Za mnoge izveštače je problem da objasne kako to da su Albanci zapucali na policiju tako reći bez povoda
EKSTREMISTI, POBUNJENICI, TERORISTI: Pripadnici ONA-e
Koliko god događaji u Makedoniji izgledali dramatično u očima Makedonaca i njihovih komšija, stiče se utisak da glavni zapadni mediji tek sada počinju ozbiljnije da ulaze u tu priču. Jedan od razloga za to je što je u većini medija još od kraja kosovskog rata zavladao tzv. balkanski zamor (Balkan fatigue). Urednici su stekli utisak da su njihovi čitaoci, koji su proteklih deset godina bili izloženi poplavi izveštaja iz jugoslovenskih ratova, jednostavno prezasićeni vestima sa Balkana, i da ne žele više ništa da čuju o tome. Vesti, a naročito loše, nisu hteli da čuju ni šefovi diplomatija zapadnih zemalja, pa su i oni učinili sve što su mogli da ovu krizu, koja je dobrim delom posledica njihovih brljotina, nekako strpaju pod tepih. Sada je, međutim, jasno da se problemi neće rešiti sami od sebe, pa Makedonija konačno ulazi u fokus.
To medijsko izoštravanje ne ide, međutim, ni brzo ni lako. Mnogi novinari sa terena ranije su izveštavali sa Kosova, poneki i iz Bosne, i neki su iz tog iskustva nešto naučili, a neki nisu. Oni koji nisu naslepo primenjuju obrasce sa Kosova, držeći distancu prema makedonskoj vlasti i često bez rezerve prihvatajući tvrdnje „pobunjenika“. Tako je Si-En-En, na primer, neposredno nakon napada UČK-a na makedonsku policiju javio da su u okolini Tetova izbili „etnički sukobi“, mada su uz ogradu dodali da makedonski zvaničnici „tvrde da je na policiju otvarana vatra“. Reč „terorizam“ praktično se ne pominje, mada iz toga ne treba izvlačiti neke dalekosežne zaključke jer se taj termin čuva za „domaće“ teroriste. Tako se recimo baskijska ETA svuda označava kao „separatistička“, a samo u španskim medijima kao „teroristička“; slično važi i za IRA-u. Kod Amerikanaca su stvari nešto jasnije: tamo postoji zvanična lista terorističkih organizacija koju sastavlja Stejt department, a novinari se ustežu da organizacije koje nisu na tom spisku nazovu terorističkim mahom iz straha da bi mogli biti tuženi pred američkim sudovima. Pošto UČK, UČPMB, „Ilirida“ i ostali koji ovih dana pretenduju da prošire Kosovo nisu na toj listi (a usput budi rečeno nije ni IRA), nema svrhe očekivati da se terminologija promeni.
Za mnoge izveštače je problem da objasne kako to da su Albanci zapucali na policiju tako reći bez povoda, pa se u pokušajima da se to rastumači ponekad javljaju veoma nategnute interpretacije. Tako je, na primer, inače obično pouzdan Bi-Bi-Si ilustrovao početak pobune „miksovanjem“ svežih izveštaja sa nekoliko meseci starim prilogom o albanskom tinejdžeru koga je pretukla policija, ne naglašavajući da je reč o događaju starom nekoliko meseci. Oko tog izveštaja se u Makedoniji prošle nedelje podigla silna prašina, a Vlada je poslala zvaničan protest direktoru firme. Najdalje je, međutim, otišao „Vašington post“, čiji je novinar, nakon druženja sa „naoružanim ljudima“ u okolini Tetova, stekao utisak da je njihov glavni politički zahtev otvaranje srednjih škola na albanskom jeziku (osnovno i visoko obrazovanje već imaju). Ovo su, međutim, samo ekstremni primeri, i većina stranih kolega iskreno se trudi da u skladu sa mogućnostima izvešava objektivno.
Drugo je pitanje zašto zapadni zvaničnici od samog početka obilaze Makedoniju kao mačka oko vruće kaše, mada se i tu u poslednje vreme ponešto menja. Zanimljivo je da reči „albanski ekstremisti“ (kao termin nešto negativniji od „pobunjenik“ ili „ustanik“) u poslednje vreme češće rabe političari (na primer Šreder i Džordž Robertson) nego novinari. Ruski ministar spoljni Ivanov bio je sasvim u pravu kada je rekao da je razlika između ekstremista i terorista u tome što ekstremisti nisu nužno i ubice, ali je još uvek teško očekivati da Zapad, koji je Albance deset godina gledao kao žrtve, gotovo mučenike, za kratko vreme počne da ih vidi kao opasne bundžije. Ono što bi za Makedonce, kao uostalom i za sve ostale u regionu, moglo da bude važno jeste da je taj proces počeo, i da je, posle svega što se u poslednje dve godine dogodilo, nepovratan.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Šta studenti u plenumu misle – koji je najveći problem Srbije, šta ih najviše motiviše da istraju u protestu, koji je njihov stav prema političkim strankama, da li su za ulazak u EU ili ne, koliko je snažan njihov osećaj nacionalnog identiteta, da li su više konzervativni ili liberalni, kako se informišu, šta sve to može da nam kaže o budućnosti ovog društva i države… Ovo su samo neka od pitanja na koja odgovara najnovije istraživanje profesora Fakulteta političkih nauka Slobodana G. Markovića i Miloša Bešića
Odbijanjem da raspiše prevremene izbore režim šalje implicitnu poruku svima koji su deo klijentističkog sistema: ako se izbori uporno izbegavaju, to je kao da su već raspisani – i izgubljeni. Što duže ta poruka ostaje neizrečena, ali prisutna, to će klijentistički sistem postajati sve slabiji
Šta su razlozi dugovečnosti protesta protiv Vučićevog režima? Na ovo pitanje odgovaraju sagovornici “Vremena” iz različlitih perspektiva, ali se jedan motiv provlači kod svih: uznapredovala nepravda i nepodnošljiva laž
Egzit je počeo kao glas pobune, a izgleda da se njime i završava. Festival koji je rođen iz studentskih protesta 2000. godine, ove godine će simbolično zatvoriti svoje kapije zauvek – upravo zbog podrške studentima
Kao što je Šešelj početkom devedesetih potezao pištolj na tadašnje studente, tako Vučić na njihove pobunjene kćerke i sinove danas poteže svoje batinaše. Ista je to politika, samo prilagođena vremenu
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić abolira siledžije i ludake koji prebijaju i gaze studente, dok iste te studente hapsi. Narodu u pobuni više ni goli život nije zagarantovan – ali ceh će na kraju platiti ovaj režim
Protesti u Srbiji ne nameću više pitanja „da li“ i „ako”, oni su postali sistemski događaji. Trpeljivost u društvu preokrenula se u nezajažljivu potrebu za normalnošću, za pravnom državom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!