Zašto je Vučić saopštio da je pitanje dana kada će neko biti ubijen? Zbog čega se prilikom najave ubistava setio Alda Mora, a ne Zorana Đinđića? Šta još govore njegove tanatološke izjave? Da li ih daje frustrirani i uplašeni političar ili predstavljaju opasno samoispunjavajuće proročanstvo
Aleksandar Vučić je 15. augusta održao jednu od najbizarnijih konferencija za medije u novijoj istoriji. Sjedeći pored Dačića i najviših policijskih glavešina, saopćio je da je pitanje dana kada će neko biti ubijen i varirao tu temu na više načina. Suština je da će odgovorni biti pobunjeni građani i studenti.
Vučić ovdje nije stao. Najavio je i da će se “država” šest ili sedam dana povući sa ulica pa potom uzvratiti svom snagom. Kuda to predsjednik Srbije cilja? Da li – ne daj bože – ostavlja prostor za političko ubojstvo? I tko bi ga izvršio?
Teorije zavjere cvatu. Čuju se mišljenja da je u pitanju priprema za operaciju pod lažnom zastavom – strukture iz podzemlja bliske režimu nešto urade, vlast pripiše zločin demonstrantima i započne prljavi rat protiv pobunjenog društva pod firmom borbe protiv terorizma. Dodatnu zabrinutost javnosti pojačavaju i policajci u civilu sa izvađenim pištoljima na protestima.
Prilikom najave budućeg ubojstva Vučić je referirao na sudbinu bivšeg talijanskog premijera Alda Mora, kojeg su 9. maja 1978. ubili pripadnici terorističke i ultraljevičarske grupe Crvene brigade. Time je predsjednik Srbije insinuirao da je makar dio pobunjenog društva inspiriran ekstremnom i nasilnom anarhističkom idelogijom.
Naravno, ništa nije dalje od istine. Studenti i građani ne demonstriraju da bi ukinuli policiju i državu, već zahtijevaju da one rade svoj posao. Osim toga, otmica i likvidacija Alda Mora mnogim građanima Srbije ne govore mnogo, pogotovo omladini. Ovo tim prije što je ideološki i politički kontekst tih i sadašnjih vremena dijametralno suprotan.
Ali ako mu je baš bilo zapelo da otvori kroniku najavljene smrti, ovdašnji šef države imao je primjer od kojeg se Srbija u potpunosti nije opravila ni poslije dvadeset i dvije godine. Riječ je o atentatu na premijera Zorana Đinđića. Njegovo ubojstvo mjesecima su najavljivala oba Vučićeva mentora, Šešelj i Toma Nikolić. Prvi je priznao da se prije atentata sastajao sa Legijom, Dušanom Spasojevićem i drugim organizatorima i izvršiocima atentata. A dok je Vučić lio gorke suze na ispraćaju Šešelja u Hag, Toma Nikolić je sa govornice poručio Đinđiću da je i “Tito pred smrt imao probleme sa nogom.”
Razumljivo je što predsjednik Srbije ne govori o ovim najavama i, praktično, pozivanju na atentat. A i kako može? Suviše je bio blizak sa Šešeljem i Nikolićem da bi imali razlike u stavovima, uključujući i one o Đinđiću.
Vučićevo političko sazrijevanje osjeća se i sada. Među šatorima Ćacilenda paradirale su baš Crvene beretke, čiji vrh stoji iza atentata na Đinđića i drugih političkih likvidacija. Ako je ta ekipa posjedovala ikakvu ideologiju, ona se jedino može opisati kao mafijaško-ultradesničarska. No, Vučić nema problem s tim, već sa borcima za demokraciju i pravdu koje sistematski dehumanizira, kriminalizira i demonizira. Sada merači i da ih optuži za terorizam.
Za razliku od Đinđićeve, predsjednik Srbije često spominje i smrt Ranka Panića. On je bio učesnik nasilnih demonstracija krajem jula 2006. koje su Vučić i Nikolić – još radikali – organizirali kao podršku Radovanu Karadžiću pred izručenje u Hag. Panić je preminuo ubrzo nakon što mu je policija nanijela tešku povredu tokom nereda.
Kada se i kako to desilo? Predsjednik Srbije odavno to ne govori. Zato bi relativno neobaviješten čovjek – recimo dobar dio naprednjačkog glasačkog tijela – lako mogao zaključiti da su Ranka Panića ubili isti ovi koji se danas bune na ulicama. Mada Vučić nije aludirao na policiju, savršeno ga je razumio Ivica Dačić. Naime, kada je Panić stradao, Dačić je bio ministar unutrašnjih poslova u vladi Mirka Cvetkovića, a i danas je na istoj funkciji u kabinetu Đura Macuta. Dakle, konkretna poruka glasi: kad si onda mogao pendrečiti iz sve snage, pendreči Dačiću i sada; za sve ćeš biti kriv jer je Vučić vazda žrtva – kako 2008, tako i 2025.
Treba biti pošten. Vučić ne izbjegava ni temu vlastite smrti. U prvim godinama vlasti tvrdio je da neće završiti život prirodnim putem jer dobro poznaje svoj narod. Čuvena je i njegova izjava iz 2023: “Ako me ubiju, ostat će moj brat Andrej. Ako mi ubiju brata, ostat će mi sin Danilo. Ako mi ubiju sina, ostat će mi kćer Milica. Ako ubiju i nju, ostaje moj sin Vukan…”
Da je šef države politički opsjednut smrću, svjedoče i režimski spin doktori – vjerojatno ni sami ne znaju koliko su puta tvrdili da je na njega planiran ili pokušan atentat. A i inače stalno mrki i nadrndani Vučić kanda nije u stanju ni simulirati veselje, pa ispada da ga stalno more tanatološke misli.
Na kraju, povratak na početak i izjavu da je pitanje dana kada će neko biti ubijen. Umjesto racionalnog i sabranog obraćanja građanima, predsjednik Srbije je raspirivao strah i paniku. Za narod, državu i samog Vučića najbolje bi bilo da je u pitanju samo ispad nervoznog, frustriranog i preplašenog političara, suočenog sa najvećom krizom u karijeri i kojem ama baš ništa ne ide od ruke.
No, ukoliko se radi o samoispunjavajućem proročanstvu, probijeno je dno ionako preduboke provalije beščašća i pokvarenjaštva. Kronika najavljene smrti Zorana Đinđića opominje, a narod je odavno spoznao s kim ima posla.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Po Ugovoru koji su na Vidovdan ove godine potpisali partijarh Porfirije i Đuro Macut, Vlada je SPC odobrila 763.100.000 dinara. Crkvi je odmah uplaćeno 234.800.000 dinara, a ostatak bi trebalo da bude isplaćen do kraja novembra 2026. godine. Dokument do koga je došlo “Vreme” pokazuje da je ovaj novac – dakle oko 6,5 miliona evra – namenjen za izradu novog mozika veličine 2315,33 kvadratnih metara. Nije jasno o kom se mozaiku radi jer je uređenje enterijera završeno 2020. godine. Alarm javnosti uključile su dve činjenice: javni novac uplaćen je na jedan od računa koje SPC ima u “Alta banci”, a drugo je sumnja da je novac u gotovini iznet iz Srbije i predat izvesnim partnerima u Moskvi. Kao izvšilac se pominje Dejan Nakić, a prema brojnim izvorima “Vremena” iz SPC, on je od ranije pominjan po raznim kontroverzama povezanim sa poslovanjem Crkve
Šta nova vlast može da radi sa ljudima iz sistema bezbednosti koji su prihvatili da u ime jednog režima vode specijalni, hibridni rat protiv većine svojih građana? Šta da radimo sa ljudima koji su prihvatili takva pravila igre? Moramo da se oslobodimo tereta koji predstavljaju, jer oni nisu sposobni da rade svoj posao. Ne, to nije odmazda. Studentski pokret je od početka insistirao na tome da se uredi državni sistem, a to podrazumeva i vrlo radikalne mere u bezbednosnom sistemu, gde sede ljudi koji su godinama dobijali velike plate da bi pratili i šikanirali protivnike vlasti. Oni moraju da odu iz službe. Ako su svi takvi, svi moraju da odu
Pozivi na “prijateljske razgovore”, optužbe za špijunažu, pokušaji vrbovanja, pretnje i praćenje. Doroteja Đenisijević i Lazar Mišić, studenti Poljoprivrednog fakulteta, govore za “Vreme” kako je izgledao njihov susret sa Bezbednosno-informativnom agencijom i šta je usledilo kada su odbili saradnju
Skrivena oprema u fakultetskom amfiteatru, špijunski softver u studentskom telefonu, nadziranje tužilaca i privatni razgovori na televiziji. Posle političke promene ostaje pitanje ko upravlja tim sistemom. Sudija Milimir Lukić traži ukidanje Bije, nezavisnu istragu i otvaranje dosijea. Predrag Petrović upozorava da bi Služba mogla da preživi i ovu promenu – preko novih saveznika
Iz dokumentacije u koju je BIRN imao uvid jasno je kako su postojali razlozi da Narodna banka Srbije (NBS) mnogo ranije uđe u detaljnu kontrolu rada Alta banke, a neki od rizika koje je kontrola centralne banke našla krajem oktobra 2026. postojali su i duže od godinu dana. Pitanje je zašto NBS nije reagovala ranije
U trenutku kada su institucije Republike razorene, kada je Vučićeva hobotnica još uvek živa, kada su ljudi zgađeni nepravdom i smradom koji je esenesovski režim ostavio za sobom, mi imamo, što reče Makijaveli, samo građansku vrlinu kao pogonsko gorivo kojim se možemo vratiti na početak
Četvoro nezavisnih članova REM-a primer su istrajnosti i građanske odgovornosti. Rodoljub Šabić je, čak, po izlasku iz prostorija REM-a, posle izricanja kazne Informeru, doživeo da ga esenesovci vređaju, udaraju rukama i nogama. Ali i to će, uskoro, biti gotovo
Vučić je pomilovao batinaše i Dijanu Hrkalović. Izborni pobednici treba da ukinu sultansko ovlašćenje koje jednom čoveku omogućava da se izmotava sa celim pravosudnim sistemom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
