Presuda i pitanja bez odgovora

Nakon gotovo tri i pol godine suđenja obilježenog opstrukcijama, konstrukcijama i nepreglednim količinama laži iznesenih u javnosti, te brojnim dokazima i svjedočenjima u sudnici, prošloga smo tjedna napokon dobili prvostepenu presudu ubojicama premijera Srbije, dr Zorana Đinđića: sudsko vijeće, s predsjednicom Natom Mesarović na čelu, osudilo je svu dvanaestoricu optuženih za taj kapitalni zločin. Od njih, petorica su još u bijegu, još trojica koja ne spadaju u ovaj „osuđujući skor“ su tokom postupka postali svjedoci-suradnici (jedan, Zoran Vukojević Vuk kraj suđenja nije dočekao među živima), dvojica „Zemunaca“, kriminalci Dušan Spasojević i Mile Luković nisu – ubijeni još onog marta 2003. u Meljaku – niti sjeli na zasluženu optuženičku klupu.

Detalje presude, one dosad prezentirane, javnost već zna: Milorad Ulemek Legija, organizator atentata i snajperist Zvezdan Jovanović dobili su maksimalne kazne, 40 godina zatvora; ostali su se našli u rasponu od 30 do 35, a samo je Saša Pejaković zbog pomaganja učiniocima nakon krivičnog djela dobio osam godina zatvora i jedini će pravomoćnost presude, po odluci sudskog vijeća, čekati na slobodi.

OBJAVA PRESUDE: Tog 23. maja zgrada Specijalnog suda za organizirani kriminal u beogradskoj Ustaničkoj ulici od jutra je bila pod „opsadom“: nema tko od novinara nije došao, a ukazali su se i neki političari, od predsjednika Srbije i nasljednika ubijenog premijera na čelu Demokratske stranke Borisa Tadića, do nekadašnjih ministara u Đinđićevoj vladi. Ono što je u vezi dolaska aktualnih vlastodržaca (za razliku od bivših ministara, na primjer) ostavilo gorak utisak činjenica je da su – nakon što za samo suđenje nisu pokazivali naročit interes – i na samo izricanje presude zakasnili (čak i predsjednik Tadić!), pa su izazvali pometnju na galeriji sudnice u trenutku kad je sutkinja Mesarović već započela izricanje presude. Ne samo to: neki koji su se najavili i od sudske adiministracije tražili rezervirano sjedište u prvom redu galerije (na kojoj, inače, na svim suđenjima – pa i ovom – sjede članovi porodica oštećenih i zainteresirani promatrači) nisu se niti pojavili.

Sutkinja Mesarović s objavljivanjem presude počela je u zakazano vrijeme, u 11.30; optuženi su saslušali onaj dio u kojem im je sudsko vijeće „odrezalo“ kazne, da bi odmah potom – čim je predsjednica vijeća dozvolila prisutnima u sudnici da sjednu, jer slijedi usmeno obrazloženje odluke – prvooptuženi Ulemek, u onom „boksu“ velike sudnice, okrenuo leđa sudskom vijeću i – kao i svi ostali, osim posljednjeg optuženog Pejakovića – izjavio da ne želi dalje slušati i da želi napustiti sudnicu. Ono što se u kasnijim minutama događalo bilo je slika višegodišnjeg nepoštivanja suda: za optuženima, koji su dobili dozvolu predsjedavajuće sutkinje Nate Mesarović da odu (jer nisu, po Zakonu o krivičnom postupku, obavezni prisustvovati izricanju i obrazloženju presude), povela se i publika, sve odreda prijatelji, obožavatelji i rodbina osuđenih i sasvim je uzaludno bilo pitanje predsjednice Mesarović sudskoj straži koga se u sudnici sluša; dok posljednja ucviljena supruga ili majka ili ljubitelj JSO-a nije napustio sudnicu, komešanje i odlaženje nije prestalo.

Još su „dvije buke“ na trenutak tog 23. maja omele ozbiljan ton u sudnici: jedno masovno odobravanje izrečene kazne pred zgradom suda, od strane onih koji su pozdravili vijest o kaznama, te policijske sirene u 13.15 sati, koje su uključili nadležni koji su netom osuđene odvodili iz zgrade Specijalnog suda nazad u Centralni zatvor.

Dr Zoran Đinđić ubijen je „u vreme nakon demokratskih promena u Srbiji, kada je većina građana ove zemlje verovala da je u Srbiji došlo vreme kad se Srbija može promeniti rečju i spasiti radom i delom“, jedna je od prvih rečenica usmenog obrazloženja predsjednice vijeća Nate Mesarović, koju tek čeka težak zadatak da na osnovi hiljada stranica spisa napiše i obrazloži presudu, koju će – kako su već najavili advokati, ali i Specijalno tužilaštvo – stranke napasti svojim žalbama. Svoju sudsku „završnu riječ“, da ju tako nazovemo, ona je upotrijebila da analizira upravo one dokaze koje su tokom prošlih godina bili predmet osporavanja u dijelu javnosti: od onih materijalnih, do brojnih iskaza svjedoka – pa i lažnih, što je jasno rekla – vještaka i drugih, kao i obrazlaganja zašto neki predloženi dokazi (nakon silnih izvedenih), posebno obrane, nisu prihvaćeni od sudskog vijeća, pogotovo kad je riječ o novom balističkom vještačenju i rekonstrukciji.

VEŠTAČENJA I REKONSTRUKCIJA: O medicinsko-balističkom vještačenju se već čulo mnogo, od priče o „trećem metku“, sve ne bi li se dokazalo da je postojao još neki atentator na premijera, a ne samo Zvezdan Jovanović kao snajperista u konkretnom slučaju i ne bi li se pažnja preusmjerila od njegovog prvotnog priznanja ka teorijama zavjere, pa do priče s lažnim svjedocima, koji su Jovanoviću i ostalima (i Ulemeku, na primjer) davali lažni alibi. Ta stvar, kao i još mnoge druge, sada ostaju na tužilaštvu: donošenjem prvostepene presude, postoje uvjeti da se takve svjedoke goni za krivično djelo lažnog svjedočenja, pogotovo s obzirom na to da su takvi svjedoci u ovom postupku i dan-danas na važnim mjestima u MUP-u Srbije. Dosad, međutim, nismo čuli da postoji inicijativa unutar MUP-a ili tužilaštva (bilo kojeg) da se s time pozabavi, što govori dovoljno o tim državnim organima i političkoj volji da se raščisti s kriminalnim elementima u vlastitim redovima.

Ono što je u samom postupku mnogima ostalo nejasno priče su o rekonstrukciji i novom vještačenju: advokati obrane su nebrojeno puta postavili zahtjev za tu procesnu radnju i oba predsjednika vijeća – i Marko Kljajević i Nata Mesarović – taj su prijedlog odbili, da bi potom (svaki put) u javnosti danima slušali kako je to razlog što ne može biti donesena pravična presuda. Upravo tome je ovo vijeće posvetilo dio svoje pažnje u usmenom obrazloženju: vještačenje, kao i svaki drugi dokaz u postupku podliježe ocjeni po slobodnom sudačkom uvjerenju, a obrana nije iznijela nikakve argumente koji bi proturiječili onome što je napravila kako policija pri uviđaju, tako kasnije i vještaci u svom dijelu posla; naprotiv: bez materijalnog utemeljenja pokušavalo se u suđenju iznositi zaključke posve suprotne onom što su vještaci, na temelju činjenica, ustanovili u svojim nalazima, pa se pozivalo i na razne „stručne konzultante“.

„Nekoliko puta sam u toku postupka, kada su branioci stavljali primedbe na saslušanje veštaka i iznosili svoje zaključke koji su sasvim suprotni utvrđenim materijalnim tragovima i pozivali se na konsultante, tražila od njih da kažu imena konsultanata i da ih uvedu u sudnicu kao svoje stručne konsultante, koji bi mogli proveriti nalaze veštaka i koji bi onda u takvoj situaciji mogli dovesti do toga da se određene činjenice ponovo proveravaju“, rekla je sutkinja Mesarović. „Konsultanti“ se nikada nisu pojavili.

Niti rekonstrukcija, kaže ona, nije se pokazala potrebnom. Ta se radnja obavlja onda kad je radi provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrđivanja značajnih činjenica za razjašnjenje stvari potrebno ponoviti onu situaciju i uvjete pod kojima se događaj odigrao. Dokazi izvedeni na suđenju ne upućuju na potrebu rekonstrukcije, a razlika u iskazivanju pojedinih svjedoka – onih koji su govorili o „trećem metku“, na primjer – ne mogu biti osnov za tu procesnu radnju, jer podliježu slobodnoj ocjeni dokaza sudskog vijeća. Da stvar bude jasna, evo citata predsjednice vijeća: „Odbrana je osporavala one objektivne okolnosti i mesto gde su pronađene čaure, oštećenja na zidu zgrade Vlade kod ulaza broj 5, oštećenja u hodniku, položaj žardinjera, položaj tragova krvi koji su nađeni na licu mesta, ali to ne znači da bi rekonstrukciju trebalo vršiti zbog toga, na neki drugi način, već upravo imajući u vidu materijalne dokaze koji su prikupljeni, a o kojima su se već veštaci izjasnili i niko nije rekao konkretno koju bi posebno radnju trebalo ponoviti u uslovima koji su postojali kada je došlo do atentata“.

Sve ćemo detalje vidjeti u pismenom otpravku presude, jer sve što smo čuli u usmenom obrazloženju tek su fragmenti izvučeni iz troipogodišnjeg postupka. Ono, međutim, na što valja obratiti pažnju dio je obrazloženja Nate Mesarović o onim okolnostima koje nisu detaljno utvrđivane u postupku: kako to da su kriminalci mjesecima jurili premijera po Srbiji, a da to nisu vidjeli oni koji su bili dužni vidjeti to i postupati? Kako je Dejan Milenković Bagzi, nakon pokušaja atentata kod hale Limes u februaru 2003. godine, uspio proći samo s prijavom za falsifikat, odbaciti mobilne telefone i progutati cedulju s brojem registracije automobila u kojem se vozio premijer? I još mnogo, mnogo pitanja, koja je sutkinja Mesarović izrekla na kraju obrazloženja svoje presude, koja je obuhvatila tek segment cijele priče o ubojstvu premijera, onoliki koji je optužnica njoj i njenom vijeću omogućila.

POZADINA: Zastupnik premijerove supruge Ružice Đinđić, advokat Srđa Popović, može biti zadovoljan konačnim javnim obraćanjem sutkinje Mesarović: ona, kako reče, podržava izjavu specijalnog tužioca Slobodana Radovanovića da se treba oduprijeti svim pritiscima na pravosuđe, ali nije pritisak to „kako će se postupiti na legitiman predlog punomoćnika oštećenih, to nije stvar suda da li će on pokretati novi krivični postupak u vezi oružane pobune“, kako je to Popović u brojnim dokaznim prijedlozima zatražio, iznijevši pritom da mu je specijalni tužilac Radovanović obećao postupak protiv Ulemeka i ostalih, zbog oružane pobune (novembar 2001) čim se okonča postupak za atentat na premijera. Specijalni tužilac je, taman prije izricanja presude te Popovićeve navode odbio s argumentom „pritiska na pravosuđe“, da bi se posljednjih dana predomislio i sada tvrdi da je spreman na novu istragu i eventualni novi postupak.

Upućeni u zbivanja u pravosuđu kažu da do tog novog postupka koji bi eventualno mogao otkriti i političke nalogodavce ubojstva premijera moglo doći isključivo onda kada se za to pojavi politička volja. Tome u prilog idu i činjenice: silni su se tužioci izredali u ovom procesu, od toga da je Jovan Prijić bio specijalni tužilac koji je optužnicu podigao, pa mu nakon dvije godine mandat nije bio produžen, da bi na kraju baš on neposredno zastupao optužnicu. U međuvremenu, jedan je njegov zamjenik otišao u advokate (iz do danas javnosti nejasnih motiva), jedan je umro u zatvoru (Milan Radovanović; tek će se vidjeti tko ga je, optuženog za odavanje službene tajne, stavio u ćeliju pokraj optuženog za ubojstvo premijera i tko ga je podvrgao torturi koja ga je možda koštala života), kao što je i sam predsjedavajući vijeća sudac Marko Kljajević zbog „pritisaka“ napustio taj „proces vijeka“ i, sasvim sigurno, svoju sudačku karijeru.

Eventualnu pozadinu, to je jedino što znamo, inicijativom za novi postupak može rasvijetliti jedino aktualni specijalni tužilac, ovaj koji se predomislio glede te stvari u samo nekoliko dana, a ne Jovan Prijić koji nije samostalno „vlastan“ nad predmetom. To, međutim, nije sve. U lancu rasplitanja zločina ostaje Vrhovni sud Srbije, kojem je – u očekivanju konačne i pismene presude Nate Mesarović za ubojstvo premijera Zorana Đinđića – već mjesecima na stolu presuda protiv Ulemeka i njegovih u slučaju ubojstva Ivana Stambolića i pokušaja ubojstva Vuka Draškovića u Budvi. Za zaboravne, taj isti sud već je drugostepeno potvrdio presudu suca Specijalnog suda Dragoljuba Albijanića koji je Ulemeka osudio na 40 godina zatvora (i suoptužene na njihove kazne), ali je cijela priča zapela u trećestepenom postupku: na presudu su se, po Zakonu, žalili Ulemek i Branko Berček, koji su dobili najteže zakonske kazne, ali taj sud – usprkos tome što je davno, početkom godine, imao sjednicu – još nije donio konačnu presudu. Zlobnici – ako se tako mogu nazvati – kažu da je to konkretno sudsko vijeće Vrhovnog suda Srbije, najviše sudske instance u ovoj zemlji koja bi navodno htjela postati pravnom državom, čekalo raspodjelu karata na političkoj sceni, da bi zauzelo svoj konačni pravni stav.

Ostaje čekanje: presude u tom slučaju, pismenog otpravka presude Nate Mesarović za ubojstvo premijera, nade da će tužilac postupati po zakonu i pouzdanja da vjera u najviši sud nije tek pusta tlapnja i iluzija.