Presumpcija nevinosti i fantomi

Sjeća li se itko naslovnica srpskih tabloida s naslovima: zločinci Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Vojislav Šešelj? Dobro, nitko od njih (još) nije pravomoćno osuđen, ali imamo tu Milana Lukića, Biljanu Plavšić i ostale pravomoćno osuđene pred Haškim sudom (neki su i odslužili svoje umanjene kazne), a danas su „heroji borbe za srpsku stvar“ i „zaslužniji“ od građana koji su zbog njihovog patriotizma i ratova i te kako platili ogromnu cijenu. I nisu zločinci, makar i presudu imali i kaznu odslužili.

E sad: da li je ijedan od tih tabloida, pa čak i ozbiljnijih novina, Ramuša Haradinaja (Antu Gotovinu, Hašima Tačija itd.) nazvao drugačije no ratnim zločincem u bilo kojoj vijesti o njima, njihovim suđenjima ili optužnicama?

Nije, i otud nam ova teška priča s Haradinajem, kojega srpske vlasti terete za teške zločine neobuhvaćene haškom optužnicom – tamo je oslobođen, među ostalim zato što nije bilo svjedoka, koji su nestajali, naglo zašutjeli, poginuli pod sumnjivim okolnostima). Te iste srpske vlasti istakle su se u svakoj mogućoj priči – od Aleksandra Vučića preko Aleksandra Vulina, a o D. J. Vučićeviću i toj medijskoj kloaki da se i ne priča – da teško naruše ono na što su se država i pravosuđe obavezali. To je na prvom mjestu presumpcija nevinosti svakog okrivljenog u krivičnom postupku, sve dok mu pravomoćna presuda ne presudi da je kriv. Ovdje mora još nešto biti jasno: jedno je kad novinari naznače nečiju krivnju, a nešto sasvim drugo, potpuno nedopustivo, kada to rade premijer, ministri, domaći tužioci i drugi nosioci vlasti. A ovi u Srbiji utrkivali su se onoliko, usprkos silnim presudama Evropskog suda za ljudska prava čije plaćanje pada na teret svih poreskih obveznika.

PRECIZNOST I ZAKONITOST: Kad je Haradinaj uhapšen po srpskoj potjernici, nije bilo političara i medija, u onom krugu koji podržava sve što kaže Vučićeva vlast, koji se nisu izjasnili – kriv je, zločinac je i „pumpali su“ svako ročište francuskog nadležnog suda. A onda je, nakon odbijanja Haradinajevog izručenja Srbiji, vlast zaoštrila stvar do kraja: od povlačenja srpskog ambasadora iz Pariza do tromjesečne zabrane administraciji da putuje u taj isti Pariz. Inače, kad se bolje pogleda, od ovog posljednjeg porezni obveznici mogu imati samo koristi.

Usput, Pariz je kriv zato što Sud u Kolmaru nije prepoznao pravednički zahtjev srpske države, kao što srpski sudovi i tužilaštva prepoznaju želje i pozdrave domaćih vlasti, bez obzira na evropsko i domaće pravo, pa otuda te silne sankcije Srbije prema Francuskoj.

„Kao prvo, želela bih da naglasim da nijednu od ovih informacija nisam videla u francuskim medijima, koje inače redovno pratim. Zatim, s obzirom na to da ne poznajem sadržinu odluke Apelacionog suda u Kolmaru, ne bih želela da spekulišem o njenim mogućim razlozima. Ali ono što, kao francuski advokat, mogu sa sigurnošću da kažem jeste da nijedan nosilac izvršne vlasti u Francuskoj nema nijedan prerogativ koji bi mu omogućio da izdejstvuje bilo kakvu sudsku odluku koja bi, na primer, sprečila negativne posledice uvođenja sankcija prema Francuskoj od neke treće države kao što je Srbija“, kaže za „Vreme“ Branislava Isailović, advokatica u Parizu s velikim iskustvom i u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu.

„Naime, materija izručenja stranih državljana državama izvan Evropske unije, na zahtev tih država, precizno je uređena francuskim Zakonom o krivičnom postupku, a francuski sudovi su obavezni da sude na osnovu zakona, u uslovima potpune nezavisnosti od izvršne i zakonodavne vlasti i potpune nepristrasnosti.

Tako je izričito predviđeno da izručenje neće biti odobreno ukoliko je izručenje zahtevano iz političkih razloga ili ukoliko bi osoba čije se izručenje zahteva bila, posle izručenja, procesuirana pred sudom koji ne pruža osnovne procesne garantije i ne štiti prava na odbranu“, kaže ona i precizira: „U situaciji kada se, posle ekstradicionog hapšenja određenog lica, pokrene politička i medijska kampanja u državi koja traži izručenje, u kojoj se kampanji traženo lice karakteriše kao već krivo za krivična dela koja su predmet zahteva za izručenje, smatram da bi opravdan bio zaključak suda da je zahtev za izručenje politički motivisan i da tražena osoba ne može da očekuje da će njena prava na odbranu biti zaštićena prema standardima Suda u Strazburu, to jest da će imati pravo na nezavisan i nepristrasan sud, koji će poštovati pretpostavku nevinosti te osobe.“

Upravo to je zaključak Suda u francuskom Kolmaru oko kojega su – ne precizirajući zaključak – srpski političari, na čelu s premijerom i novoizabranim predsjednikom Vučićem (sve te izvanredne sjednice Vlade, pa bezbednosna koordinacija itd.) napravili performans za domaću upotrebu. Sve to krši i domaći pravni poredak: ima da se poštuju i pretpostavka nevinosti i pravo na pravično suđenje bilo kome, pa i Ramušu Haradinaju. Za razliku od našeg anesteziranog pravosuđa, francuski sudovi ne rade po željama partija na vlasti i velikih vođa, nego po zakonu.

KUĆNA PRIČA: U zemlji se pojavila i presuda koja je donesena pod istim uslovima i koja je – za razliku od mnogih drugih – pokazala da ima sudija koji (u ovom slučaju, u beogradskom Apelacionom sudu) drže do evropskog prava, pa poštuju ono što su dužni poštovati. Riječ je o slučaju ministra policije dr Nebojše Stefanovića protiv nedeljnika NIN zbog, najprostije rečeno, prozivanja zbog nepostupanja u slučaju Savamala. Naime, Apelacioni sud je ustanovio da prvostepeni sud nije postupio po preporukama zaštitnika građana Saše Jankovića, kao i to da je onaj naslov s naslovnice NIN-a gdje se Stefanović naziva „glavnim fantomom“ iz Savamale zato što baš ništa nije napravio u preispitivanju uloge MUP-a u toj suspenziji pravne države, ona mjera koju javni službenik mora trpjeti – po praksi Evropskog suda za ljudska prava – za razliku od nekoga tko nije u javnoj službi i koga ne plaćaju građani određene države.

Sijaset je presuda Evropskog suda koje sve države regije moraju „kazneno“ plaćati upravo po tom osnovu. „Prema utvrđenoj i stabilnoj praksi Suda u Strazburu, nosioci javnih funkcija su dužni da trpe kritike novinara, pa čak i ostalih građana, ukoliko su te kritike formulisane u kontekstu rasprave od javnog značaja, a naročito ukoliko su one činjenično dobro utemeljene, kao što je to slučaj u tekstu objavljenom u NIN-u, pod naslovom ‘Glavni fantom iz Savamale’.

Nosioci javnih funkcija su dužni da trpe i kritike koje su preterane ili provokativne, a država je dužna da takve kritike dopusti i da ih ne ograničava svojim aktima“, kaže advokatica Isailović, navodeći i relativno skoru odluku Evropskog suda iz juna 2016. godine kojom je utvrđeno da je Španija povrijedila slobodu izražavanja novinara Himenesa los Santosa, kad je oštro kritikovao gradonačelnika Madrida zbog prikrivanja činjenica u vezi s atentatom iz 2004. godine u Madridu. „Tom presudom opet je podvučen značaj slobode govora, koji za novinara predstavlja pravo da informiše javnost, a za građane pravo da dobiju informacije“, zaključuje Isailović

Samo na osnovu te dvije presude jasno je koliko je država Srbija daleko od pravne. Slučaj sa Haradinajem ogolio je utjecaj političke samovlasti na rad pravosuđa; slučaj sa presudom NIN-u pokazao je da ipak ima sudija koji razmišljaju svojom glavom i znaju da će im u suprotnom – ako podlegnu političkom pritisku – na kraju svih krajeva, presude pasti u Strazburu, umjesto da hrabro presude ovdje. Buni se advokat ministra dr Stefanovića kako je brzo Apelacioni sud donio odluku! Nije se bunio kad je prvostepeni sud promptno odlučio da rebne NIN s obrazloženjem, među ostalim, da NIN nije tražio komentar ministrove političke stranke.

Bune se i premijer, predsjednik, zbog odluke kakvu je donio francuski sud, iako bi im svima – u domaćim poslima i međunarodnim sudskima – bilo bolje da pozdrave svakoga tko se drži zakona kao pijan plota i evropskog prava.

Sve suprotno plaćaju građani – što u novcu, što u nedostatku pravde.