Zašto je Vučić saopštio da je pitanje dana kada će neko biti ubijen? Zbog čega se prilikom najave ubistava setio Alda Mora, a ne Zorana Đinđića? Šta još govore njegove tanatološke izjave? Da li ih daje frustrirani i uplašeni političar ili predstavljaju opasno samoispunjavajuće proročanstvo
Aleksandar Vučić je 15. augusta održao jednu od najbizarnijih konferencija za medije u novijoj istoriji. Sjedeći pored Dačića i najviših policijskih glavešina, saopćio je da je pitanje dana kada će neko biti ubijen i varirao tu temu na više načina. Suština je da će odgovorni biti pobunjeni građani i studenti.
Vučić ovdje nije stao. Najavio je i da će se “država” šest ili sedam dana povući sa ulica pa potom uzvratiti svom snagom. Kuda to predsjednik Srbije cilja? Da li – ne daj bože – ostavlja prostor za političko ubojstvo? I tko bi ga izvršio?
Teorije zavjere cvatu. Čuju se mišljenja da je u pitanju priprema za operaciju pod lažnom zastavom – strukture iz podzemlja bliske režimu nešto urade, vlast pripiše zločin demonstrantima i započne prljavi rat protiv pobunjenog društva pod firmom borbe protiv terorizma. Dodatnu zabrinutost javnosti pojačavaju i policajci u civilu sa izvađenim pištoljima na protestima.
Prilikom najave budućeg ubojstva Vučić je referirao na sudbinu bivšeg talijanskog premijera Alda Mora, kojeg su 9. maja 1978. ubili pripadnici terorističke i ultraljevičarske grupe Crvene brigade. Time je predsjednik Srbije insinuirao da je makar dio pobunjenog društva inspiriran ekstremnom i nasilnom anarhističkom idelogijom.
Naravno, ništa nije dalje od istine. Studenti i građani ne demonstriraju da bi ukinuli policiju i državu, već zahtijevaju da one rade svoj posao. Osim toga, otmica i likvidacija Alda Mora mnogim građanima Srbije ne govore mnogo, pogotovo omladini. Ovo tim prije što je ideološki i politički kontekst tih i sadašnjih vremena dijametralno suprotan.
Ali ako mu je baš bilo zapelo da otvori kroniku najavljene smrti, ovdašnji šef države imao je primjer od kojeg se Srbija u potpunosti nije opravila ni poslije dvadeset i dvije godine. Riječ je o atentatu na premijera Zorana Đinđića. Njegovo ubojstvo mjesecima su najavljivala oba Vučićeva mentora, Šešelj i Toma Nikolić. Prvi je priznao da se prije atentata sastajao sa Legijom, Dušanom Spasojevićem i drugim organizatorima i izvršiocima atentata. A dok je Vučić lio gorke suze na ispraćaju Šešelja u Hag, Toma Nikolić je sa govornice poručio Đinđiću da je i “Tito pred smrt imao probleme sa nogom.”
Razumljivo je što predsjednik Srbije ne govori o ovim najavama i, praktično, pozivanju na atentat. A i kako može? Suviše je bio blizak sa Šešeljem i Nikolićem da bi imali razlike u stavovima, uključujući i one o Đinđiću.
Vučićevo političko sazrijevanje osjeća se i sada. Među šatorima Ćacilenda paradirale su baš Crvene beretke, čiji vrh stoji iza atentata na Đinđića i drugih političkih likvidacija. Ako je ta ekipa posjedovala ikakvu ideologiju, ona se jedino može opisati kao mafijaško-ultradesničarska. No, Vučić nema problem s tim, već sa borcima za demokraciju i pravdu koje sistematski dehumanizira, kriminalizira i demonizira. Sada merači i da ih optuži za terorizam.
Za razliku od Đinđićeve, predsjednik Srbije često spominje i smrt Ranka Panića. On je bio učesnik nasilnih demonstracija krajem jula 2006. koje su Vučić i Nikolić – još radikali – organizirali kao podršku Radovanu Karadžiću pred izručenje u Hag. Panić je preminuo ubrzo nakon što mu je policija nanijela tešku povredu tokom nereda.
Kada se i kako to desilo? Predsjednik Srbije odavno to ne govori. Zato bi relativno neobaviješten čovjek – recimo dobar dio naprednjačkog glasačkog tijela – lako mogao zaključiti da su Ranka Panića ubili isti ovi koji se danas bune na ulicama. Mada Vučić nije aludirao na policiju, savršeno ga je razumio Ivica Dačić. Naime, kada je Panić stradao, Dačić je bio ministar unutrašnjih poslova u vladi Mirka Cvetkovića, a i danas je na istoj funkciji u kabinetu Đura Macuta. Dakle, konkretna poruka glasi: kad si onda mogao pendrečiti iz sve snage, pendreči Dačiću i sada; za sve ćeš biti kriv jer je Vučić vazda žrtva – kako 2008, tako i 2025.
Treba biti pošten. Vučić ne izbjegava ni temu vlastite smrti. U prvim godinama vlasti tvrdio je da neće završiti život prirodnim putem jer dobro poznaje svoj narod. Čuvena je i njegova izjava iz 2023: “Ako me ubiju, ostat će moj brat Andrej. Ako mi ubiju brata, ostat će mi sin Danilo. Ako mi ubiju sina, ostat će mi kćer Milica. Ako ubiju i nju, ostaje moj sin Vukan…”
Da je šef države politički opsjednut smrću, svjedoče i režimski spin doktori – vjerojatno ni sami ne znaju koliko su puta tvrdili da je na njega planiran ili pokušan atentat. A i inače stalno mrki i nadrndani Vučić kanda nije u stanju ni simulirati veselje, pa ispada da ga stalno more tanatološke misli.
Na kraju, povratak na početak i izjavu da je pitanje dana kada će neko biti ubijen. Umjesto racionalnog i sabranog obraćanja građanima, predsjednik Srbije je raspirivao strah i paniku. Za narod, državu i samog Vučića najbolje bi bilo da je u pitanju samo ispad nervoznog, frustriranog i preplašenog političara, suočenog sa najvećom krizom u karijeri i kojem ama baš ništa ne ide od ruke.
No, ukoliko se radi o samoispunjavajućem proročanstvu, probijeno je dno ionako preduboke provalije beščašća i pokvarenjaštva. Kronika najavljene smrti Zorana Đinđića opominje, a narod je odavno spoznao s kim ima posla.
Nepreglednu i depresivnu listu posledica globalnog zagrevanja u Srbiji u hladnijoj polovini godine možemo da guramo pod tepih, ali već u junu, kada se ponovo vrati osećaj da nešto debelo nije u redu, vreme je da se suočimo sa činjenicama i zapitamo koliko je stanje loše, radimo li išta na umanjenju štete i dokle možemo ovako
Medenica se vlastima Crne Gore i Srbije, koje su glavna meta njegovih sadržaja, ne obraća kao da zna nešto što oni ne znaju, nego kao da zna ono što oni žele da sakriju. Kako je moguće da u Srbiji 2026. godine deo javnosti smatra prvostepeno osuđenog begunca pouzdanijim izvorom informacija od bilo koje institucije, pa i predsednika države
Biljana Nikolić, novinarka “Vijesti”, kaže za “Vreme” kako je jasno da Miloš Medenica ne deluje samostalno. “Te strukture očito imaju interes, a i hrane ga obavještajnim podacima. Fenomen ‘Medeni’ postaje neka vrsta gerilskog formata, u kojem se plasiraju informacije na osnovu kojih se može pretpostaviti ko bi sve mogao da ima korist, kao i šta su motivi takvog djelovanja”
Sva istraživanja koja smo do sada videli ukazuju na to da prvi put postoji mogućnost da vladajuća koalicija ne osvoji većinu u parlamentu, a odluka će verovatno biti doneta u narednim mesecima, u zavisnosti od stalnog merenja rejtinga i pozicioniranja protivničke strane
Vladajuća Srpska napredna stranka gubi podršku birača, ali se još uvek ne zna kada će, i pored brojnih najava predsednika, biti raspisani izbori, ko će biti na studentskoj listi, te kakva može da bude uloga opozicionih stranaka koje (ne)će podržati studentsku listu? Pitanja je mnoštvo: da li se studentska strategija može nazvati keč-ol? Po čemu se onda, u svojoj suštini, razlikuje od keč-ol pristupa SNS-a? Koje su prednosti i mane toga? Koliko je jedan front nužan u okolnostima borbe protiv režima poput ovog? I ako njega nema, šta onda
Kako je informativni razgovor sa Zdravkom Ponošem probio dno beščašća? Imaju li opskurni likovi iz Informera policijske značke, a policajci legitimacije Informera ili to dođe na isto? I zbog čega kmeči Visoko javno tužilaštvo
U pohodu na vlast moraćemo manje obrazovanim građanima da kažemo ponešto od onoga što žele da čuju. Da li je to demagogija? Svakako. Da li je to isto što radi i Vučić? Nesumnjivo. Dakle, isti smo kao Vučić? E, u tome je kvaka. Nismo
Ljudi iz autobusa plaše se svega, a naročito da ne razljute glavu porodice. On im onoliko ponavlja da jedino zahvaljujući njemu imaju posao, zarade i penzije. Njihovo je samo da stoje, aplaudiraju i ostanu poslušni
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
