Pogled iz Rusije
Šta ruski mediji pišu o izlaganju Miloša Vučevića i novoj vladi Srbije
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
U predlogu nove mreže sudova gotovo se ništa nije promenilo, što govori da će i dalje nekima pravda biti dostupnija nego drugima i da će i dalje "na snazi" biti goleme svote koje se troše na putovanja, dnevnice, benzin, odvojeni život sudija, ali i građana
Od polovine novembra prošle godine kad je radna grupa pri Ministarstvu pravde završila svoj prijedlog nove mreže sudova u Srbiji – te katastrofalne točke u reformi pravosuđa pokrenute 2010. godine – do danas, kad je zvanični prijedlog Vlade Srbije u proceduri pred Skupštinom Srbije, praktično nije bilo javne rasprave. Tek jedan okrugli stol je održan 18. marta u Medija centru, općenito o reformi i budućnosti, ali na njemu se nije pojavio nitko od nadležnih iz Ministarstva; članovi radne grupe, pak, kažu, da aktualni prijedlog nije slijedio sve ono što su oni, stručni ljudi, predložili.
Riječ je o „najpolitičnijem“ od svih pravosudnih zakona koji su u ovom trenutku u skupštinskoj proceduri, u kojoj po tko zna koji put u posljednje tri godine mijenjamo sistemske zakone koji su, po svojoj prirodi, regulativa o kojoj ovisi zaštita ljudskih prava svakog građanina ove države ponaosob, ma kako to političari – neozbiljni u svim reformističkim pokušajima u koje se zaklinju – tumačili.
Citiramo poodavno objavljen tekst Centra za istraživačko novinarstvo NUNS-a: „U ogromnom šumskom gazdinstvu ‘Golija’ kod Ivanjice, Vladan Delčević, čuvar šume, dva-tri puta mesečno uhvati šumokradice na delu, zbog čega kasnije svedoči u sudskom postupku. Ako se ne pojavi, kaže pravnik ‘Golije’ Rodoljub Ćojbašić, kazna je 50.000 dinara. To su dve Vladanove plate. Dok je sud bio u Ivanjici, suđenja jesu ometala Vladanov rad u šumi, koji je morao da nadoknađuje, ali je bar uprava gazdinstva bila na par stotina metara od zgrade suda, pa su se nekako organizovali. Zgrada u koji Vladan sada ide je – u Požegi, preko četrdeset kilometara od Ivanjice. A oni iz mesta oko Ivanjice, od kojih su neka udaljena i po dodatnih trideset kilometara, moraju da putuju svojim kolima jer autobuskog saobraćaja jednostavno nema.“
NAČELA, PRINCIPI, KRITERIJUMI: Ako u parlamentu prođe prijedlog novog zakona o mreži sudova, bar će zaposleni u „Goliji“ odahnuti, jer im se vraća sud u Ivanjici.
Po dosadašnjoj organizaciji, u Srbiji su od 2010. godine postojala 34 osnovna suda i 102 sudske jedinice. Svi dosad prikupljeni podaci – jer temeljite analize nema ni dan-danas – kažu da je sve bilo postavljeno posve neracionalno, da je građanima – umjesto da bude suprotno – bio otežan pristup pravdi, da su i suci i svjedoci i advokati, kao i građani bili prisiljeni putovati ponekad i više sati do suda da bi došli do svoje „pravice“, pa tko zna koliko puta, s obzirom na to kod nas sigurno važi ona da je pravda spora, ali i ona da je često nedostižna.
Prijedlog radne grupe, čija je predsjednica bila Vida Petrović-Škero, bio je da u Srbiji budu 73 osnovna suda i 14 sudskih jedinica; po prijedlogu kojega je uputilo Ministarstvo pravde i amenovala Vlada Srbije, trebalo bi postojati 67 osnovnih sudova (ostali, viši, apelacioni, prekršajni, privredni i Upravni ostaju u istom broju kao i dosad), pri čemu su ostali mnogi dosadašnji problemi.
Na primjer, kako lako stići do suda u Vršcu od Bele Crkve, od Varvarina do suda u Kruševcu, od Crne Trave do Leskovca, od Tutina do Novog Pazara po onakvim putevima i vremenskim ograničenjima, od Bajine Bašte preko Tare planine do suda u Užicu…
Vida Petrović-Škero, inače sutkinja Vrhovnog kasacionog suda, nedavno je opisala s čime su se suočili članovi radne grupe za novu mrežu sudova: trebalo je najprije ustanoviti kriterije, opća načela i principe po kojima će se određivati gdje suda treba biti, a gdje ne. Tu su se iskristalizirali, nakon mukotrpnog prikupljanja podataka i analiza, na primjer: da li na području nekog suda ima dovoljno predmeta, da li postoji minimum od sedam sudaca u sudu (jer, suci ne rade samo u „svojim“ predmetima, već i u vijećima“, kakvi su putevi, klima, nacionalno i ekonomsko okruženje između postojećih sudova i njihovih sudskih jedinica, kolika je površina koju „pokrivaju“, broj naseljenih mjesta, kakvi su pravno-politički razlozi, pa i historijski za postojanje nekog suda, kakvi su smještajni kapaciteti u nekoj sredini u koju putuju suci, tužioci, svjedoci, porotnici, stranke… Sve to je urodilo prijedlogom koji, međutim, nije išao pred Venecijansku komisiju, jer je uređenje mreže sudova – za razliku od statusa sudaca i tužilaca i pravosudnih zakona – ipak unutarnje nacionalno pitanje, koje zavisi od svega navedenoga u svakoj zemlji.
UKIDANJE ELITE: Kad je ukinut sud u Rumi, na primjer, iznosi Vida Petrović-Škero, to je vrlo brzo izmijenilo i demografsku strukturu, jer su se najprije iz Rume u potom nadležnu Sremsku Mitrovicu preselili advokati, a potom i suci i tužioci – tko god je mogao – kako bi uštedjeli vlastito vrijeme na putovanja.
Upravo na to upozorava i predsjednik općine Sopot Živorad Milosavljević. Sopotski sud je, kaže on s ponosom, prvi sud formiran 1827. godine u Beogradu, ukazom Kneza Miloša i postojao je sve do (kao najprije Sreski od 1945, te Opštinski od 1960. godine) posljednje reforme, kad 2009. godine postaje tek sudska jedinica, kojoj je pripojeno i Barajevo. Ako se po najnovijem prijedlogu ukine čak i sudska jedinica u Sopotu – a u ovom trenutku njoj pripada pet sudaca (samo jedan iz ranijeg „sastava“ nije reizabran) – prema računici predsjednika općine Milosavljevića, stanovnici Sopota po pravdu će morati ići i više od 40 kilometara u Mladenovac, a stanovnici Barajeva, i dalje, do novoformiranog Trećeg osnovnog suda u Beogradu (dosad su postojala dva osnovna suda u glavnom gradu), koji obuhvaća općine Voždovac, Rakovicu, Grocku, Čukaricu i Barajevo.
Milosavljević u razgovoru za „Vreme“ iznosi i konkretne podatke o broju predmeta, ističući previd radne grupe koja je u svojoj procjeni u obzir uzela samo brojke iz sudske jedinice Sopot, zanemarujući predmete koji se odnose na Barajevo – bilo ih je 20.462, s time da je riječ o 483 kvadratnih kilometara koje taj sud (sudska jedinica) pokriva, na kojima živi oko 50.000 stanovnika, uz još 12 hiljada vikendica. S druge strane, sudovi ostaju u Lazarevcu (20.457 predmeta), Obrenovcu (24.280 predmeta) i Mladenovcu (36.850 predmeta).
I Milosavljević, kao i Vida Petrović-Škero, upozorava – mimo historijskih razloga – da „otimanje“ sudova iz manjih mjesta prijeti i urušavanjem tih sredina, jer su i suci i tužioci i advokati uvijek bili elita i vodili društvo naprijed. On se – a nevjerojatno je da je neprekidno na čelu općine od 1989. godine, od čega niz godina kao predvodnik nezavisnih lista – potrudio sa svojim koalicijskim partnerima da posve renovira zgradu suda i da se nađu stanovi za suce koji žele raditi u Sopotu, samo ako centralne vlasti taj sud posve ne ukinu, pa makar ga prozivali za državnu korupciju zbog toga; a svi ćemo se sjetiti sretnijih vremena kad se i stanovima privlačilo stručnjake, buduće elite u malim sredinama.
BACANJE MILIONA: Sopot je tek jedan primjer; što reći o još drastičnijem slučaju poput Novog Pazara i Tutina, u kojem – po lošim cestama i još gorim vremenskim uvjetima – stranke, advokati i suci (i porotnici) trebaju prevaliti i više od 40 kilometara da bi se „ukazali“ pred novopazarskim sudom, ili oni koji putuju od Trgovišta do Vranja više od 50 kilometara po neku svoju pravdu?
U prijedlogu nove mreže sudova u tim se slučajevima baš ništa nije promijenilo, što govori da će i dalje nekima pravda biti dostupnija nego drugima i da će i dalje „na snazi“ biti goleme svote koje se troše na putovanja, dnevnice, benzin, odvojeni život sudaca, ali i stranaka od kojih mnoge nemaju ni teorijsku šansu da na neko suđenje ili ročište dođu u zakazano vrijeme, jer ne postoji javni prijevoz od njihovog mjesta do sjedišta suda. S time, dakako, da naše obespareno pravosuđe naknađuje – ako stranke uopće netko za troškove i pita – tek cijenu autobuske ili željezničke karte, a nikako troškove prijevoza automobilom.
Tu našu stvarnost Vida Petrović-Škero odavno je nazvala „putujućim cirkusom Montija Pajtona“, koji je milijarde koštao ovu zemlju i njene poreske obveznike. Kad se tome dodaju i silni prazni četvorni metri napuštenih sudova (samo Sopot ima površinu od 400 kvadrata uređenog sudskog prostora), pri čemu ne treba zanemariti troškove čuvanja neiskorištenih zgrada, jasno je da će i nova mreža sudova biti tek gutač novca kojega kao društvo i država nemamo i da će pravda – ma koliko nadležni sebe predstavljali kao ispravljače prethodnih nepravdi i čuda – i dalje biti jednima blizu, a većini drugih jako daleko.
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve