreme“: Znamo ko je ko
Bivši guverner Dejan Šoškić, kandidat Studentske liste, u razgovoru za novi broj „Vremena“ najavljuje da će nova vlast ukloniti loše kadrove, doneti zakon o lustraciji i ispitati poreklo imovine
Tvrdnja Saše Radulovića da je nemački Dojče vele deo blata koje "udara" po njemu baš sada, kada je on "postao pretnja", nalikuje hroničnim Vučićevim žalopojkama o napadima na njega i porodicu baš sada, kada nam je tako dobro krenulo
Postoje dva dokumenta: prvim američka federalna poreska uprava (IRS) obaveštava zainteresovana lica da Saša Radulović duguje više od milion dolara na ime federalnog poreza za godine 2000. i 2002. Drugim dokumentom kalifornijska poreska uprava obaveštava da isti čovek duguje i za državni porez nešto više od osam hiljada dolara. Obe poreske uprave su svojevremeno aktivirale založno pravo na sadašnju i buduću imovinu dužnika koju bi, da su mogle, plenile i sudskim putem dok ne naplate ceh. Ali nisu mogle – jer u trenutku kada je založno pravo aktivirano, Radulović više u Americi nije imao ni kučeta ni mačeta. Kao što ih, kako kaže imovinska karta, nema ni danas, već živi od poslaničke plate i vozi tuđi ševrolet.
Tužna je sudbina tog sveže overenog dokumenta koji sam prošlog petka objavio u tekstu „Dosta je milion“ na portalu Dojče velea. Tužna, jer umesto da ga smireno pročita pa objasni odakle njegovo ime u neslavnom tefteru američkih poreznika, Saša Radulović je dirigovao odijumom u kojem će DW optužiti za ostrašćenost, njegov pokret Dosta je bilo tvrdiće da je dokument falsifikat, a jurišnici će po društvenim mrežama već dovršiti posao. Na Fejsbuk stranici pokreta, lišenoj svake moderacije, udarnici hoće da znaju „koji to srpski naprednjački skot radi u Dojče veleu“ i gade se „bagre i poslednjeg ološa“ koji daje sebi za pravo da „potura laži“.
Umesto da Radulović okrene telefon američke poreske uprave, izdiktira svoje podatke i proveri da li mu je s pravom razrezan toliki porez, on je vruće glave i vlažnih prstiju žurio da se pravda po Tviteru, pa je uhvaćen u nekoliko drskih laži koje već nemaju nikakve veze sa njegovim poreskim obavezama. Tako je preko četiri kanala izneo četiri različite verzije toga gde je 2002. živeo i šta je radio, kačio je pogrešne liste poreskih dužnika kako bi pokazao da njega tu nema i izmislio verziju prema kojoj mu Dojče vele nije dao priliku da iznese svoje mišljenje u tekstu. Na kraju je po dobrom običaju političara koji se koprca pripretio tužbom i tako otkrio da nije ni čitao Zakon o javnom informisanju, a kamoli shvatio da ne možeš po tom zakonu tužiti strani medij.
Ponešto smo saznali i o kolektivnom identitetu gospodina Radulovića poznatijem kao pokret Dosta je bilo. Taj pokret kao da je pre petnaest godina držao sveću svom lideru dok je ovaj, kako sam kaže, bio jedan od pionira buma u Silicijumskoj dolini i vodio firme „od garaže do 150 zaposlenih“. Kako bi inače čitav taj pokret znao da Radulović nikada nije zarađivao milionske sume, da nije imao vlasničkog udela u softverskoj firmi čiji je šef bio, da nije dobro zaradio od patenta koji je bio glavni proizvod te firme, a zaveden je i pod njegovim imenom? Da li je taj pokret išta više od Radulovića ili je dužan da za njegov račun vija novinara koji je objavio zvanični dokument o poreskom dugu njihovog lidera?
Naravno da armija botova Srpske napredne stranke ovako nešto nije mogla da propusti. Tvitovi redakcije DW na srpskom u kojima se upućuje na tekstove o Raduloviću beleže sumnjivo veliki broj ritvitova, za nekoliko minuta na tekstove stižu desetine navrat-nanos pisanih komentara u kojima je Radulović označen kao poznati kriminalac koji je opljačkao i Srbiju, pa nije čudo da je ukrao i Amerima. Jedan se bot toliko zatrčao da je pomešao Sašu Radulovića i ombudsmana Sašu Jankovića, po sistemu da je samo opljunuti Saša dobar Saša, a sad koji je tačno, nema veze.
Briljira i čelnik propagandnog servisa Željko Mitrović. U otvorenom pismu poručuje Raduloviću da je „građane doveo u situaciju da se stidimo i sramimo i to baš sada kada se Srbija trudi da sa Amerikom razvije najbolje moguće odnose“. U jutarnji program Pinka je opet pripustilo Dragana Vučićevića, koji je prvo naširoko hvalio Dojče vele kao nezavisni javni servis, da bi onda počeo da baljezga o tome da je neplaćanje poreza jednako utaji i da Amerikanci drže „svog čoveka“ Radulovića na kratkom lancu. Nema tome mnogo, isti je taj Vučićević na naslovnoj strani optuživao saradnicu DW za desant na Vučića, a meni rekao – imam snimljeno – da DW piše samo po narudžbi nemačke vlade.
Mora da je Raduloviću promakla ironija: njegova tvrdnja da je nemački medij deo blata koje „udara“ baš sada kad je „postao pretnja“ jednojajčana je bliznakinja Vučićeve stalne žalopojke o napadima na njega i porodicu baš sada kada nezadrživo napredujemo. Zaslepljenost sa kojom Radulovićevi fanovi brane svog idola jednaka je onoj sa kojom Vučićevi botovi brane svog Boga. Podmetanja, uvrede, pljuvanje novinara, umesto razgovora sa njima, odvijaju se u istoj matrici. A ne bi smeli, jer baš Radulović obećava transparentnost, uvođenje reda i boljih običaja na političku scenu. Ako pati od iste paranoje i autoritarnog nagona kao Vučić, onda i nije neka uteha što, trenutno, ima manje divizija.


Bivši guverner Dejan Šoškić, kandidat Studentske liste, u razgovoru za novi broj „Vremena“ najavljuje da će nova vlast ukloniti loše kadrove, doneti zakon o lustraciji i ispitati poreklo imovine


Koga vidimo kao “velike znalce” u tom režimu koji nešto tobože znaju? Uglavnom priučene ljude sa kupljenim diplomama. Kod njih su evidentno najveći “znalci” jedna osoba koja je navodno završila neku dopisnu loše rangiranu biznis školu u ruralnoj Americi, jedan dva puta dokazani plagijator, a i jedna starija žena koja je navodno doktorirala na jednom privatnom fakultetu, na kome je njen predsednik stranke otprilike u isto vreme završio master tezu čiji naslov nije znao da kaže kad je javno upitan o tome. Studentska lista ima više od 140 doktora nauka. U pitanju su ljudi neuporedivo većih sposobnosti. O razlici u čestitosti i moralu ne treba trošiti reči


Visoka izlaznost će, kažu sagovornici “Vremena”, biti pokazatelj da li je Studentski pokret, kao neočekivana politička sila koja se pojavila nakon novosadske tragedije, uspeo u nameri da građanima vrati nadu da je moguće izaći iz ćorsokaka u kojem se zaglavila Srbija. Istovremeno, ona će biti i znak da naprednjaci nisu uspeli da značajan broj građana koji su protiv njih oteraju u apstinenciju


Studentska pobeda otvara pitanje predaje vlasti, pobeda SNS a pitanje prihvatanja rezultata, a osporen ishod novu fazu političke krize. Bojan Pajtić i Dragan Popović za “Vreme” govore o tome šta bi moglo da se dogodi nakon zatvaranja biračkih mesta, ali i zašto promena počinje pre formiranja nove vlade


Iako im je fokus na parlamentarnim izborima, studenti su najavili da će imati kandidata za predsednika. Koga će i na koji način studenti izabrati da predstavlja pokret koji insistira na decentralizaciji, i može li taj kandidat da okupi dovoljno širok krug birača i dobije podršku opozicije? Da li će ishod parlamentarnih izbora da odredi poziciju iz koje će studenti ući u predsedničku trku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve