Poklon iz Srbije za hrvatske nacionaliste

Hrvatski književnik i novinar Ivica Đikić postao je poznat diljem regije – i ne samo regije – po filmu “Cirkus Columbia”, koji je po njegovom romanu snimio oskarovac Danis Tanović, a onda i po seriji “Novine”. Razloga za Đikićevu popularnost bilo je i ranije, ali šta ćemo kada živimo u vremenu ekrana! “Novine” su prva serija koju je Netflix otkupio i distribuirao a snimljenu na nekom od slovenskih jezika. Iako autor insistira da je serija pre svega plod mašte, ona veoma precizno daje odgovor na pitanje gde se novinarstvo, politika i društvo danas nalaze, naravno ne samo u Hrvatskoj.

I pored izvrsnog književno-scenarističkog dara, Đikić se nikada nije isključio iz stvarnosti. Danas tumači političke i društvene procese u Hrvatskoj, regionu i EU, kao komentator zagrebačkog nedeljnika “Novosti”, a ranije je bio novinar “Feral tribjuna”. Takođe je godinu dana bio urednik riječkog “Novog lista”, a od 2010. do 2016. godine bio je glavni urednik “Novosti”, nedeljnika koji izdaje Srpsko narodno vijeće u Hrvatskoj, a koji okuplja brojne “Feralove” autore. Mnogi će reći da je upravo Đikić glavni tvorac koncepta ovog medija, za koji će mnoge hrvatske kolege reći da je najbolji u susednoj državi.

Kao dosledan saradnik “antinacionalnih” i “izdajničkih” glasila, veoma često je bio meta, kako kaže, “javnih i nejavnih, usmenih i napisanih prijetnji, psovki, zastrašivanja, blaćenja i puštanja izmišljotina u javni optjecaj”. Pored “Cirkusa Columbia”, napisao je i romane “Sanjao sam slonove”, “Ponavljanje”, “Beara” (dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici) i “Ukazanje”. Objavio je i nekolike publicističke knjige i zbirke priča. Okušao se, opet uspešno, i kao pesnik.

S njim razgovaramo u kontekstu najnovijeg pogoršanja odnosa Beograda i Zagreba, a zbog ruske nafte koju Srbija više neće moći da dobija preko Hrvatske.

VREME: U režimskim medijima u Srbiji ponovo vlada antihrvatska histerija: na naslovnicama sve vrišti od “ustaških prevara”, hrvatska vlast je “ustaška” koju predvodi “ustaša Plenković”, a i predsednik Hrvatske Zoran Milanović je takođe “ustaša”. Očigledan je cilj da Srbija za sve svoje probleme sa energentima okrivi susednu državu. Kako to sve vama iz Hrvatske deluje, i kakve posledice ovakva retorika može imati?

IVICA ĐIKIĆ: Neću reći ništa novo i originalno kad kažem da je ta retorika srpske vlasti i medija bliskih vlasti, prije svega, namijenjena građanima Srbije, odnosno da je njezina svrha unutrašnjopolitička. Kao što i Vladimir Putin govori o “nacističkoj” vlasti u Ukrajini ponajprije zbog građana Rusije i unutrašnjih političkih prilika u Rusiji. Svaka politika na kraju je uvijek i samo unutrašnja politika, čak i kad su reperkusije te politike međunarodne ili globalne, a nitko ne vodi toliko računa o unutrašnjoj politici i unutrašnjoj podršci kao vlastodršci koji jedva da imaju ozbiljnu opoziciju.

Svakako bih htio izbjeći da u ovom razgovoru na bilo koji način budem advokat vlasti u Hrvatskoj, jer je to zadnje što bih htio biti, i da svisoka sudim i moraliziram o vlasti i političkoj situaciji u Srbiji. U Srbiji ne živim i ne mogu imati najdetaljniji uvid, ali moram reći da aktualna hrvatska vlast nije ni ustaška ni proustaška. Dovoljno je znati da potpredsjednica Vlade Anja Šimpraga dolazi iz Samostalne demokratske srpske stranke i da bez troje saborskih zastupnika istog tog SDSS-a ne bi bilo parlamentarne većine koja podržava vladu premijera Plenkovića i njegovog HDZ-a. I Vučiću je jasno da SDSS ne bi sudjelovao u ustaškoj vlasti, niti bi proustaški nastrojeni hrvatski premijer htio SDSS u svojoj vladajućoj koaliciji.

A kako komentarišete najnoviju eskalaciju tenzija, ona je – čini se – žešća nego ikada? Da li činjenica da se Srbija sada udaljava od EU znači da bi srpsko–hrvatski odnosi mogli pasti na još niži nivo?

Što se tiče najnovije, energetske eskalacije tenzija, Srbija ima legitimno pravo suverene države da se suzdrži od uvođenja sankcija Rusiji. Ta odluka, međutim, sa sobom nosi i negativne posljedice, kao što se s negativnim ekonomskim pa i političkim posljedicama suočavaju i one evropske države koje su se priključile sankcijama protiv Rusije. Nema ovdje solucije koja ne košta, više ili manje. Srbiji nitko ne brani i da sasvim prekriži opciju Evropske unije, ali onda se mora znati nositi s negativnim efektima te odluke bez patetičnog zapomaganja, kao i s negativnim efektima eventualnog odmicanja od Rusije. Moje je neotuđivo pravo da podilazim svojoj lijenosti, te da složim svoje životne prioritete tako da nemam vremena i koncentracije da savladam engleski jezik kako treba, pa računam s većom ili manjom štetom koju ću zbog toga imati. Bio bih obični lakrdijaš kad bih sve oko sebe gnjavio pričom o tome da je nepravda što cijeli svijet ne govori hrvatski. Čovjek mora odgovorno prihvatiti posljedice svojih odluka i odabira.

Naravno, ne bi se srušio svijet da je EU odlučila da Srbija i dalje bude izuzeta od zabrane uvoza ruske nafte, ali gledano iz perspektive zemalja koje su uvele sankcije Rusiji, i koje zbog toga trpe i trpjet će štetu na mnogim razinama, postavlja se logično pitanje: zašto? Što je to Srbija učinila u korist Evropske unije da bi joj i dalje bilo omogućeno da, preko Hrvatske, uvozi rusku naftu koja je bitno jeftinija od nafte koju, na primjer, sad uvozi Hrvatska? Ne bi ni Hrvatskoj pala kruna s glave da se založila da se Srbiji nastavi gledati kroz prste u pogledu nafte iz Rusije, ali to se ne događa po automatizmu, o tome se treba razgovarati i pregovarati, a između Beograda i Zagreba već dugo nema komunikacije na visokim političkim razinama, što je nezrelo s obje strane.

Nikako nije prvi put da vlast u Beogradu u teškim situacijama iskoristi oproban recept: udri po Hrvatskoj! Čini se da je Hrvatska Srbiji arhineprijatelj kojeg se nikada neće odreći, a da ni u obrnutom smeru situacija nije baš dramatično drugačija? Može li se izaći iz tog začaranog kruga, iz rata koji, kako ste jednom rekli, “još uvek traje”?

Aleksandar Vučić ne radi ništa što već puno puta nije viđeno u politici: on kreira situaciju po kojoj ga danonoćno ugrožavaju vanjski i unutrašnji neprijatelji, pri čemu su “ustaše” najzvučnija šifra za prekogranične dušmane, a “strani plaćenici” za domaće, ali on, Vučić, usprkos tome bori se nepokolebljivo za interese svog naroda i svoje zemlje. To nije politika nego propagandna strategija čiji je jedini smisao održavanje na vlasti, odnosno kupovanje vremena, odgađanje politike.

Takvo Vučićevo ponašanje ojačava nacionalističku desnicu i krugove u Hrvatskoj prožete apriornim antisrpstvom, dok Vučića, s druge strane, hrani to što Hrvatska već deset godina uglavnom apstinira od istraživanja i procesuiranja ratnih zločina s vlastite strane. To je taj začarani krug kojeg ste spomenuli, a u centru tog kruga jeste rat koji traje i još dugo će trajati, doduše, rat bez pucanja, smrti, rušenja. U Hrvatskoj, uostalom, praktički nema dana da mediji ne poprate godišnjicu neke bitke ili osnivanja neke brigade ili komemoraciju za stradale, a nigdje samokritike i suočavanja javnosti s naličjem ratne pobjede. Ne vidim na političkoj sceni nikog relevantnog tko bi mogao prekinuti taj začarani krug.

Čini li vam se da je situacija u tom smislu dvehiljaditih bila ipak malo bolja, i pored svih problema i u tom periodu?

Na početku dvijehiljaditih pojavila se nada da je moguće da u Hrvatskoj i Srbiji dođe do promjene političke paradigme, da su moguće vlade koje će napraviti zaokret u odnosu na ratne politike i raširenu međuetničku mržnju. Nada nije dugo trajala. Kad je 2003. ubijen premijer Zoran Đinđić, i kad se HDZ – na valu antihaške retorike i uličnog zveckanja oružjem – potkraj iste godine vratio na vlast, bilo je jasno da ovdje zadugo neće biti relevantne politike koja, u najboljem slučaju, neće koketirati s nacionalizmom i međuetničkom nepovjerljivošću, koja se neće prilagođavati raspoloženju veteranskih i stradalničkih organizacija i onog dijela stanovništva kojem nema ništa draže od toga da susjedu crkne krava. S tim se trebamo pomiriti i unutar tog realnog okvira tražiti prostor za iskorake u ekonomiji, u svim područjima kulture, u zajedničkim mehanizmima zaštite i spašavanja od elementarnih nepogoda, u traženju nestalih u ratu, u borbi protiv organiziranog kriminala… U pogledu progona ratnih zločinaca, ako nema iskrene suradnje među državama, onda neće biti ni ozbiljnih procesa i pravde, štoviše, bit će veća društvena šteta od koristi.

Kada je došao na vlast, Vučića je dobar deo međunarodne zajednice proglašavao političarem koji je doživeo katarzu i postao nekakav pomiritelj, faktor regionalne stabilnosti. Šta biste vi, posle svega, rekli o Aleksandru Vučiću, da li bi on bio zgodan za nekakvo umetničko, književno, filmsko ili pozorišno, transponovanje? Nekada nam je potreban pogled sa strane…

Ne znam, nisam dosad razmišljao o tome. Možda se u nekim slojevima Vučićeve ličnosti mogu pronaći autentični dramski momenti, ali ovo što možemo vidjeti u njegovim javnim nastupima i javnom funkcioniranju nije naročito inspirativno. On se u javnom životu ponaša kao dramsko lice, on neprestano “glumi”, nastoji proizvesti dramu i pritom oponaša glavno lice tih drama. Naglašavam, oponaša. Sve je podređeno dojmu, sve je neka vrsta predstave, imitacija politike. Ali to je samo moje viđenje izvana; možda ljudi koji su upućeniji misle potpuno drukčije i ja im unaprijed dajem za pravo.

Pre dve godine ste istupili iz bosanskohercegovačkog PEN–a zbog jednog “jednodimenzionalnog, kategoričkog i parolaški ostrašćenog” saopštenja ove organizacije, a povodom “Blajburga”. Kako gledate na situaciju u BiH danas, čini se da su strasti uzavrelije nego ikada posle završetka rata? Ima li nade za tu državu?

Političke i intelektualne elite Bošnjaka, Srba i Hrvata – konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini – provele su sve ove godine u uvjerenju da je u miru moguće ostvariti maksimalističke ratne ciljeve. Naime, ciljeve koje nijedna od tri strane nije ostvarila tokom rata. Bosanskohercegovački Srbi nisu napravili svoju nezavisnu i suverenu državu; Hrvati nisu uspjeli sačuvati paradržavicu Herceg-Bosnu ni izboriti treći, hrvatski entitet; Bošnjaci nisu uspostavili građansku državu u kojoj najbrojniji narod ima političku dominaciju, iako je upitno u kojoj je mjeri to uopće bio ratni cilj bošnjačke politike. Zahvaljujući Dejtonskom mirovnom sporazumu, rat u BiH završio je bez pobjednika i bez poraženih, a mirovni sporazumi mogu se drastično mijenjati samo novim dogovorom svih uključenih strana ili novim ratom. Nema prečica, nema prevara, nema obmana. Ako se sva tri naroda odreknu svojih nacionalističkih maštarija iz rata i počnu živjeti u sadašnjosti, za Bosnu i Hercegovinu i te kako ima nade.

Ponovo je Željko Komšić izabran za zastupnika Hrvata u Predsedništvu BiH. Iako se načelno govori da njegov izbor ojačava građanski deo BiH, on zapravo, čini se, doprinosi homogenizaciji Hrvata i jačanju HDZ–a. Stičete li vi taj utisak?

Slušao sam prije nekoliko dana intervju profesora Dejana Jovića, koji smatra da je pozitivno to što u Bosni i Hercegovini pripadnici jedne nacije glasaju za političare koji nisu njihove nacionalnosti. Naravno da je to načelno veoma pozitivno. Ali u praksi to se svodi na činjenicu da samo Bošnjaci u većem broju glasaju za jednog političara koji se izjašnjava kao Hrvat, a pritom Bošnjaci to ne čine iz širokogrudnosti i neopterećenosti nacionalnim, nego zbog toga što ih ima višestruko više nego Hrvata i u prilici su da u Predsjedništvo BiH izaberu dva od tri člana, a Hrvati nijednog. To nije neopterećenost nacionalnim već bošnjačka težnja ka političkoj dominaciji, jer se sva politika Željka Komšića svodi na kontinuiranu konfrontaciju s Hrvatima iz čijih redova formalno dolazi da bi osvojio glasove Bošnjaka, te na zagovaranje “građanske” države u kojoj neće biti političkog predstavništva po etničkom principu, što je krinka za političku dominaciju najbrojnijeg naroda. Bošnjaci, uostalom, zbog toga i glasaju za Komšića. Jasno je da taj disbalans pomaže HDZ-u, jer homogenizira hrvatsko biračko tijelo oko najjače partije i smanjuje, ionako potencijalno skromni, prostor političkog pluralizma među bosanskohercegovačkim Hrvatima.

Kritikovali ste svojevremeno odnos EU prema izbeglicama i migrantima, a ta kriza još uvek traje, mada je nestala sa naslovnica. Danas se EU, bar se tako čini, ne snalazi baš najbolje dok se svet oko nas tektonski menja. Da li, uopšte, sadašnja Evropa zna da peva onako kako su sužnji nekada pevali o njoj?

Evropljani, ili uže: stanovnici starih članica Evropske unije, uplašeni su mogućnošću da budućnost neće biti u skladu s njihovim očekivanjima i s onim na što su navikli, a to je da standard i uvjeti života mogu ići samo nabolje. U toj zabrinutosti i grču skaču na sve što remeti rutinu, na sve što se čini kao prijetnja njihovom načinu života i njihovom komforu, ne obaziru se na proklamirane vrijednosti. Okreću se u sve većoj mjeri političkim opcijama koje nude sebičnost, zatvaranje i nepropusnost za uljeze koji bi da se okoriste našim blagostanjem i sigurnošću. Da, Evropska unija je i dalje najbolje mjesto za život na Zemlji, ali Evropa kao da ne primjećuje da se svijet promijenio i da će se nastaviti mijenjati, a da je taj svijet puno veći i višestruko mnogoljudniji od onoga što smatramo Zapadom. Umjesto novog zatvaranja u nacionalne granice, Evropa mora dignuti pogled sa svojih unutrašnjih razilaženja i formulirati novi odnos prema ostatku svijeta koji je u međuvremenu, neovisno o Rusiji, najvećim dijelom razvio određeni oblik prezira prema Evropi i Americi.

Spomenuli ste Rusiju. Ne možemo izbeći pitanje o njenoj agresiji na Ukrajinu. Da li je preterano poređenje Putina sa Hitlerom, koje neki upotrebljavaju?

Nisam ljubitelj te vrste usporedbi, jer su okolnosti drugačije, a okolnosti su, u najmanju ruku, podjednako važne kao i ličnost ili karakter glavnog negativca. Pogledajte Putinov odnos prema Zapadu i svijetu prije dvadeset godina, ili prije petnaest godina, kao i odnos Zapada prema njemu… Takve su bile tadašnje okolnosti. Rusija je u proteklih dvadesetak godina ekonomski i vojnotehnološki ojačala zahvaljujući tome što je zapadnim zemljama prodavala ogromne količine prirodnog plina, nafte i nekih ključnih metala. Moralo je biti jasno da će takvo jačanje promijeniti Putinovo poimanje Rusije i shvaćanje odnosa Rusije i Zapada. Na kraju, i Putinovo poimanje samoga sebe. Krug je zatvoren kad je, u nedostatku zapadnog razumijevanja i ozbiljnijeg uvažavanja, pronašao idejni okvir u antizapadnom konzervativizmu i velikoruskom nacionalizmu Aleksandra Dugina. Eksplozija te zapaljive smjese bila je samo pitanje vremena i povoda, naročito kad znamo da je zapadna politika ignorirala simptome i nije ni na koji način djelovala preventivno.

Putin se agresijom na Ukrajinu nepovratno svrstao među krajnje negativne povijesne ličnosti s obzirom na to da je napad na Ukrajinu jedan od najtežih zločinačkih poduhvata u suvremenoj povijesti, ali faktor nuklearne prijetnje, faktor koji nije bio na stolu u prošlih šezdesetak godina, čini besmislenim ili nemogućim prognoze o tome kako će i kad završiti rat, kako će i kad politički skončati Vladimir Putin.

Izađimo iz sveta visoke politike i zađimo u svet medija. Iako insistirate na činjenici da serija “Novine” počiva na fikciji, i tek nekim detaljima stvarnosti, hteo bih da vas pitam nešto o medijskoj sceni na ovim “našim prostorima”, a vezano za motive vašeg dela. Može li se reći da su mediji, uz samo nekoliko izuzetaka, dospeli u ruke političkih i ekonomskih moćnika, a da je novinarstvo postala tek uslužna delatnost?

Više sam puta ponovio da su “Novine” pisane kao rekvijem za novinarstvo koje odbija da bude puko sredstvo za ostvarivanje nekih drugih – skrivenih ili neskrivenih – interesa onih koji vlasnički stoje iza medija. Evo najsvježiji, iako ne i najkardinalniji slučaj: što treba N1 televiziji i Novoj TV u Hrvatskoj da se stavljaju u službu namjere svog vlasnika da izgradi hotel u Puli, i to na način da u svojim informativnim programima zapravo provode generalni bojkot političke grupacije koja se na lokalnom nivou pobunila protiv gradnje tog hotela i organizirala referendum o tom pitanju? Što misle da time postižu? Ne ulazim u to je li u redu da se gradi taj hotel ili nije, ne kažem da N1 i Nova TV – koji su, inače, iznadprosječni kad je riječ o novinarstvu u Hrvatskoj – trebaju biti protiv tog hotela i da trebaju rušiti taj projekt s aktivističkih pozicija, ali moraju se moći uravnoteženo, a ne osvetnički odnositi prema toj temi. Tom vlasniku, dakle, važniji je jedan hotel od vjerodostojnosti vlastitih medija i od profesionalnog dostojanstva novinara koji rade u tim medijima. Novinarstvo i novinare tretira se kao potrošni materijal u ostvarivanju nekih viših i važnijih poslovnih ili političkih interesa.

“Novine” su, ukratko, priča o nepoštovanju jednog plemenitog zanata, vitalno važnog za funkcioniranje demokratskog poretka, a to sistematsko višegodišnje ponižavanje i potcjenjivanje rezultiralo je nepopravljivom devastacijom u svakom pogledu, pa onda i iznevjeravanjem čitalaca. Ima i uvijek će biti sjajnih i talentiranih novinara, ima i uvijek će biti nepotkupljivih i hrabrih redakcija, ali to je margina, to su incidenti koji stalno vise na rubu provalije.

Kako iz današnjeg ugla gledate na fenomen “Feral tribjuna”? Da li je takav medij mogao opstati? I da li su u pravu oni koji kažu da ste vi i kolege pokušali od “Novosti” da napravite nekakav novi “Feral”?

Ne, “Feral” nije mogao opstati u Hrvatskoj i uopće je veliko čudo da je i postojao od 1993. do 2008. godine. Išlo se, nogometnim žargonom, u kost, išlo se neistraženim putevima u pogledu koncepta i formi, s jedinim čvrstim orijentirima u vidu poštovanja zanata i nepristajanja na uniformnost i državotvorni diktat, jako se inzistiralo na dobrom pisanju, na temama i sugovornicima koje su drugi zaobilazili da se ne bi zamjerili širokim narodnim masama i oglašivačima… Radilo se strahovito puno, s nekom posebnom energijom i posvećenošću, sve je bilo vrlo intenzivno, letvica visoko postavljena, primalo se i mnogo raznovrsnih udaraca sa svih strana jer se nije pristajalo na kompromise, a sve to troši, iscrpljuje, zasićuje. Kažem vam, čudo da se izdržalo i tih petnaest godina. Bilo je dovoljno.

“Novosti” pak nikad nisu bile zamišljene kao nastavak “Ferala” drugim sredstvima, barem ih ja nisam tako zamišljao i doživljavao. Besmisleno je imitiranje “Ferala” u nekom sasvim drugom kontekstu i nekim drugačijim okolnostima. “Feral” i jest bio to što je bio zato što nije imitirao, već zato što je bio autentičan, nastao iz autentične potrebe grupe ljudi da pišu slobodno, da budu neposlušni i drukčiji. U “Novostima” ima ponešto i ponetko iz “Ferala”, ali to je neka druga priča, opet svoja i opet autentična.